U foajeu Histrionskog doma, koji stari Zagrepčani pamte kao kino ”Kozara” na Britancu, poprsja su Ene Begović, Bobija Marottija, Mladena Crnobrnje, Žarka Potočnjaka, Franje Tuđmana i Miroslava Krleže. Histrionski tata Zlatko Vitez za prigodne datume ispred svojih uglednika iz bronce stavi čašicu pića: Bobiju i Gumbeku, zna se, gemišt, Eni neki fini liker, predsjedniku gemišt ili viski, a Fricu francuski konjak, jer ‘ipak je on bio fin, pio je samo Martelle’.
Sa Zlatkom se znam godinama dok je još bio šlank dečko, a već sama ta činjenica ukazuje da je to bilo davno. Uostalom, već četrdeset ljeta plovi sa svojim Histrionima, od Domagojade i Glumijade do Oluje, od Bribirske Glavice do Opatovine. Sve je to na četrdesetu godišnjicu glumačke družine opisano u luksuznoj monografiji koja je promovirana ovih dana.
Što je glumac bez slobode bio je histrionski moto svih ovih godina u kojima je bilo i zabrana i čudesnih premijera, politike i kazališne strasti, ljetnih odisejada hrvatskim otocima i useljenja u vlastitu kuću.
Kada gledamo sve što se sada događa, ona vaša bombastična izjava o Saboru kao kokošinjcu danas zvuči krajnje bezazlena?
- To sam rekao u političkom kontekstu kada je bilo puno važnijih stvari od kokodakanja u Saboru. Znao sam da se sprema Bljesak i Oluja i državni vrh se koncentrirao na ozbiljne stvari, a u Saboru su danima znali donositi dnevni red, sve se svodilo na svađe, podmetanja, netrpeljivosti. Iznerviran, izrekao sam nešto što se mnogima nije dopalo, a to je zapravo citat na čuvenu Matoševu basnu o kokošima i kokošinjcu. Krenula je lavina napada na mene, svi su tražili moju ostavku, posebno hadezeovci. Tuđman me zaštitio, a saznao sam kasnije da je komentirao ‘dobro im je rekel’.
Vi ste u politici bili od samog početka osnivanja HDZ-a?
- Bio sam u inicijalnom krugu ljudi koji su HDZ osnivali još 1988. godine. Nakon toga sam bio nezadovoljan kako je sve počelo, jer je zec bio daleko u šumi a već su se počele dijeliti fotelje. Tuđman me zvao i za prvi saziv Sabora, to sam otklonio, a kada je bio bunt umjetnika ‘1000 potpisa za hrvatsku kulturu’ pozvao me i rekao da je lako kritizirati, ali da treba uzeti stvar u svoje ruke i nešto napraviti. Prihvatio sam angažman i tražio da se ministarstvo kulture odvoji od prosvjete i sporta. Tuđman je bio skeptičan, ali je pristao i na kraju se pokazalo dobrim. To su dva važna segmenta koja trebaju imaju svoja vlastita ministarstva, pa vidite da nam danas premijer ne zna ni hrvatski jezik, a oko jezika su se itekako lomila koplja.
Tada je bilo 1000 potpisa kulturnjaka, sada ih je više od 4000 koji traže smjenu sadašnjeg ministra Zlatka Hasanbegovića. Jeste li vi potpisali peticiju?
- Ne. Mislim da treba svakom ministru, pa i Hasanbegoviću, dati prvo šansu da vidimo što će čovjek napraviti. Izvlačeći njegove stare izjave koje nisu vezane za kulturu ne znači da ne može biti dobar ministar. Posebno mi je drago da dolazi iz jedne ugledne zagrebačke muslimanske obitelji. Osobno znam tu obitelj, moje kolege Nedina Prohića i Ozrena Prohića koji su dio te obitelji, pa vjerujem da je ministar dobro upućen u kulturna zbivanja. Držim mu palčeve da izdrži.
