ISPOVIJEST SAŠE ŠEKORANJE Snobizam, a to je društvo u kojem živiš. Ja obožavam snoberaj! Ne volim kad mi kažu da sam cvjećar, nekako zvuči kao smetlar

Hvale njegovu sofisticiranost, on najviše voli ono što dolazi iz želuca. A slučaj je sretno spojio mjesto, vrijeme i Sašu u njima, možda najviše onom davnom cvjećarnicom u Ilici, na putu prema Britancu, kamo nedjeljom na pomodni buvljak kreću dobrostojeći, fini Zagrepčani. I svi tako doznaju za Sašu Šekoranju, i talent koji se prelijeva iz crteža u cvjetni aranžman, iz slike u uređenje interijera, a onda i iz dara za dopadljiv u dar za biznis.

Razgovarali smo u njegovoj cvjećarnici - ma još zanimljivije, u njenoj stražnjoj prostoriji - u Dežmanovu prolazu. Nekoliko lokala iznad cvjećarnice Bijeli velvet, pa Crni velvet, kojima je suvlasnik. Znate i za njih. A mi smo našli mjesta među cvijećem, ružama, granjem, bobicama, raznobojnim ogromnim kuglicama, perjem, kaktusima; živi smo među živim; ispred nas je mnoštvo novogodišnjih aranžmana (do sljedećeg će dana nestati), deseci lukovica amarilisa koji će procvjetati za dva-tri tjedna, srebrno-bijeli izlog, sav u “inju”, zvjezdice, kuglice, grančice, puno, više... I jedna “reborn” beba, meni se čini, tek radi daška strave.

- Ja sam pretjeran, ali uvijek se kočim. I kad je Božić, onda ne pretjerujem samo zato što mi je to u gesti, nego zato što je i pitanje posla. Ako ga neću napraviti sad, kad ću? A ništa i ne možeš zaraditi ako se stalno držiš u jako sofisticiranom, minimaliziranom modu. Kao dijete, iščekivao sam taj Božić, nisam spavao po noći dok ne kupim bor, ali uvijek bih kupio neki pola metra viši od stropa, i htio više lampica, i više nakita, jaslice smo stavljali na veliki koncertni klavir, a ja bih uvijek dodavao nove komade drveta da bi to sve bilo još veće... I kao čovjek sam pretjeran u svakom smislu.

Ali vaši crteži kao da su protisnuti kroz neko sito redukcije, pa ni cvjećarnica nije uvijek uvaljana u obilje...

- Da, u završnoj fazi dovodim stvari do jednostavnosti, pogotovo u slikarstvu reduciram, i onda ljudi znaju biti na mojoj izložbi jako razočarani, kažu - “mi smo očekivali puno”!

A, taj ste tip, puna su vam usta riječi, pun atelje vjenčića od granja, pupoljaka, kuglica, svijeća, pun Velvet srebrnih ibrika....

- Ibrika? Kaj je to?

Pa ono iz čega se ulijeva u šalicu.

- Čajnika? Iz njih poslužujemo.

Ajde dobro. Imate ih gomilu, svud oko zidova. Otkud?

- A od svuda, kad me nešto obuzme... ne stajem. Kupujem, tražim, vani, ovdje, na buvljaku.

Da, malo ste ono... analac.

- A da, fokusiraš se na neku stvar, barem ja, kupujem i stavljam na hrpu do iznemoglosti. Kupio sam svojevremeno 40 kristalnih lustera. Tako mi se složilo šest skladišta. To gomilanje stvari nije dobro, ali ako je dio posla, ako postaje dijelom scenografije, dekoracije izloga, instalacija, onda je ok. Ni sam ne znam što imam u skladištima. Iznenadim se kad vidim. Deseci svijećnjaka, kad su mi trebali za neke događaje, pa u jednom trenutku lutke za izloge, ali to su “kao” lutke, zovu se reborn bebe, izgledaju kao prave, imaju i žilice, i prištiće, dosta morbidno... pa preparirane životinje. Bez tih bih zaliha teško radio.

E to još nisam čula, da neki umjetnik u Zagrebu tako funkcionira.

