JEDINA ŽENA S AMPUTIRANOM POTKOLJENICOM U HRVATSKOJ KOJA - TRČI 'Život mi se nakon amputacije okrenuo naglavačke, zbog sporta nisam pala u depresiju'

“Da, nemam nogu, i mogla sam zbog toga pasti u depresiju i plakati do beskraja, ali noga mi neće narasti od toga”, govori nam Maja Drobnjaković.

Ova 34-godišnja profesorica kineziologije jedna je od brojnih Hrvata s amputacijom donjih ekstremiteta koji su ovog vikenda na zagrebačkom Jarunu vježbali uz kondicijskog trenera i voditelja Marija Mlinarića u sklopu “Trkačkog kampa START 2019.”, koji već drugu godinu organizira Udruga osoba s amputacijom udova Grada Zagreba i Zagrebačke županije.

Naime, samo je u Gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji 120.733 osoba s invaliditetom, od čega je 7,3 posto s amputacijom na donjim udovima.

- Meni je sport puno pomogao u oporavku. Znala sam da i dalje postoje sportovi i discipline kojima se mogu baviti. Zato sada želim potaknuti ljude da se pokrenu, čak i one potpuno zdrave koji se ne kreću i svoju mogućnost kretanja uzimaju zdravo za gotovo – objašnjava Maja, rođena Karlovčanka sa zagrebačkom adresom, koja je trenutačno zaposlena u Plivačkom klubu Natator kod naše poznate paraolimpijke Ane Sršen, kao kineziolog i voditelj projekata. No, nije to sve čime se bavi.

CROPIX

Velika motivacija

Cijeli je život u sportu, kaže. Nekada je radila kao fitness trenerica i bavila se sportskom gimnastikom. Danas se pak može pohvaliti da je osnivačica Kluba invalida sjedeće odbojke “Karlovac” i jedina žena s amputiranom potkoljenicom u Hrvatskoj koja - trči. Prošle godine je na utrci Wings for Life u Zadru otrčala 7 km, a ove godine čak 10 km.

- Mjesec dana nakon amputacije krenula sam na plivanje, a nekoliko mjeseci kasnije došla sam u dvoranu na trening sjedeće odbojke u Sportsko društvo invalida “Hrabri” i u tom sportu sam i dan-danas. Svaki dan imam trening, a uz to planinarim po Hrvatskoj i inozemstvu. Sve je to malo drukčije, ali ništa nije nemoguće. Da pojasnim, auto mi je s automatskim mjenjačem, a za trčanje trebam drugu protezu. Međutim, najbolje je prihvatiti stvari što prije takvima kakve jesu i nadalje nastaviti živjeti punim plućima, koliko god možete - ističe Maja, koja je prihvatila svoj invaliditet i ne dopušta da je amputacija noge definira.

Tomislav Kristo / CROPIX

Ova 34-godišnja profesorica kineziologije, rodom iz Karlovca, zaposlena je u plivačkom klubu Natator paraolimpijke Ane Sršen. Igra sjedeću odbojku, trči, pliva, planinari i uživa u druženju sa svojim sinom

Svakodnevni problemi

Za hodanje se koristi Össurovim stopalom Pro-flex XC, a za trčanje Össurovim Flex-runom. Zahvaljujući tim protezama, sasvim normalno funkcionira, kako u svakodnevnom životu, tako i u sportu i drugim životnim aktivnostima.

- Jednostavno volim trenirati i uvijek se imam potrebu kretati. Trčanje, makar na tramvaj, za čovjeka s dvije noge je normalna aktivnost. No s običnom protezom ne možete trčati, potrebna je posebna sportska proteza u obliku slova C, no HZZO ne daje doznake za njih, zato ovakvim događanjima pokušavamo skrenuti pozornost i na probleme poput ovoga s kojima se svakodnevno susrećemo – kaže Maja.

Prije nešto više od dvije godine Maji je amputirana lijeva potkoljenica. Imala je zloćudni tumor kostiju. Godinu dana ranije počeli su bolovi pa je otišla na biopsiju, nakon nekog vremena na prvu operaciju, a potom i na drugu operaciju - amputaciju.

Tomislav Kristo / CROPIX

- Trenutak u kojem sam saznala da mi moraju amputirati potkoljenicu bio je apsolutno grozan, ali bila sam svjesna da nije bilo izbora - objašnjava. Nakon oporavka četiri je tjedna učila hodati s protezom. Velika motivacija bio joj je sinčić Liam, koji će za koji dan navršiti pet godina.

U vrijeme kad je njegova majka morala na amputaciju noge, on je imao samo tri godine i nije razumio što se točno događa osim da njegovu mamu nešto boli i da je tužna.

- Gledao me kako se mučim i kroz koje bolove prolazim, a posljednjih pola godine prije amputacije provela sam nepokretna u krevetu. Tako da sam za njegovo poimanje s protezom zapravo živnula. Govori da imam robotsku nogu i njemu to ništa nije čudno. Ide sa mnom na gotovo sve aktivnosti i normalno mu je vidjeti ljude s protezama, bez ruke ili noge. On amputirce ne vidi kao različite osobe. Jer mi smo svi isti, normalni ljudi kao što smo bili i prije amputacije. Voljela bih da nas tako svi gledaju, kao osobe kakve doista jesmo, a ne kroz prizmu amputiranog dijela tijela - kaže Maja.