Ali, nesporazuma je sve više, pogotovo kada je riječ o medijima?
- Kao ministar i ja sam se borio da informiranje ‘izađe’ iz ministarstva, jer je to poseban segment. Mogao se napraviti neki ured za informiranje, kao što je napravljeno s filmadžijama. Premalo o svemu danas znam, pa i o tome koliko je novca ukucano u nezavisne medije koji, budimo iskreni, nisu bili nezavisni i objektivni. Pa nema nezavisnih medija, nemojmo se lagati.
Sve se uvijek vrti oko tog nesretnog novca. Kada je Histrionima bilo najbolje u tih četrdeset godina?
- Najbolje? Pa nama je uvijek bilo najgore, nema dobrog vremena za Histrione. To je bila svakodnevna moja borba da se održi. Mi smo prvih deset godina igrali besplatno. Pa daj zamisli danas jednu grupu glumaca koja će igrati bez honorara, nema toga ni među amaterima.
Histrionima se uvijek bavila i politika?
- Ima ona ona čuvena Brechtova rečenica, ‘ako se ti nećeš baviti politikom, ona će se baviti tobom’. Meni su mnogi zamjerili kada sam devedesetih ušao u politiku, da mi to nije trebalo. Trebalo mi je.
Jeste li se okoristili politikom, je li vam Tuđman nešto obećao kada ste trebali postati ministar?
- Tuđman je sve ministre pitao ‘kaj ti treba’. Ja sam mu odgovorio ‘meni niš’. ‘Pa ti si prvi koji mi je rekao da mu niš’ ne treba’. ‘Dobro sam se priženil, imam dragu suprugu, imam tavan koji sam sagradio, nikada ništa nisam dobio od države, ni ove, ni bivše, ali Histrionima treba kazalište’. Tuđman se složio, uputio me na Nikicu Valentića koji me pitao koliko bi koštalo preuređenje prostora u Ilici. ‘Oko tri milijuna maraka’. ‘Ma nije to problem’, odgovorio je Valentić i na tome je stalo.
Pa stanari u Ilici nisu dali da se tamo radi kazalište?
- Tako je, rušili su dozvole. Tuđman je i ministra Biškupića pitao ‘kaj je sa Zlatkovim kazalištem’, a ja sam napao gradonačelnika Milana Bandića da nije u stanju riješiti prostor za Histrione. Tada se sve pokrenulo i Bandić je ‘kupio’ kino i održao svoje obećanje, pa smo 2007. godine dobili svoj dom. Uz velikog gradonačelnika Bandića uspio sam isposlovati da se kazalište pretvori u centar za kulturu Histrionski dom, tako da je budućnost Histriona osigurana i kada me više neće biti.
Politika je često, bar na početku, budno pratila što Histrioni rade?
- Nakon ‘Karnevala’ nama su bile ukinute ionako male subvencije, sva su nam vrata bila zatvorena. Bili smo za ono vrijeme optuženi za najgoru kvalifikaciju, a to je nacionalizam. To su bile predstave s nacionalnom emocijom, ali nisu bile nacionalističke. Nije bilo tada popularno reći u predstavi ‘Hrvat, Hrvatska’, ali svaka naša predstava je bila artistički sjajna i zato nam nisu mogli ništa.
Očito se povijest ponavlja. I danas vlast disciplinira njima nepodobne uskraćivanjem sredstava, poput HNK u Rijeci i Frljiću, Šerbedžiji?
- Ne bih rekao da je model isti, jer danas postoje mnogi izvori financiranja. Po zakonu vlasnik kazališta nije ministarstvo, već Rijeka. Kada Rijeka i županija žele Frljića onda to i financiraju, a ministarstvo sufinancira. Nije točno da oni nisu dobili novce, već im je to smanjeno.
Ali, novac ipak sve dirigira, kroz njega je najlakše disciplinirati neistomišljenike?
