Silvija Tupek je žena koja se liječi od ozbiljne ovisnosti o alkoholu. Maligani su joj teško narušili dosadašnji život, zbog njih je indirektno tri godine provela i u ženskoj kaznionici u Požegi, direktno zbog nedjela kojeg je skrivila u stanju delirija, teške neubrojivosti. Zapravo se samog čina i ne sjeća, piše Slobodna Dalmacija.
Svoju je odgovornost prihvatila, a kaznu pošteno odslužila. I onda došla u Cistu Provo, u žensku kuću mješovite zajednice "Susret" kako bi poradila na onom najvažnijem: sebi i svojemu zdravlju. Povjerava se da, vjerovali ili ne, u komuni u Cisti proživljava svoje možda najbolje dane u životu.
- Kako da vam to kažem? Meni je ovdje, kak se veli, Kalifornija. Dubai. Divno mi je, osjećam da postajem bolja osoba. Liječim se, imam radnu obavezu, zadužena sam – za kavu. Hoćete da vam skuham jednu finu kavicu? - ljubazno će 45-godišnja Silvija, lijepa plavuša mekih crta lica, koje djeluju umorno.
Život je nije mazio, nije bogme ni ona njega. A kažnjena je puno više od onih tri i kusur godina u zatvoru: oduzeto joj je troje još male djece, i dano na posvajanje dok je lani u rujnu bila u psihijatrijskoj bolnici u Vrapču.
Djeca imaju deset, devet i šest godina, dvije djevojčice i dječak. Prema zakonu više ne smije komunicirati s njima i ne zna gdje su jer sad imaju novu, pravu obitelj kakvu im ona zbog svoje bolesti nije mogla pružiti.
Svjesna je da je za njih to vjerojatno najbolje rješenje, taj "plan b" kad se u konvencionalnoj obitelji ne uspije. Ipak, na spomen djece plače kao kiša. Boli je i narušen odnos s najstarijom kćeri, 22-godišnjakinjom iz prvog braka. I smrt 20 godina starijeg, drugog supruga. I činjenica da roditelji, familija više ne žele čuti za nju. Sad je zajednica "Susret" jedina obitelj koju ima.
- Eh, alkohol; znate kak to krene, pivica, dve, tri, tulum, društvo. Pri kraju osnovne, pa u srednjoj već je to teža cuga – prisjeća se sugovornica problema dok je tek bio na obzoru. Sustigao ju je; ipak, uspjela je završiti srednju birotehničku školu, smjer administrativna tajnica, čak se kasnije doškolovati za njegovateljicu.
Vjerojatno bi bila pedantna tajnica, kao iz rukava ispaljuje (čak i nepotrebne) datume, koje pamti jer ima "kliker" za to. Ah, možda u nekom drugom životu – pa zašto ne? Tek joj je četrdeset i pet.
Silvija je rođena Varaždinka, živjela je pak u Rijeci gdje joj je još uvijek službeno prebivalište. No, ona je sad beskućnica, i realno boravište joj je kuća milosrđa i izlječenja u Cisti Velikoj.
Njezinu je problemu veliki zamah dao – prvi suprug, nerado se prisjeća da je i sam bio sklon piću te nasilan, piše Slobodna Dalmacija.
Od njega se razvela i udala za njegova – kolegu, također profesionalnog vojnika, dvadeset godina starijeg od sebe. S njim dobiva troje djece, a spletom obiteljskih okolnosti od 2010. žive u Bjelovaru. No, nakon što je on preminuo, vraća se u Rijeku.
- Nisam radila, bila sam domaćica, obojica supruga imali su dobre plaće pa sam mogla biti kod kuće, baviti se djecom. Problemi su nastali kad je suprug s kojim sam dobila troje djece preminuo; njegova kći iz prvog braka me, de facto, izbacila iz stana. Djeca su dana najprije na udomljenje, s njima sam se često čula i vidjela, najviše pozivom na WhatsApp jer nismo bili u istom gradu. Tada sam počela i puno, stvarno jako puno piti.
Na sreću, droga mi je bila odbojna, čak i ove tablete koje mi je prepisao doktor Ćelić (Ivan, nap.a.) jedva popijem, neke "stabilizatore" i tablete za spavanje. Imam problem sa spavanjem, ali dobro je. Prije sam pila još i lijekove protiv depresije i tablete za visoki tlak, više ne moram.
Moram sad reći da mi je doktor Ćelić pružio veliku pomoć kao liječnik i kao čovjek, vjerujem mu. Dao mi je vjetar u leđa. Bodrio me, dizao kad sam bila na dnu, nagovarao da se liječim. Sad vidim da ima smisla...
