ZDRAVKO JURIČKO

JEDNA OD NAJLJEPŠIH NOGOMETNIH PRIČA Peleu san protira balun kroz noge, a Eusebija naučija pit viski. Best? Taj je popija alkohola za baren dvi jetre!

 Ante Čizmić / CROPIX

Na spomen prezimena Juričko Splićanima je prva asocijacija balun. A kad počnete nabrajati imena iz te slavne sportske dinastije - dva Zdravka pa po jedan Zlatko i Robert - onda vam je tek “glava u balunu”.

“Je, ja nosim ime po mom barbi, igraču Hajduka i beogradskog BSK-a Zdravku Juričku. I ja san triba završit u OFK Beogradu, ali onda je čuveni Tito Kirigin zapritija Beograđanima da se ne diraju u njegove igrače, a Tito Kirigin i Hajduk su onda bili nedodirljivi, ko im je šta smija - i taj je transfer propa”, potvrdio je kolega Lav, danas novinar Slobodne, a nekoć nebrušeni nogometni dragulj, da krv nije voda, i da je “mantel buvel” njegovoj familiji sudbina.

Kralju nogometa Peleu Lav je gurnuo loptu kroz noge, a s princom Eusebiom ravnopravno pucao penale u Toronto-Metros Croatiji, najboljem klubu hrvatske emigracije, koji je osvojio prvenstvo Sjevernoameričke lige u sezoni 1975./76.

“Ha, ha, kad je čuveni Ivan Đalma Marković vidija šta san napravija, odma me potira vanka, iako je on volija igrače moga tipa. Da di ću ja ka mulac od devetnajst godina jednom Peleu balun kroz noge protirat!?” smije se Lav, a o tome kako je kao novinar postao “kralj životinja” nešto ćemo kasnije, kad pretresemo nogometni bestijarij u kojem je ostavio trag.

A svijet u kojem su odrastala talentirana braća Juričko - stariji Zdravko i mlađi Robert - bio je nekad baš takav; nemilosrdan poput džungle, a u njoj je najopasnije “rikao” njihov otac Zlatko, veliko pero jugoslavenskog novinarstva, pravi centarfor Sportskih novosti.

Zlatko Juričko, bio je u svoje vrijeme, što se sporta tiče - opinion maker number one; jer što bi on napisao, a stil mu je bio osebujan, a narav temperamentna - bilo je sveto pismo za ljubitelje najvažnije sporedne stvari na svijetu.

Prijateljske sugestije

“Taj ti nije štedija nikoga, bija je žestoki kritičar pa bi na njega i fizički nasrtali zbog pisanja, branili mu uć na utakmice Hajduka, čak ga je jedan tajnik kluba za vrime Hrvatskog proljeća optužija da je ustaša!? On šta je mislija, to je i pisa, popusta nikome nije dava. I onda bi se zna zamirit i velikin facama, a Ivić je u to vrime u Splitu bija bog, on je sve konce poteza, bija je premoćan. Sićan se kad je na jednoj presici na njega tija itnit pepeljaru; a on ti skočija, sav silan, a bija je bokun čovika, i da nisu ovi iz Hajduka stali branit Malog Napoleona (Ivićev nadimak, op.a.), bilo bi tu svašta”, priča Lav pa konstatira da bi bilo bolje da su on i Robi bili sinovi škverskog radnika nego novinara čije su tekstove iščitavali milijuni, a među njima i igrači i treneri kojima nije opraštao loše utakmice.

“Ja sam bija pred potpisivanjem profesionalnog ugovora, kad je ocu sugerirano da malo spusti balun, kako bi zaigra za prvu momčad Hajduka. Stari je na te ‘prijateljske sugestije’ odgovorija: ‘Nema veze šta ja pišen, ako je on za Hajduka, on će potpisat, a ako nije, neka igra negdi drugdi’’, prisjeća se Lav, kojeg su nazivali novim Juricom Jerkovićem, a kao takav nosio je kapetansku traku Hajduka. No puklo je kad ga je veliki Stanko Poklepović počeo ignorirati. Htjeli su, kaže Zdravko Juričko, “disciplinirati” njegova oca koji je vodio rat s Tomislavom Ivićem, smatrajući da veliki splitski trener, s obzirom na igrački kadar s kojim raspolaže, mora igrati ofenzivnije.