- Ako baš hoćete, Trokut je pravi sakupljač, a ovo ja i ne mislim da spada u umjetnost, to uzimam kao sredstva za rad, repromaterijal, rijetko ih koristim na pravim izložbama. Ma, ljudi, kad im dođe, skupljaju porculan, staklo, keramiku... nije to nešto što baš samo mene obilježava kao...

Luđaka?

- Pa i to! Kao umjetnika ili cvjećara.

Volite više da vas zovu akademski slikar ili cvjećar?

- Cvjećar nekako zvuči kao smetlar... gradski cvjećar kao gradski smetlar, na njemačkom, burgflorist, to zvuči jako otmjeno...

U mojoj omiljenoj knjizi, “Herzogu” Saula Bellowa, junakinja je floristica na Lexington aveniji, inače povjesničarka umjetnosti, u njoj se fino izmiješalo nekih pet nacionalnosti.... I još se zove Ramona. Divno.

- Da, u New Yorku. Ali na hrvatskom definitivno ne zvuči dobro. Akademski slikar je pretenciozno. Saša... to je najbolje. I kako sam nekad jedva čekao Božić, sad mi je Božića već i previše, jedva čekam da sve ispraznim i da počnem raditi sasvim čiste izloge, to je isto stvar nekog kontrapunkta, u prirodi je sada prazno, bijelo, hladno, kosturi grana, čista arhitektura, normalno je da ljudi hoće to napuniti. Ali jedva čekam da se vide čisti obrisi, arhitektura golog drveća. Fascinantno je gledati krošnje koje su u proljeće čisti volumen, a sad čista arhitektura. A dobro je iskustvo bilo rad s Nedžadom Haznadarom kad smo radili Lifestyle za Globus, složio bih scenu koja bi bila ogromna, bogata, fotografirao, a onda bih samo izrezao oko, ili lik, i sve drugo bacio, osim biti.

A ove vaše lukovice… koje će u domovima Zagrepčana procvjetati za dva-tri tjedna, kao da hrle u proljeće, žele preskočiti ovu tmurnost.

- Pa to i je smisao - hoćemo preskočiti ovaj drugi, treći mjesec, najdepresivnije doba.

Saša, kad ste zadnji put bili tužni?

- Pa dugo nisam bio tužan, jedno vrijeme sam bio jako melankoličan, slušao sam Gabi Novak i to me dodatno rastuživalo, jer je ona prekrasna, ali to se onda promijeni, uzmeš Josipu Lisac, dobije snagu, ali zapravo i nisam bio tužan, bio sam zabrinut...

Znači, ništa schwermut, nicht bedeutung, moja greška, niste taj tip koji obiljem prekriva nešto tamno. Često imam dojam da su ljudi koji uveseljavaju druge, čine im život vedrim, dubinski tužni.

- Ja sam imao faze kad sam bio stvarno nesretan, ali sad sam zapravo jako sretan, imam taj privilegij da sam se izborio ne da radim, nego živim lijepo, s onim što me veseli. Ako se vratimo na neko vrijeme nesigurnosti, poslije Akademije, kad sam imao neke uzore, nikad nisam bio insajder, uvijek sam bio autsajder, uvijek me proganjalo, događalo mi se - hoću izložbu, ovi me pljuju, hoćeš s cvijećem, ovi te neće, nigdje nisam, a svugdje sam. Jer ja nisam čovjek koji će jesti zrno po zrno, ja sam čovjek koji će grabiti rukom kao na dvoru Louisa XIV, i bit ću neuredan, ali u neredu uredan. To su tipovi ljudi. Ne možeš biti i ovo i ono. Kad shvatiš kakav si, onda si sretan.

Dakle, bili ste nesretni jer nigdje ne pripadate...

- Što je zapravo sjajno, jer onda počneš pripadati svugdje.

Sebi. Koliko vam je trebalo nakon Akademije da se definirate, nađete?

- Loš sam s vremenom, ali znate kako je na Akademiji, kopiraš, učiš tehniku, pa hoćeš slikati k’o Rubens, pa k’o Rembrandt, Van Gogh, pa k’o ti, što jesi, a to je najteže. A danas kad vidim da na neke ljude radim utjecaj, da me kopiraju, prvo se ljutim, a onda mislim, pa to je super. Pomičeš granice. Ja nekako sebi uzimam zasluge za pomak u cvjećarstvu, za pomak u Dežmanovu prolazu, da je to zaživjelo, jer to je priznanje i u novcu, i činjenica da mijenjaš neke stvari.