Moj najveći problem bio je alkohol, ta prokleta cuga zbog koje sam upadala u probleme. Krađe, sukobe, puno toga se uopće ne sjećam, rupe su, crne rupe. Društvo s kojim sam išla u "operacije", da bi te novce skupa popili. Užasni ljudi, problematični kao i ja. Bila sam više puta na Rabu, naravno. Rab je kamilica, smijurija.
Tamo sam deportirana s riječke psihijatrije, dovoljno je reći da ti svatko može doći u posjet i donijeti bilo što. Da imaš uza se mobitel i šećeš vani. Rab nikoga nije izliječio. Velim, kamilica.
Zatvor? Ah, jedina ženska kaznionica u Hrvatskoj je u Požegi, tamo borave i po više desetljeća najteže prijestupnice. Tamo sam zaključana krajem 2018. godine, nakon nedjela koje je još i dobro završilo, koliko se mogu sjetiti kad sam se probudila iz nesvijesti, sva u modricama.
Tamo sam, u zatvoru, upoznala žene koje, vjerujte, nitko ne želi poznavati. Zato sam nastojala uvijek sjediti sama, imala sam opasan gard, pa su me čak i one agresivne puštale na miru.
U Požegi nisam doživjela seksualno nasilje, ali bilo je onog psihološkog. Žene u zatvoru znaju biti okrutne na poseban način. Jednoj su poznatoj čedomorki na dan ubojstva njezina malog sina stalno puštale jednu pjesmu koja ju je dirala.
Ta luda, užasna žena samo bi toga dana plakala, i na sinovljev rođendan. Ostalim bi danima na to zaboravljala. Nije bila omiljena, jasno vam je; osim kad bi joj sjela uplata na račun, pa bi častila suzatvorenice. Ta dva dana sve su je "voljele". Tko joj je uplaćivao novac? Pa, majka.
Vidite, jednoj čedomorki – možete li zamisliti gore nedjelo? - majka ipak iskazuje ljubav. Daje joj podršku, šalje novčanu pomoć. A moja se mene odrekla zbog puno blažeg krimena. Loš odnos s majkom mučio me od malih nogu. U pozadini svake ovisnosti imate skoro uvijek neki obiteljski problem. Naravno, neće svatko postati alkoholičar ili narkoman, ali svaki ovisnik ima nešto što ga je mučilo ili potreslo u djetinjstvu, zapamtite.
Iz zatvora sam izišla kao beskućnica, pa mi je najprije pastor u Požegi pružio utočište u crkvi. No, nisam htjela smetati njemu i njegovoj obitelji. Mislim da je on bio predstavnik Pentakosne crkve, tako nekako, hvala mu što nisam odmah završila na ulici.
Onda me frend primio u stan, garsonijeru, pa smo se poslije preselili u kuću kod drugog frenda. Ništa od toga nije bilo dobro rješenje za mene. Beskućnicu, sa zdravstvenim problemom ovisnosti o alkoholu. U Cistu sam došla u rujnu iz Vrapča, mjesec dana nakon što su mi slomili srce, dali djecu na posvojenje. Mislim da sam tada, ne u zatvoru, dosegnula najnižu točku svoga života. Izgubila sam svoju djecu. Ali još uvijek imam život, i sačuvat ću ga. Slomljena sam, ali tješi me da je djeci sad dobro. Iznad nas je isto nebo, ono nas spaja... Sad ja moram sastaviti sama sebe.
Uspjet ću, horoskopska sam ovnica! Nadam se da ću u budućnosti ostvariti pravo na mirovinu pokojnog supruga i naći zaposlenje na četiri sata radnog vremena kao umirovljenica. I da ću biti zdrava, naći nekakav krov nad glavom, biti u mogućnosti dići neki kredit i kupiti mali stan.
Voljela bih popraviti odnos s najstarijom kćeri. Možda će mi jednog dana oprostiti, razumjeti me. Sad joj nemam što pružiti, primam 250 kuna džeparca od Centra za socijalu skrb u Rijeci, gdje sam još prijavljena. To je sve što imam. Ali borit ću se.
Nitko od nas nije "baba Vanga" da može znati sve unaprijed. Ne znam hoću li opet uzeti alkohol, ali nadam se da neću. I želim ostati ovdje još dugo jer postajem bolja osoba, vrijedna poštovanja. Čak počinjem pomalo poštivati i sama sebe. Nisam ološ, bila sam bolesna. Oprostite mi, liječim se.