- To je svugdje tako, nije to hrvatski izum. Ali u svijetu postoje drugi kriteriji, a bojim se da niti jedno naše kazalište ne bi prošlo vanjske kriterije. To je prije pitanje koliko imaš publike, toliko ćeš biti financiran. Kod nas je taj odnos strašan, a po zapadnom modelu funkcioniraju samo nezavisne grupe. A isto tako smatram da jedino treba imati nacionalno kazalište. U Rijeci stave u naziv Hrvatsko narodno kazalište i pljuju po vlastitoj zemlji samo da bi dobili pare.
Zlatko, doživljavate li sebe kao ‘velikog’ Hrvata?
- A što znači biti mali ili veliki Hrvat. Često citiram Kršnjavog koji kaže da nije dovoljno svoj narod ljubiti vatreno, već za njega raditi. A iza ‘rutavih Hrvata’ o kojima je govorio Matoš, koji se tuku u prsa, ne ostaje ništa, samo barbarizam i lov u mutnom. To je razlika između mene i ‘velikih’ Hrvata. Često citiram i Stepinca koji je rekao da se u hrvatstvu ne da od nikoga nadvisiti.
Uostalom i prijatelj vam je ‘veliki’ Srbin Rade Šerbedžija?
- Pa nije Rade Srbin, to mu sada podvaljuju. On je bio Jugoslaven, tako se osjećao, a danas je nostalgičan. Pa ima čovjek pravo biti nostalgičan ako ne truje svoju domovinu gdje živi. A, kako vidim, ne truje, radi u Hrvatskoj, radi za Hrvatsku, s hrvatskom djecom. Bio sam gost na Brijunima, tamo se radi ozbiljno kazalište. Neka cvjeta tisuću cvjetova.
Koja je Histrionska predstava igrana u najdramatičnijim okolnostima?
- ‘Orden’ Stjepana Čuića bio je zabranjen, a riječ je o tekstu koji je prvi progovorio o Tuđmanovoj ideji pomirbe Hrvata, partizana koji je narodni heroj i vojnika koji se kod Staljingrada borio na strani Wehrmachta. U to vrijeme to nije moglo proći, ali nažalost tu su ideju pomirbe Mesić i Račan destruirali 2000. godine. Sada se Mesić čudi kakvu situaciju imamo, a kakvu bi mogli imati kada je Milanović govorio da je Hrvatska nastala slučajno, ‘ili mi ili oni’, ‘napravit ću vam pakao’. Može li tako govoriti ozbiljan političar? Mislio sam da se Milanović sve vrijeme zafrkava, to je kabare političar, to su izjave za kabare.
Danas kazalište nije što je nekada bilo, nema više onog naboja, nije to recentno mjesto odakle dolaze važne poruke, pa i političke?
- Kazalište je u liberalnom kapitalizmu izgubilo svoje značenje, a u totalitarnim je sustavima bilo svjetionik. Svaka se predstava dočekivala s velikom pažnjom, što će nam kazalište reći, a danas više nema nikakvo značenje. Kada se igrao ‘Timon Atenjanin’ nije se gledalo na prošlost, već koje su refleksije danas. Shakespeare je lijepo rekao da je kazalište ogledalo vremena, takvo je i danas i više nema nikakvo značenje. To me pogađa i često padnem u dešperaciju zbog toga.
Dolaze li političari u kazalište?
- Dolaze, ali rijetko. Moram pohvaliti Vladimira Šeksa, on je na svim premijerama u Zagrebu, voli kazalište, zanima ga i poznaje ga. Bandić često po dužnosti dođe, ali ne vjerujem da bi dolazio kao Šeks koji više nije aktivan u politici. Rijetki su koji vole kazalište.
Kakvo je bilo vaše iskustvo s Andrejom Zlatar-Violić?
- Dobro, pomogla je u tiskanju monografije. Da nije nje bilo ne bi bila tako raskošna. Bili su joj otpori, ali je puno napravila.