Kad ste shvatili da je cvijeće, bilje, ono što će vas ozbiljno obilježiti?

- Sve dobre stvari meni se događaju slučajno. Kad nešto planiram, nikako. Kao mali sam imao taj bakin vrt, pa poslije u Sloveniji kod druge, u Podvinju, kraj Dobove. Sijao sam, fasciniralo me kako to raste. Što više tog trgaš i poklanjaš drugima, to je više toga cvalo. Prvo sam uzgajao nevene, a onda sam išao po cijelom selu i razmjenjivao. Moj vrt je imao sve što je imalo cijelo selo. I moja ideja je bila da ću bit “seljak”, danas se užasavam, ali tada sam htio biti kao ti ljudi, odnos sa zemljom, koja je prazna, i to klija, raste, i to je ciklus koji je stvarno fascinantan.

Htjeli ste imati prljave ruke, kopati, čupati? Pa to i radite.

- Možda ne direktno, haha. Nisam uspio biti toliko veliki seljak. Ali kad kažem “seljaci”, a govorim o umjetnosti, onda mislim na ono najbolje, najčišće što dolazi u umjetnosti. Meni su dragocjena bila putovanja po Africi, gdje sam po spiljama gledao davne crteže, koji su proizašli iz ljudske potrebe za hranom, za lovom. Danas nam to ne treba...

No, hjeli ste biti seljak, a zapravo ste vlasnik luksuzne cvjećarnice u kojoj se, kao i u vašim kafićima, skupljaju fini, a, dobro, drukčiji ne mogu ni biti, dakle fini, obrazovani i ne baš bez novca gradski snobovi...

- Pa ja obožavam snoberaj...

Proust je bio sušti snob, a iza njega je ostala suštinska literarna zaostavština.

- Gledajte, snobizam, a to je društvo u kojem živiš, ne možeš ga ne dotaknuti. Pokušavam ne biti snob, ali ne mogu reći da me neke stvari ne zaokupljaju, podliježem nekim situacijama, nekim ljudima. Imponiraju ti na krivi način, hoćeš biti u nekom društvu, a zapravo tamo ne spadaš, i to niti ti treba, niti ti nešto znači u životu. Naprosto te zavede. Ali tako je u svemu, neka cura voli frajera zato što je bogat, neka zato što je lijep, neka zato što je obdaren, neka zasto što je mišićav, ali sve je to jednako dobro - uzmeš ono što voliš. Ako je netko bogat, pa ti to imponira, super! Snobovi i stvaraju i rade pomake. Velvet, Studio za interijere, sve su to stvari meni vizualno bliske i povezane, padaju mi na pamet novi materijali... Ono čega se čuvam je pretjerani utjecaj, jer onda počnem kopirati.

Kopirati, vi?

- Ili, ovisiti o materijalu. Evo, tu imam prekrasno cvijeće, i radim prekrasne bukete. Ali kad nemam cvijeća, onda iz sebe izvlačiš i napraviš potpuno novu kreaciju. Neimanje može biti poticaj, nemogućnost stvara jako velike mogućnosti. Možda je to trenutak kad sam shvatio da sam sretan. Mislio sam - moraš biti bogat, moraš biti zgodan, ma ako sve to nisi, imaš puno više mogućnosti da budeš sretan. Iz sebe izvlačiš ono što je najvrednije.

Vaši bake i djedovi imali su nekoliko lokala tu po središtu Ilice. Fina obitelj.

- Prousta ste spomenuli... rajevi su uvijek bili u prošlosti. Ali ne, sad mi je najljepše. Ja sam užasno miješan, ja sam od svugdje. Možda zato mogu sve, na sve načine. Moji su od Albanije, Makedonije, Hrvatske, Zagorja, Slovenije... s juga možda dolazi to grabljenje. Život je prilika, treba je iskoristiti.

Dobro, tko je otkud?

