BORNA ČUJIĆ

'Ljudi često misle da je to jako opasno, a zapravo ima manje ozljeda nego u rukometu ili nogometu'

 

Ovi Čujići su k’o Kostelići, pada mi na pamet dok slušam Borisa, oca, i Bornu, sina, dečka koji je 2016. u kineskom Guangzhouu postao svjetski juniorski prvak u sportskom penjanju u disciplini bouldering. U zemlji gdje se donedavno penjanjem bavio tek pokoji zaljubljenik, a ozbiljnijih rezultata na svjetskim natjecanjima gotovo i nije bilo, u čijoj je nacionalnoj reprezentaciji bio samo on, jedan čovjek, Borna Čujić koji je u taj sport ušao kao dijete, rastući uz oca, poznatog penjača Borisa Čujića. Boris ga je motivirao, roditelji su bili prvi učitelji, logistička i financijska podrška, pa je Bornino svjetsko zlato više obiteljski projekt negoli rezultat kakve sistemske podrške talentiranom sportašu.

Prva sjećanja na penjanje? “Imamo puno fotografija s penjanja, iz vremena kad smo brat i ja bili mali. Nisam siguran pamtim li neke stvari po tim fotografijama i tuđim prepričavanjima ili ih se doista sjećam. Penjanje mi je bila tek igra, jako zabavna, nisam točno ni znao što se tu događa”, govori Borna zagrijavajući se za trening u zagrebačkoj penjačkoj dvorani Fothia na velesajmu.

Na treninge u Sloveniju i Austriju

Obitelj je godinama ljeti po mjesec dana provodila u Starigradu Paklenici. “Ondje bismo ljetovali i svaka dva-tri dana išli gore u kanjon, penjati se. Otac bi meni postavio neki lagani smjer, pa još jedan ili dva, penjali bismo se sat-dva, pa se vratili dolje, u mjesto, na kupanje.” Mama? “Mama se nije puno penjala, uvijek je bila pomalo zabrinuta za nas klince, ali je vjerovala da smo u dobrim rukama”, kazuje sin.

Otac komentira: “I stariji i mlađi sin penjati su se počeli s pet, šest godina. Prošli su sve moguće zagrebačke dvorane, počevši od tad jedine s umjetnom stijenom koja je bila u Grahorovoj, za koju se i danas supruga i ja čudimo da niti jedan nije pokupio neku zaraznu bolest koliko je unutra bilo prljavo...”

Godinama su Bornini treninzi podrazumijevali puno čestih vožnji u Sloveniju, Austriju, u njihove dvorane, jer ne možeš trenirati stalno na jednom mjestu, u jednoj dvorani, moraš ići u nove izazove, penjati se novim smjerovima. “Koristili smo usluge slovenskog trenera jer su oni bili puno vještiji, imali razvijenu strategiju, tehnologiju…

Sve smo to plaćali supruga i ja. Natjecanja u nas gotovo da i nije bilo, vozili smo ih u Sloveniju, Austriju ne samo na treninge, već i na tamošnja natjecanja. Jako puno su se penjali u prirodi, skoro svaki vikend smo išli u Istru, Dalmaciju na penjanje. Kasnije je Borna dobio stipendiju Hrvatskog olimpijskog odbora, a i nešto novca od Hrvatskog planinarskog saveza, pod kojim je sportsko penjanje. Ali... to je doista bilo puno, puno kasnije. Živjeti u Hrvatskoj i ozbiljnije trenirati u to je doba tražilo puno odricanja, jer gubili smo jako puno vremena da bismo se uopće dovezli do lokacije za trening”, dalje će Boris.

I nije da se Borni svaki put išlo na trening, ustajalo u noć, smrzavalo, vozilo satima… “Ak’ baš ne moram, rađe bi’ ostao doma”, to je rečenica koja ga u obitelji stalno prati, izgovorio ju je jednom, ali su je zapamtili pa je često u šali citiraju. “Bilo je i faza kad smo doslovce svaki dan vozili u Ljubljanu, na trening. Ili, digneš se u četiri ujutro, klince zamotaš u deke, voziš 2-3 sata u Austriju…”

Ekstremni uvjeti

Znalo je, spominje Borna, biti treninga na pravim stijenama u posve različitim uvjetima i temperaturama… Penjali su se i na 35 stupnjeva Celzijevih i na -2.