Animozitet koji se stvorio između dva barda - sportskog i novinarskog - reflektirao se, uvjeren je Lav, kasnije i na odnos prema njemu i tri godine mlađem bratu Robertu. Robi je sa 1,93 m visine bio tada najviši igrač u prvoj jugoslavenskoj ligi, centarhalf koji je fantastično igrao glavom, za razliku od malog, okretnog Zdravka - nogometnog zvrka, splitskog Nippera.

“U jednom intervjuu koji san sa Špacom radio priznao mi je da su on i Ivić u mojem slučaju, ipak, napravili grešku. Pazi, Ivić je forsira taj totalni nogomet, tirali su me da trčin za mojin igračen devedeset minuti, a meni to ka kreativcu nije odgovaralo. Ja san moga dodat balun drugome na trepavicu na pedeset metri, a s tin zadacima koji su oni meni davali, prizna mi je posli Špaco, nisam ima prilike razmahat svoju kreativnost”, Lav će, pa dodaje da je i on dosolio tome da se nebrušeni dijamant ne ispolira do savršenstva u vrhunskom nogometu.

Crna pantera

“Čuj, ja san bija tehničar, graditelj igre. Ako je bija moj dan, onda je cila momčad igrala dobro, a ako nije... Malo mladost, malo to pumpanje sa strane ‘evo, imamo novog Jerkovića’, a zna se ko je bija Jerković, dovelo je do toga da san ti ja zatražija ispisnicu, ali mi je nisu odma dali. Ka, neka iden na kaljenje u Splita, ali to nije dolazio u obzir. Stari je bija dogovara s doktorom Acom Obradovićem da zaigram za OFK Beograd, a di ćeš bolje nego da jedan nogometni zajebant zaigra za romantičare sa Karaburme. Na kraju san, spleton okolnosti, završija u Toronto-Metros Croatiji s velikim Eusebiom.”

Klub koji je utemeljila hrvatska emigracija bio je više od nogometa. Otac ga je savjetovao, ako te tko što pita, a ti im reci - “ja san tu doša igrat balun, naučit engleski i zaradit, i ništa me drugo ne interesira”.

A, naravno, pitali su te?

“Ha, ha, znaš koja su to vrimena bila, a di neće. Doša ja mlad, zelen, o politici stvarno blage veze neman, a jedan meni pokazuje na sliku i govori: ‘Znaš li ti koji je ovo?’ Ja kažen: ‘Neman pojma’. ‘E, to ti je naš poglavnik dr. Ante Pavelić”, govori on, a ja kažem: “A, dobro, znači to je šjor Pavelić’. Takvo je to okruženje bilo. Znan kad smo išli na turneju u Australiju, kad nas je tih sedamdesetih na aerodromu u Sydneyju dočekalo pet iljada ljudi sa pustin šahovnicama, transparentima, svega je od ‘rekvizita’ tu bilo, ja san se šokira šta je ta Croatia Toronto za njih značila. Sićan se kako bi na dvadeset i deveti jedanajstoga demonstrirali isprid jugoslavenske ambasade di bi uvik jednog vezali u lance. U politiku se nisan dira, ali znalo je bit i komentara od nekih ekstremnih tipova, u smislu, šta će nan on tu, njemu je otac poznati sportski novinar iz komunističke Jugoslavije. Srićon, ovih drugih, pravih ljudi s kojima san se družija posli utakmica, a koji su imali svoj privatni biznis ili radili na ‘konstrakšn’ - bilo je puno više.”

