IVANA, EMA I EMANUEL SU IZGUBILI RODITELJE, ALI NISU IZGUBILI VJERU U SEBE 'I najteže stvari preboliš. Samo treba vjerovati, ostati jak i biti svoj'

Ivana, Ema i Emanuel izgubili su roditelje, bili su povrijeđeni, ranjivi i potišteni, ali nisu izgubili vjeru u sebe. Unatoč teškim životnim situacijama, pokazali su zrelost i hrabrost te prigrlili priliku ostvariti svoje snove i upisali željene fakultete. U Hrvatskoj svake godine dvjestotinjak djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi iz dječjih domova i udomiteljskih obitelji završava srednju školu te ponekad namjerno padaju četvrti razred srednje škole jer strahuju kako će dalje.

Tim mladim ljudima Rotary klub Zagreb Kaptol daje priliku da se prijave za stipendiju koja iznosi 1600 kuna mjesečno. Upravo su oni pokrenuli jednu od najuspješnijih i najdugovječnijih humanitarnih akcija - Korak u život. Proteklih osam godina prikupljeno je više od 30 milijuna kuna za 220 studentskih stipendija, a Slaven Bilić, Ivano Balić, Toni Cetinski, Danijela Trbović, Severina i Nina Badrić samo su neki od poznatih osoba koji su uključeni u ovu akciju. I ove će se godine, u petak, 4. studenog, u HNK Zagreb održati humanitarni koncert Zagrebačke filharmonije i Prljavog kazališta, kojima će se pridružiti akademski zbor Ivan Goran Kovačić, a sve sa zajedničkim ciljem - prikupiti sredstva za stipendiranje ovih mladih, ambicioznih ljudi.

Ema Franjić (20)

Bruno Konjević / HANZA MEDIA

Ema Franjić

Kada je imala svega dvije godine, Emi Franjić, 20-godišnjoj djevojci iz Zagreba, roditelji su oboljeli od raka te od tada živi s tetom u Zagrebu. Nakon osnovne škole upisala je srednju Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, a sada je na trećoj godini sociologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

- Bez obzira na nesreću, brat i ja imali smo podršku obitelji. Teta je uvijek bila tu za nas, odgaja nas i brine se o nama. Zbilja mogu reći da sam imala sretno djetinjstvo puno ljubavi. Na tome sam joj beskrajno zahvalna. Ja sam bila vrlo mala kada se dogodila smrt mojih roditelja i nisam ih nikad imala priliku upoznati, ali znam da je moja mama moj uzor, moja glavna motivacija da budem svakim danom sve bolja - govori simpatična studentica, koja ubrzo planira upisati diplomski studij.

- Želja mi je uvijek bila upisati antropologiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu i nadam se da će se to sljedeće godine ostvariti. Naime, humanističke znanosti su me uvijek zanimale kao i rad s ljudima. Jednog dana, nadam se da ću raditi u muzeju, to je moj san - priča Ema, koja u obožava čitati knjige, gledati filmove i družiti se sa svojim prijateljima. Rotary klub Kaptol i Emu stipendira iznosom od 1600 kuna mjesečno.

- Plemenito je što su pokrenuli akciju Korak u život i time olakšali studiranje mladima bez roditeljske skrbi. Bez stipendije bilo bi mi znatno teže, tako da sam im neizmjerno zahvalna. Ove godine zasigurno ću otići na nastup Zagrebačke filharmonije i Prljavog kazališta te poduprijeti akciju. Svima nama koji smo izgubili najmilije to puno znači. Ono što sam naučila u životu jest da i najteže stvari jednom preboliš. Samo treba vjerovati, ostati jak i biti svoj, a ostalo će već doći na svoje - hrabro zaključuje Ema.

Ivana Tarnai (20)

Tomislav Krišto / HANZA MEDIA

Ivana Tarnai

- Kada sam već izgubila sve, znala sam da moram ulagati u sebe i svoje znanje kako bi jednog dana mogla imati neko zvanje, a u tome mi je uvelike pomogla stipendija koju primam - govori nam Ivana Tarnai, 20-godišnja studentica sanitarnog inženjerstva na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu.

Naime, Ivana je do svoje 17. godine živjela s obitelji u Petrinji, najljepše slike iz djetinjstva su joj zajednička obiteljska druženja i odlazak na more. No, nažalost, sve se promijenilo kada joj je majka nakon dvije godine borbe s Wilsonovom bolesti, na žalost, preminula. Nakon majčine smrti, Ivana je još godinu dana stanovala s ocem i trudila se da obitelj opstane, ali ih je otac odlučio napustiti te je ona sa svojim sestrama i bratom krenula u proces posvajanja.

- Njemu je majčina smrt jako teško pala i napustio nas je. Od samog početka mislila sam da sam za sve ja kriva. Bila sam tužna, potresena, razočarana i sve to sam držala u sebi. Kipjela sam iznutra, ali izvana sam bila stijena - prisjeća se se Ivana. Sa 17 godina Ivana je zajedno sa dvije sestre i bratom smještena u SOS Dječje selo Lekenik.