Što je teže? “Uf, ovo su baš ekstremi, ali u nekim normalnim razmjerima bolje je hladno vrijeme, jer bolje je trenje, bolje drže hvatišta. Tad se rade najteži usponi. Pa je tako i -2 puno bolje negoli 35, kad je vruće ruke se znoje. Kad se rade ti najteži usponi često se na penjalište stiže u pernatim jaknama. Zagriješ se, skineš u majicu dugih rukava i penješ. Najteže je zagrijati prste, popneš se za neki lagani trening, taman se zagriješ i sad se treba odmoriti prije sljedećeg smjera, a prsti se za odmora ponovo ohlade, pa se treba opet zagrijati”, govori Borna.

Najbolji penjački savjet što ga je ikad dobio? “Da je najbitnije da se penjem iz gušta. To se pokazalo točnim. Bilo je jedno razdoblje kad više nisam bio toliko motiviran, od moje četrnaeste do šesnaeste godine. Nisam bio siguran želim li nastaviti trenirati ili ne. Prestala su me bila zanimati natjecanja. Nije da sam tad prestao penjati, nikada se nisam prestao penjati, samo nisam bio toliko motiviran. Prošle su te godine ‘krize’ i interes mi se ponovo vratio. Penjanje spada u pomalo alternativne sportove, penjači su prilično opušteni, onako su k’o surferi, slično je atmosferom kao surfanje na dasci ili pak kao snowboarding. Jer, to nisu komercijalni sportovi, nije to nogomet, služi jedino za tvoj gušt.

No, naravno da ako želiš ići na natjecanja, imati uspjeh, treba disciplina.”

Najčešće predrasude o penjanju? “Ljudi često misle da je to jako opasno, a u penjanju je manje ozljeda negoli u rukometu ili nogometu. Doima se kao ekstreman sport, ali zapravo i nije opasan, jer dok se penješ si osiguran, bilo da se penješ vani ili u dvorani. Mnogi misle da penjači moraju biti potpuno fit, ali ne postoji neka savršena penjačka figura. Čak i na natjecanjima bude ljudi sasvim različitih tipova tijela, ne moraš nužno biti tanak i visok. Snaga, jasno, treba. I to se dobije treninzima. Možeš biti u odličnoj snazi, fit i jak, ali ako si tek početnik, ta se snaga neće vidjeti, jer nemaš tehniku, snagu prstiju”, nabraja.

Govoreći o natjecanjima objašnjava da kandidat ne smije vidjeti smjer prije nego što se krene penjati, a nije dozvoljeno gledati ni ostale kandidate kojim putem i kako se penju.

“Većinom smjer uopće ne vidim dok ne dođem pod njega, jedino u finalu se prvo pogledaju smjerovi, a potom natjecatelji odlaze u izolaciju. Izolacija je prostor iza stijene, često neka dvorana, smisao je da ne vidiš kako se drugi penju. U izolaciji nema mobitela niti bilo kakvog kontakta s vanjskim svijetom. Čekaš... To zna potrajati satima. U kvalifikacijama u izolaciji, dogodi se, možeš biti i po osam sati. Jer ako startaš među zadnjima, a na svjetskim natjecanjima zna biti i više od stotinu ljudi, ležiš, čekaš, obično je u izolaciji i nekakva mala stijena za zagrijavanje. Ja najčešće u izolaciji spavam do dva sata prije svog nastupa, a onda krenem sa zagrijavanjem, pričam s drugim natjecateljima.

To dugosatno čekanje zna biti naporno, krene nervoza, nije lako šest sati biti na jednom mjestu i zapravo gotovo ništa ne raditi. Neki kartaju, igraju stolni nogomet, slušaju glazbu, idu na masaže, jer puno reprezentacija sa sobom vodi fizioterapeuta.”