Polemiku s Vitomirom Lončar koju ste vodili mnogi su ocijenili neukusnom kada ste prešli na teren bolesti?
- Nije to ništa posebno bilo. Ona je objavila tekst protiv mene i Bandića, zato što on spašava Histrione. Nju bi to trebalo veseliti kao kazališnog djelatnika, ali ona je osoba koja stalno nekog mrzi. Između mene i nje je velika razlika, ona mrzi sve osim te svoje male scene od četrdeset kvadrata, a valjda je ljubomorna na druge ljude koji su uspješni za razliku od nje. A kada je riječ o bolesti, i ja imam šećernu bolest i jesam li kada pozvao novinare i rekao ‘nemojte me nervirati, moja je bolest opasna’. Napisao sam joj u dobroj namjeri kada ima zdravstvene probleme da ne piše kolumnu. Ja ne pišem kada mi je šećer na 25. Ne želim ja vrijeđati nju, ali ona vrijeđa sve.
Jeste li ikada nakon ministarskog mandata imali želju za povratak u politiku?
- Ne. Nešto smo Vesna Škare Ožbolt, Mate Granić i ja probali s DC-om, ali to se pokazalo neuspješnim.
A HDZ?
- Sa Sanaderom nisam bio u dobrim odnosima, skinuo mi je dotacije. Novine tada o tome nisu pisale, a ja sam stvarao HDZ, ne Sanader. Pitao sam Biškupića što se događa. ‘A, ja nemrem tu niš’, pitaj njega, tak’ je naredil’. Rekao sam da Sanader proda Rolexe i da će biti domjenaka za cijelu Hrvatsku i drugi mi je dan ukinuo dotaciju. Kad je Sanader Vitezu skinuo 150.000 kuna nikome ništa, a kada skinu Frljiću, panika...
Jeste li kada Karamarka doveli u kazalište?
- Ne, ne da se. Njega izgleda kazalište uopće ne zanima.
Kada ste bili najsretniji u tih četrdeset histrionskih godina?
- Puno je tih trenutaka bilo. Na Bribirskoj Glavici je bila čudesna predstava, spektakli su bili i na Opatovini kada je tisuću ljudi dolazilo na predstave. ‘Oluja’ sa Šovagovićem je nezaboravni događaj.
Šovo je inače bio nevjerojatan ne samo glumac, već i kao čovjek?
- Bila je premijera u Osoru i nakon nje svi su se raštrkali na sve strane. Na onom lijepom trgu ostalo je papira, bura je puhala, a glumci su sjedili u kafiću ‘Teuta’. Vraćao sam se na brod i ugledao Šovu kako metlom čisti smeće koje je ostalo nakon predstave. ‘To će dečki’, kažem mu. ‘Znaš, ne želim da ljudi kažu da su tu bili Histrioni i onaj starac, Šovagović i da je ostao prljav trg’. To je veliki Šovo.
Neponovljiva Ena?
- S Histrionima je imala prvi susret s kazalištem, a tada je već bila poznata filmska glumica. Nakon toga je izrasla u rasnu prvakinju HNK. Na žalost, s tragičnim krajem, gotovo antejska smrt. Sjetimo je se često.
Sa Žarkom Potočnjakom ste počeli, imali ste uspone i padove, ali on je neponovljiv, veliki glumac.
- To je i kumstvo i prijateljstvo, svašta je tu bilo, a Žarka zovem prahistrionom. Treba spomenuti i Arsena Dedića koji je napisao 28 originalnih skladbi za Histrione.
Puno je anegdota iz histrionskih dana, pa i ona sa Zlatkom Kauzlarićem Atačom.
- Je, kada je jarbol broda udario u most, svi smo se iskrcali i zvali Atača da brzo siđe s broda, a on je doviknuo ‘samo da nađem novčanik’.