- Smješteni smo u dom svi zajedno i bili smo si međusobna potpora. Zajedno smo prošli sve, od suza i beznađa do smijeha i nade. U domu su svi bili mlađi od mene, pa nisam imala ni s kime dijeliti svoje najteže trenutke. Naša šira obitelj rekla nam je da će nas posjećivati, ali nikad nisu. U selu su svi počeli pričati ružno o nama. Kako nemamo roditelje, živimo u domu, kako smo propali, što me jako povrijedilo. Sve se rušilo i osjećala sam se bespomoćno. Odlučila sam da se moram boriti za sebe i uhvatila sam se knjige. Znala sam da bi moja mama tako željela. Poboljšala sam ocjene u školi, redovito učila za maturu i znala sam da moram i želim upisati faks iako sam bila svjesna da su veliki troškovi studentskog života, a da ja nemam puno. No, nisam se dala obeshrabriti, vjerovala sam da će se sve već nekako posložiti, a gore ionako nije moglo. Kada sam saznala da sam upala na faks, bila sam presretna, i isti taj dan dobila sam informaciju od odgajatelja iz zajednice mladih da se mogu prijaviti za stipendiju koju je osiguravao Rotary klub Zagreb Kaptol. Sreći nije bilo kraja - prisjeća se Ivana, koja ima stipendiju od 1600 kuna mjesečno. Ova mlada, skromna studentica beskrajno je zahvalna jer su baš nju odlučili stipendirati.

- Lijepo je znati da i dalje postoje ljudi velikih srca koji sudjeluju u ovakvom humanitarnom projektu i daju nam nadu i potporu da možemo - vedro nam govori djevojka pred kojom je svijetla budućnost. Sa smiješkom se prisjeća svojeg prvog dana na fakultetu u kojem je mislila da nikad neće steći prijatelje, a već je drugi dan sve je došlo na svoje.

- Sanitarno inženjerstvo upravo je ono što sam ja htjela te se nadam da ću u budućnosti naći posao u toj struci - skromno nam prepričava svoja studentska iskustva.

- Mama nam je uvijek govorila kako smo mi njezina pametna djeca te da ću završiti fakultet, a da će ona biti najponosnija majka na svijetu. Ja idem ka svojem cilju, pokazat ću i svojoj mami da ja to mogu.

Emanuel Drago Jurina (20)

Tomislav Krišto / HANZA MEDIA

Emanuel Drago Jurina

Emanuel je odrastao u Dječjem domu Zagreb u Nazorovoj u kojem su smještena djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Tamo je završio s pet mjeseci života, nakon čega mu je majka umrla, a tata ga ostavio. U domu je bio do svoje četvrte godine, kada ga je posvojila obitelj iz Marije Gorice. U prosincu 2001. godine posvojili su ga sadašnji udomitelji.

- Snježana i Željko sada su moji mama i tata. Oni su me od samog početka pružali razumijevanje, ljubav i podršku. Bolje roditelje nisam mogao poželjeti. Rasti u takvom miru i blagostanju prava je sreća. Sada ih zovem svojim roditeljima, jer to oni zapravo i jesu. Oni su me odgojili, naučili me što je dobro, a što nije, bili moja vodilja i neizmjerno sam im zahvalan na tome. Uvijek mi je bilo lijepo s njima i samim time nisam imao nikad potrebu upoznati svoga biološkog oca. To bi za mene bilo kao da upoznajem stranca, neprirodno i nepotrebno. Imam svu ljubav ovoga svijeta od roditelja koji me stvarno vole - govori nam Emanuel koji kroz smiješak opisuje sebe kao mirno dijete. Upisao je srednju ekonomsku školu, ni sam ne znajući čime se u budućnosti želi baviti. A onda je, nekoliko mjeseci nakon završetka srednje škole, shvatio da želi upisati Filozofski fakultet, što mu se i ostvarilo.

- Potrudio sam se oko mature, cilj mi je bio upisati Filozofski fakultet, smjer lingvistika i filozofija, što mi je naposljetku i uspjelo. Znao sam da sam postigao nešto sam, sa svojim znanjem i bio sam ponosan - prepričava nam Emanuel. Na fakultet putuje svaki dan iz Marije Gorice i unatoč dugom putovanju, radije bira to nego život u Zagrebu.

- U Mariji Gorici imam svoju sobu, mir i obitelj. Malo mi je naporno putovati svaki dan 2 sata, ali kad dođem doma imam svoj mir i osjećam se odlično. Ne bih se osjećao ugodno da moram dijeliti svoju sobu s cimerom ja sam sramežljiv i povučen te mi je ovaj život koji imam izvrstan. Studiram, igram igrice, družim se s prijateljima i planiram ovo ljeto naći sezonski posao u Zadru. Kada završim studij, želja mi je zaposliti se u Irskoj. Nije bitno kakav je posao, samo da je posao i da upoznam nove ljude, steknem druge navike i postanem još bolja verzija sebe - podijelio je s nama svoje planove Emanuel, kojemu troškove života pokriva Rotary stipendija.

- Priznajem, kada sam saznao da imam mogućnost da dobijem stipendiju, dobio sam krila. Znao sam da ću sigurno upisati fakultet koji želim, dobio sam vjeru u sebe. Bez stipendije bilo bi mi vrlo teško, ona mi pokriva troškove prijevoza i studentskog života svih 5 godina studiranja. Uvjet je jedan, da prođem godinu redovno, što mi je dodatan poticaj da se trudim - pun je planova za svoju budućnost Emanuel.