Rekreativci od 10 do 60 godina

U finalu je malo ljudi pa se u izolaciji ne provede puno vremena. Ali u kvalifikacijama se dolazak na red u izolaciji čeka po par sati. U Kini je u izolaciji čekao pet sati, počela je padati kiša, na prekide, i svaki put kad bi krenulo kišiti zaustavili bi natjecanje. “Čekali bi da stane kiša, pa krenuli dalje s natjecanjem. Tako se dogodilo da prvi dan uopće nisam došao na red. To mi je bilo najdulje čekanje u životu.”

Borisova je specijalnost otkrivati nove stijene, opremati penjališta, postavljati nove smjerove. To radi, kaže, “što zbog sebe, što zbog drugih”. Lani je tako postavio nove smjerove u Lubenicama na Cresu, u Baškim Oštarijama na Velebitu, po Dalmaciji... Penjanjem se bavi 40 godina, sve mu je u regiji, a i puno šire poznato, svagdje je bio desetke, možda i stotine puta, stare lokacije više ga ne intrigiraju. “Pokušavam naći neka nova mjesta, to znači da puno vozim okolo. Najzanimljivije mi je otkrivati nove lokacije i pripremati ih za penjanje. Stijena koja je pogodna za sportsko penjanje mora biti od kvalitetna kamena, ne smije biti vlažan, lomljiv.

Da bi se stijena pripremila za sportsko penjanje penjačke pravce treba opremiti klinovima. Sportskopenjački smjer nastaje tako da se onaj koji ga radi s vrha spusti po užetu, izbuši bušilicom rupe, zabije klinove. Penjački pravac treba očistiti od lomljivog kamenja i naposljetku se popeti njime. To je zahtjevan i odgovoran posao.”

Popularnost sportskog penjanja u svijetu rapidno raste. Na sljedećoj olimpijadi prvi ćemo put gledati i sportske penjače. “U Sloveniji su odavno donijeli zakon da svaka osnovna škola mora imati umjetnu stijenu, penjanje tretiraju kao jedan od nacionalnih sportova, školovali su trenere, izgradili objekte, postavili sustav.

Sad se i kod nas postavila neka vrsta sustava, savez je postavio sustav nacionalne reprezentacije, doduše penjačke su dvorane privatne...

Klincima je to fora, ne trenira svaki za sebe na nekoj spravi, već imaju ispred sebe neki smjer koji im je postavio trener pa se nastoje njime popeti, pa je tu neka kompeticija, gleda se tko se uspio kakvim pokretom popeti tim smjerom, zabavno je”, objašnjava Boris.

Po Hrvatskoj se otvaraju dvorane, sve je više rekreativaca.

Trener Tomislav Šproh kaže da mu na početničke tečajeve dolaze od adolescenata do ljudi u kasnim 50-ima.

“Zanimljivo je da ima dosta informatičara. Možda zato što je penjanje problemski sport, traži kreativnost.” Popularnost penjanja snažno raste. “U nas je ovaj sport do prije 10 godina bio u šupama, u podrumima, a kad bi došao na neko vanjsko penjalište, u prirodi, prije si često ondje bio sam. Danas ćeš u pravilu ondje zateći već neke penjače, naći pun parking”, govori Šproh.

Na prvenstvu Hrvatske u boulderu 2011. bilo je oko 80 natjecatelja, lani - 200, sve mlađih od 19 godina. Penjačka dvorana Fothia na velesajmu na početku je imala 200 četvornih metara površine zidova za penjanje, danas ih je gotovo 1000. Dođete li onamo između 17.00 i 21.00, dogodi se da je u dvorani i previše ljudi koji traže svoj komadić zida.

“Meni je kao starom penjaču neobično da puno ljudi na penjanje ide kao na fitness. Mnogi su u dvorani odlični, ali kad dođu van, na prirodnu stijenu, ne mogu ništa, boje se. Nije to nešto loše, ali je zanimljivo kao fenomen”, kaže Boris Čujić.

Liječnici penjanje spominju kao sport koji pomaže pri liječenju depresije, jer traži fokusiranost. Čujić stariji sažima: “Ne možeš ući u penjački pravac i ne biti koncentriran na njega, jer ćeš pasti. Kad dođem na penjanje u drugom sam svijetu, sve ostalo mi je nebitno.”

Fotografije: Ronald Goršić / Hanza Media i privatna arhiva Borisa Čujića

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 05:20