Romsku glazbu svi vole jer osvaja dušu i srce - tako je to bilo odvajkada. Ali što je glazba za Rome? Ona je glavno obilježje romske kulture i jedan od važnih načina za preživljavanje, piše Deutsche Welle.
„Romima, kojima je osnovno zanimanje muzika, uglavnom je glavna scena kafana, to jest restorani. Kod nas u Vojvodini upravo taj način muziciranja je iznjedrio veliki broj malih tamburaških bendova", kaže u razgovoru za DW profesor i dirigent Zoran Mulić.
A u Somboru je oduvijek bilo dobrih „kafana", dobre romske glazbe, dobrih tamburaša koji goste zabavljaju cijelu noć, a onima koji plate sviraju „na uho" ili ih u rano jutro prate do kuće. Neki od muzičara ostavili su iza sebe dubok trag.
Dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća u Somboru je svirao poznati romski orkestar Šandora Šanjike Grebenara, koji je 1928. bio na turneji po SAD-u, a potom je snimao i gramofonske ploče za diskografsku kuću „Edison Bell", priča za DW Milan Stepanović, publicist i zavičajni povjesničar iz Sombora.
„Primaš, jedini violinist u grupi, inače čuveni improvizator aktualnosti u stihu, pio je sa svom srpskom gospodom bratimstvo, zato se ponašao više no drugarski… Njegovo je grlo već bilo poderano „kao stari bakrač", ali zato, ipak, kraj sve uobičajenosti i zanatskog umijeća, može razvući nekako iskreno, svojstveno bolno i ponosno: „A šta sve ono Srbin imade!". Tako bi se, uz njegovu pratnju, oni kartali za velike novce, nazdravljali, upadali u pjesmu i, raskopčavajući prsluke, naručivali bi, uz onaj široki, masni bački hihot, sve starinskije pjesme, crkvene i „brezobrazne", naizmjence", piše u pripovjedi „Potisnuti" Veljko Petrović, književnik iz Sombora, o nekadašnjim gradskim gostionicama, posebno o „Rataru".
„U drugoj polovici 20. vijeka najpoznatiji romski orkestar u Somboru predvodio je Miška Lakatoš-Cener koji je svirao u ovdašnjem hotelu Sloboda, gdje je 1965. naš znameniti filmski režiser Aleksandar Saša Petrović, u njihovom izvođenju, prvi put čuo romsku pjesmu „Đelem, đelem". Već iste godine Saša Petrović je Cenerov orkestar angažirao u svom prvom poznatom filmu „Tri", u kojem su svirali ovu pjesmu, prilikom scene ispraćaja vojnika na željezničkoj stanici. Dvije godine kasnije (1967.) Miška „Cener" i njegov orkestar pjesmu „Đelem, đelem" učinili su planetarno poznatom prateći Oliveru Vučo u kultnom Petrovićevom filmu Skupljači perja", priča Milan Stepanović.
Korona - tišina
Tko hoće čuti romske glazbenike, autentično, mora i danas u „kafanu" ili „bircuz". U Somboru je veliki broj ugostiteljskih objekata u kojima sviraju Romi. No sada je sve utihnulo. Zbog aktualne epidemiološke situacije i korona propusnica, poslije 22 sata nema glazbe - jer nema gostiju.
„Za vrijeme korone svima je teško, a pogotovo nama muzičarima, jer je muzika jedini prihod nama i našoj familiji. Bilo je jako teško za vrijeme potpunog lockdowna, preživljavali smo. Nisam se bavio nijednim drugim poslom jer samo znam svirati. Pomogla mi je sestra koja živi u Zagrebu, ona ima stalan posao. Ulazio sam i u dugove. Kada se malo smirila situacija s koronom, počeli smo s muziciranjem i sada je malo bolje. Ne mogu reći da se plašim jer pazim, cijepljen sam", kaže maestro violinist Dejan Nikolić.
O svom prvom odlasku u „kafanu" priča: „To je bilo u jednom mjestu pored Samobora u Hrvatskoj. Sjećam se da sam molio strica koji je bio muzičar da me povede. To je meni bio doživljaj, svirao sam s njim do jutra do osam sati, zaradio sam toliko da sam podijelio bakšiš sa sestrom. Kupio sam joj garderobu i ono što je željela."
Direktno iz kafane u školu
Rođen je Somboru, ali je stjecajem okolnosti nižu glazbenu školu završio u Zagrebu. U Sombor se vratio 1985. s bakom i djedom i nastavio školovanje u Subotici. Ondje je završio srednju glazbenu školu. Baka i djed su primali socijalnu pomoć, pa je kao srednjoškolac počeo svirati na raznim slavljima. „Iz somborskih kafana direktno sam ujutro išao u školu u Suboticu, tako da sam se školovao i svirao u isto vrijeme."
On kaže da mu nije žao što je odabrao put „kafanskog muzičara": „Uz svoj posao upoznao sam dosta divnih ljudi iz cijele bivše Jugoslavije s kojima i danas surađujem. Jedna od gošća, u restoranima i kafanama gdje sviram u Hrvatskoj, je Nina Badrić. Ona obavezno ostavi dobar bakšiš."
Muzika je i njemu omogućila da se pojavi u filmovima: „U filmu „Anka Brazilijanka" imao sam priliku i čast pojaviti se s Radetom Šerbedžijom. U filmu „Duga mračna noć", između ostalih bilo je zadovoljstvo pojaviti se s Goranom Višnjićem na platnu."
„Ljudi vole romsku muziku, osjeća se da mi sviramo iz duše, da prenosimo tu čistu energiju", kaže DW-u maestro Dejan Nikolić i dodaje da se obiteljska tradicija nastavlja: „Moja tri sina krenuli su mojim muzičkim stopama, u mom su orkestru i za sada samo sviraju."
Ne zarađujemo mi kao folk zvijezde
Tomislav Nikolić ima 36 godina, u somborskim ugostiteljskim objektima svira 15 godina. Upravo je preležao koronu. Za DW kaže da je korona skoro upropastila glazbenike, jer 90 posto njih živi samo od svirke:
„Kada smo bili u lockdownu ja sam se bavio trgovinom preko interneta. Bilo je baš teško. Tamburaši uglavnom ovise o bakšišu u kafani. Do zabune i zablude dolazi kada ljudi gledaju YouTube i vide folk pjevače koji zarađuju nevjerojatnu količinu novca na privatnim zabavama. Bitno je naglasiti da to nema veze s tamburaškom muzikom. Ove mjere do deset navečer jako utječu na rad, ljudi izlaze iz kafana u to vrijeme jer ima dosta necijepljenih."
Loša vremena su uzela danak na svim poljima, svim narodima, tako i romskom, kome je glazba neizostavni i sastavni dio života, kaže profesor Zoran Mulić iz Novog Sada:
„ Ako se promatra šira slika ovih vremena kojima smo mi svjedoci, svaki čovjek je osjetio mnoge neugodnosti koje donosi ovo ludo vrijeme. Romi, kao i ostali narodi, dijele istu tešku sudbinu. Pošto su ljudi iz romskog naroda koji se bave muzikom uglavnom vezani za kafansko muziciranje, ništa ohrabrujuće se ne može reći."