A jedan od pravih Lavovih prijatelja i izvan sportskog terena bio je i veliki Eusebio, zvani Crna pantera, iako je nogometna pantera tada trčala svoju posljednju sportsku dionicu. Bile su mu trideset i dvije godine, i portugalska se dijaspora iz Kanade, infišana u balun, potrudila dovući konkurenciju Edisonu Arantes do Nascimentu - Peleu. Newyorškom Cosmosu su se prvi put “tresle gaće”. Premoć Croatije se potvrdila na utakmici u Seattleu pred sedamdeset tisuća duša, kada su Minnesotu deklasirali sa 3:0 i postali prvaci Sjeverne Amerike.

Furba dalmatina

“Pazi, Eusebiju je kolino bilo tako prošarano puntima da je parilo ka da ga je prošarala singerica! To je bilo strašno. On se nije moga slegnit i kopačku normalno vezat, bilo ga je muka gledat, ali je zato čovik moga pit! On je mene naučija pit tekilu, a ja njega viski! Prvi put u životu san se opija gori s Crnon panteron! Ajde, nije da me samo naučija lokat, nego i pucat penale”, ne krije Zdravko Juričko Lav da mu je godio život u društvu jednog od najboljih nogometaša svih vremena i da je guštao kad su ga u Torontu tretirali kao pravu zvijezdu.

“Bija nam je vratar Talijan Paolo Cimpieli. I Eusebio i ja bi ga na treninzima izluđivali pucajući mu penale. Onda bi mi sav snervan vika: ‘Furba dalmatina’, jer mi nikako nije moga obranit penal. Naučija me Eusebio: kreni, stani, napravi mu fintu, i ne može bit greške - pogađa san penale sto posto.”

U Croatiji iz Toronta su, između ostalih, igrali još i Slavonci: Ivica Grinja i pokojni Ivan Lukačević Luks koji su Eusebija naučili psovati na hrvatskom.

“Oni bi u pauzi jugoslavenske lige došli zaradit dolare i vratili bi se nazad. Bilo je para, provoda, bilo je svega; samo falila mi je kuća, moji. Gori mi je bilo toliko ladno, bilo je minus beskonačno, pa smo ja i Brazilac Ivair Ferreira spavali na radijatoru! Taj frajer je čuda radija, ali nismo mogli trenirat navečer jer je previše bilo zima, pa bi nas Đalma posla da treniramo u svlačionici. Sve u svemu, meni život tamo nije odgovara. Tih sedamdesetih u nas je bila Amerika, a ne gori: u Jugi se u to vrime puno lipo živilo pa me vuklo doma.”

A doma je par godina mlađi brat Robert, koji danas živi na Braču, a radi u utočištu za beskućnike u Splitu, gradio karijeru. Igrao je nadareni Robert u onoj utakmici protiv Zvezde koja je ponovljena jer je ona ranija, kad se plakalo na Poljudu, prekinuta zbog Titove smrti. Robusni branič dobio je zadatak čuvati legendarnog Dušana Savića.

“I Dule mu je uvalija dva gola. I tu su ga optužili da je kiksa, i tu je počela njegova kalvarija ka igrača, pa je završija u Napretku iz Kruševca. A, oni su tad igrali u Kupu Uefa i nije mu to bilo mrsko. Posli je mora u vojsku, tu je zaradija vodu na plućima, i to dva puta, i to ga je skroz prisiklo, dotuk­lo. Posli zbog onih ludih pravila nije moga igrat vanka do dvadeset i sedme. Igra je Robi kasnije u Italiji, ali jednostavno nije više bilo te snage dovoljne za ozbiljno bavljenje nogometom.”

Vic za igru

I otac Zlatko igrao je u omladinskom pogonu Hajduka, a Lavova kći Lana je seniorska prvakinja Hrvatske u gim­nastici i trenerica u klubu Split. Ne mogu, znači, Juričkovi bez sporta. Kako to onda da je Zdravko danas novinar koji se specijalizirao za praćenje automobilske industrije?

“Bavio sam se i sportskim novinarstvom, za Tanjug sam izvještavao do devedesete, radio i u novinama poduzeća Lavčević - i odatle to Lav, tako me svi danas zovu, i puno me svita samo po tom nadimku zna, iako sam za svog trenera Špacu u Hajduku bio - Jure, jer su i oca mi Zlatka Jurička tako skraćeno zvali.”