Puno ste putovali, bili ste i u Studenici?
- Kada se samo sjetim bruke! Svećenik nam je objašnjavao što je na freskama i rekao kako su Srbi bili ‘civilizovani još u 16. veku kada su jeli žlicama i viljuškama’. A Ivica Zadro je dobacio ‘a zakaj ste danas prestali’.
Ovo je prvih četrdeset histrionskih godina, što će biti sljedećih četrdeset?
- Mi smo sada institucija, imamo zacrtane programe, tri premijere godišnje ovdje, dva festivala, Gumbekove i Bobijeve dane, Histrionsko ljeto i Ploveće kazalište.
Jeste li se umorili?
- Zna mi biti naporno. Imam sreće da sam prije šesnaest godina na inicijativu Stjepana Adanića kupio kraj Stubičkih Toplica klet, proširio se i imam svoj ispušni ventil. Kada god mi tu glava puca za pola sata sam u Zagorju, u drugom filmu i više ne mislim na probleme. Kazalište je, kao što je govorio Krleža, skladište puno baruta i dinamita. Stalno nešto frca, pukne, pokvari se. Moja supruga Zora mi kaže ‘to si sam štel, sad to imaš’.
Evo, oko nas se sada motaju mnogi mladi koji pripremaju predstavu s bardom, Georgijom Parom?
- Arsen je znao reći ‘Zlatko, pretjeruju s tim mladima. Mlade treba kočiti, a vrijeme je da se nama starcima da šansa’. Čitav život pokušavam pomiriti mlade i stare. Mladi su zafrknuti, pogotovo nova generacija, a uvijek ih spajam s tim starcima, sada Parom, prije Gerićem, Kostom Spaićem. Tu je i Kunčević. Histrioni imaju budućnost.
S Tuđmanom ste bili gotovo prijatelj. Što mislite da bi rekao da vidi današnju Hrvatsku?
- Da je on živ ne bi ni bilo takve Hrvatske kakva je danas. S njim su srušeni mnogi kriteriji. Tuđman je bio obrazovan i kulturan čovjek, državnik od formata i to je razlika od onih koji su došli nakon njega. Da nije bilo njega teško bismo mi izašli sa Slobodanom Miloševićem. Ima jedna anegdota koju mi je ispričao general Praljak iz zatvora u Haagu. S Miloševićem je najčešće razgovarao o vinu, a jedanput je Slobo gledao televiziju i vidio napade na Tuđmane. ‘Generale Praljak, da nije bilo Tuđmana nikada vi ne bi imali Hrvatsku. To poruči svojim bedastim Hrvatima’.
Bi li Histrionima bilo bolje da je Anja Šovagović postala ministrica kulture?
- Ne znam što bi to njoj trebalo i značilo, za to treba i puno organizacijskih sposobnosti. Ministarstvo je i politička funkcija, ne kulturna, jer se baviš politikom. Za Anju mi je teško reći bi li mogla to raditi, tko zna kakva bi bila. Kako bi Tuđman rekao ‘ki bi, da bi’.
Dijele se i umjetnici?
- Da, dijele se. U moje vrijeme mi smo svi bili jedno. Kao ministar imao sam podršku lijevih, desnih, srednjih, a nitko u ministarstvu osim mene nije bio član HDZ-a. Zlataričino ministarstvo je bilo političko, svi su bili iz HNS-a i SDP-a.
Ali i u vaše vrijeme je bilo pritisaka na neke vaše savjetnike, poput Zdravka Zime?
- Nazvao me Šeks i pitao za Zimu. ‘Pa jesi čitao njegov tekst u Vijencu što piše’? ‘Nisam’. ‘Pročitaj’. Uzeo sam Vijenac i u njemu Zimin tekst s naslovom ‘Nakon HDZ-a preživjet će samo štakori’. Nazovem Šeksa, kaže on ‘i’? ‘Pa što, dobar tekst. On je književnik’.