- Jedna baka - Grčka. Deda - Makedonija, Albanija. Tu je veza s majkom Terezom koja je jednom bila kod nas na doručku, jer je s nama u nekom kumstvu. Druga baka je iz Zagreba, a deda je Slovenac. To je ta moja Dobova u kojoj sam uzgajao nevene. A još ima vjerojatno daljnjih umrežavanja.

Kako se zapravo zovete?

- Aleksandar. Mm, da... Aleksandar zvuči nekako jače.

Zvuči. Ali, što je, tu je.

- Ona mala cvjećarnica što je bila preko puta Britanca, tu je nekad moja mama imala optiku. Ja sam završio i za optičara, jer su moji smatrali da prvo trebam dobiti kruh u ruke. Nakon Akademije sam tamo otvorio galeriju, koja je prerasla u cvjećarnicu. Preko puta je deda imao zlatarski obrt, a još jedan dućančić kraj toga mijenjao se s interesima moje mame. Roditelji su veterinari.

Imali ste uvjete razvijati se onako kako ste željeli.

- Starci su bili uvijek podrška, i to je bilo jako lijepo, osim ove nesretne optike. Ali - kruh u ruke. Mrzio sam te matematike... ali poslije su rekli - a sad što god hoćeš. Možda to i nije bilo tako loše, ja sam isto bio lud u to vrijeme, neprilagođen. Volio sam zemlju i crtao. Pa nećemo valjda stalno o meni?

A što biste vi?

- Pa malo o gradu, kad ste me već pitali što me rastužilo u zadnje vrijeme. Evo, to me rastužilo. Ništa od toga nije ni loše ni ružno, ali mislim da je stvar konteksta. Ovdje stvari nisu u kontekstu. Možeš napraviti divnu božićnu bajku na rubu Save, spojiti stari i Novi Zagreb, ili u Maksimiru... ali grad treba ostati grad. Treba biti urban. Baš sam prošao cijelim centrom grada, kako su svi jako oduševljeni - ja nisam oduševljen. Svaku inicijativu podržavam, ali mislim da malo više treba te stvari usmjeriti da uđu u pravi kontekst, ne možemo od grada praviti palanku.

Navodno je Zagreb ušao među nekoliko najljepših adventskih gradova u Europi.

- Nikad baš nisam dijelio mišljenje većine. Ražalostio sam se neki dan u malom Trstu, koji ima taj centralni trg, sačuvao je dignitet s nekoliko jelki, klasičnom glazbom koja svira, ljudi se šeću, nema kobasa, mirisa, stampeda od ljudi. A ostalo je pomaknuto malo van grada. Meni su lijepi ti bijelo poprskani borovi, ali ne na glavnom trgu. Tamo treba biti jedan veliki bor, klasična glazba, klizalište, nek’ se djeca kližu. Zašto uništiti, degradirati ljepotu Zrinjevca koji je prekrasan, ta Lenucijeva potkova je savršena, ne možeš tu raditi sajam, jer nema smisla. Imaš prekrasan Bundek, Maksimir... a u gradu nek’ to bude na drugi način. A sve je to lijepo, samo na krivom mjestu. Volim da ima puno ljudi, prazan grad je najdepresivniji, ali ovo je previše.

Prošlo ljeto smo vas moja prijateljica Jadranka Pintarić i ja srele kako se u sportskoj opremi vraćate s Jaruna. Rekli ste da vam je tamo prekrasno, jer ima puno mladih. Znači li to da razmišljate o godinama, protoku vremena?

- To je bilo kad sam mršavio. Nisam u toj fazi, ni približno. Nemam mjere ni u čemu. Ne bih volio više biti onako mršav, ali ovo sad je stvarno pretjerano. Puno mi više paše kad sam deblji. Kad sam bio mršav, užasno sam puno vremena provodio - joj, što ću obuć? Idem si kupit nešto za obuć... Sad imam iste košulje, hlače, i ne trošim puno vremena na stvari koje mi ne znače puno u životu. Ne gubim ni novce, ni vrijeme.

Razmišljate o mladosti, starosti? Dobro, tek su vam 44 godine...