A naš veseli Jure, Lav, Zdravko Juričko - podrijetlom je Zagorac. Iz sela Rovna kod Krapine.

“Did je bija dimnjačar i doša je u Split malo posli Prvog svjetskog rata. Oženija je Sinjanku iz Glavica i lipo im je išlo pa su digli kuću pod Marjanom, obogatili se. Ali ka i svaki Zagorac - volija je pit. Pa bi onda doša doma s Ciganima koji bi za njim svirali, pratili ga. Ma, cirkus pravi”, smije se Zdravko sjećajući se djeda veseljaka, kojem je on, uvijek spreman na zafrkanciju - pravi nasljednik.

Nedaleko od kuće Juričko pod Marjanom je Stari plac pa je jasno zašto su svi bili upućeni na Hajduka.

Je li Lavu danas žao što, umjesto da testira Rolls-Royce Phantom vrijedan basnoslovnih 700 tisuća eura, nije, recimo, nakon Croatije Metros iz Toronta potpisao isto tako težak nogometni ugovor?

“Za prolivenim mlikom ne triba žalit. Da san treba napravit karijeru - triba sam, i žaj mi je možda šta nisan osta u američkom nogometu jer san za te uvjete bija OK, a doma nisan tija igrat drugu ligu. Život je tija da karijeru nastavim u novinarstvu. Bila su to i drugačija vrimena. Meni su bile dvadeset tri, četri godine, upisa san Ekonomski fakultet, još malo igra u Solina, Splita i Dinare iz Knina kod velikog golmana i mog tadašnjeg trenera Vladimira Beare. Sićan se, kad bi se naprimali goli, onda bi on popizdija, sta na branku s pedeset godina i reka nama igračima: ‘Ajde, dico, pucajte da vas vidin!’ Ma, nije bilo šanse da mu poviše šesnajsti metara itko da gol! Sve je branija ka hobotnica!”

Koga se od nogometnih velikana s kojima je igrao ili se s njima družio još rado sjeća?

Georgea Besta! Legende Manchester Uniteda! Taj je popija alkohola za baren dvi jetre”, zafrkaje se Lav, koji je i u sportskom i u privatnom životu - podvukli smo već - teški zafrkant.

“Je, i to mi je možda malo u svemu i odmagalo. Tražija se rad, disciplina, odricanje, a ja san gušta igrat, proigravat, driblat. I šjor Špaci san kad smo radili intervju reka: je, bija san malo linčina, bija san i neozbiljan, ali i on je prizna da me Ivić nije smija uniš­tavat, ubijat taj vic za igru koji san ima, dajući mi striktne zadatke da čuvan svog igrača, da trčen za njim ka za zecom. To je nogomet koji meni nije odgovara. Zato je meni ta Amerika bila legla, jer oni su u to vrime gori forsirali balun za publiku, a kako se igralo do zlatnog gola; znači, nije bilo neriješenih rezultata, tako bi se to često i svodilo na lipe poteze. To da je u Cosmosa tada igra najbolji od najboljih - Pele - to ti sve govori!

Hajdukova publika

I na kraju opet o Hajduku. Ovom današnjem koji je izgubio od Evertona. Jesu li, pitam novinara iz autosvijeta koji je provozio ovom planetom više od milijun kilometara, klub iz Liverpoola i ovaj naš voljeni, splitski kao moćni BMW i simpatični Fićo?

“Jesu. To je taj odnos. To se vidilo na terenu, to je jednostavno razlika u klasama, vidi se da su oni u odnosu na naše fizički snažniji i nogometno moćniji. Samo, ono što meni budi optimizam kod Hajduka je ta naša fanatična publika. Neka se Rijeci sutra dogodi da ostane bez para, a to se već nazire, ta priča će se ispuhati, a Hajduku, s tako vjernom publikom koju ima, ništa ne može naškodit.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 01:22