- Da, pa to je moj posao! Cvijeće je stalni brzi ciklus! Kad dođu nove visibabe, đurđice, novi zumbuli ili sad borovina... ja sav ustreperim na te mirise. Zato kažem da život treba zgrabiti. To je najljepše što ti je dano. Neki stari ljudi divno funkcioniraju, neki mladi grozno. Kad sam bio dijete, jednom tjedno išli smo iz Podvinja u Dobovu... pa bih dobio sladoled. Divno! Onda, imao sam svoj “botanički vrt”, gdje bih stavio ceduljice s izmišljenim latinskim nazivima biljaka. Ljudi su to gledali - gle, ovo se zove ovako... a sve su to bile izmišljotine, laži, mašta.

?!?

- Da, ili bih u herbariju od dvije-tri biljke napravio jednu. “Svoje” bilje. Autentično mi nije bilo interesantno.

Manipulator... rođeni artist.

- A volio sam manipulirati, sve što je pomaknuto meni je drago. Iza kazališnog zastora se događaju čuda. Zašto biti ispred njega? Volim ja i danas manipulirati... to je u mojoj prirodi, sjećam se, bio sam najstariji od djece u familiji i navodio ih da naprave neke piz....je. Kod bake bih prekrio dekom stol i rekao sestričnama da ćemo raditi klizalište. Mazale su medom tepih i posipale šećerom. Možete misliti kad se makla deka. Ili ih navodio da gledaju ribice u toaletu, a zatim pustio vodu. Uništiti nešto, što god dobijem, da vidim što je unutra. Danas mi ne znači ni ako je stvar skupa. Rastrgaš bundu da vidiš kako je krojena. Pa je okreneš i dobiješ nešto novo. Vrijednost je ona koju ti daješ stvarima, a ne one same po sebi. Volim ja i danas ljudima manipulirati...

Jadna ja...! Angažiraju vas i za vjenčanja.

- U zadnje vrijeme ne, jer su mi vjenčanja dosadna, te mladenke su naporne i to na kraju ni na što ne sliči. Rijetko koja su vjenčanja lijepa i uvijek se ponavlja isto.

Možda sprovodi?

- Nema tu velike razlike. Ljepota je u tome što si cvijećem prisutan kroz cijeli ljudski život. Svako cvijeće je neka čast, neko slavlje, od one male bebe kad se rodi do... “Višeglasja” je bila jedna od izložbi gdje je pjesma Luke Paljetka bila jedna od niti vodilja, dio njegovih pjesama stvarno mi je fantastičan i inspirativan.

I gospar Luko je tip koji voli obilje. Piše toga... gomile. A galerija Kranjčar izložila je vašu zemljanu kocku od 14 tona.

- Pa kamion je to dovezao, nije to problem. Nisam ja to nosio! Znate one bijele okvire u bijelom Velvetu, e, oni su bili izloženi u Kranjčaru oko te natučene zemlje, za koju se ispostavilo da teži točno koliko i zemlja koja se iskopa za grobnu raku... a kasnije su se ti bijeli kvadrati u Bijelom velvetu referirali na slike slavnih osoba u hotelima, koje se objese da se vidi tko je tu bio, tako sam i ja počeo slagati malu povijest novog Velveta, kojeg je u prvoj varijanti uredila Mića Filipović, koja je bila sjajna arhitektica, i ja sam zadržao svu njenu fenomenalnu arhitekturu, čak i neke boje, ali sam promijenio dekoraciju. Ti bijeli okviri ostali su na zidovima Velveta, i ja sam ih polako počeo ispunjavati crtežima ljudi koji tu dolaze.

Ma čekajte, pa ne teži zemlja iz iskopane rake 14 tona.

- Pa ne znam, to je dva i pol metra dubine, tako su mi rekli.

To znači da ljudi koji kopaju grob iskopaju 14 tona zemlje...

- Pa što je to, 14.000 kila... tako su mi rekli.

Gdje ćete provesti Novu godinu?

- Na putu. Idem u neku džunglu. Prema Baliju, pa Singapur, mjesec dana, tako, ma ne slavim baš nešto te isforsirane praznike. Ne postaneš bundeva u ponoć, ili ostaneš bundeva... A vi, Mirjana?

Kod kuće?

- Ma ne...!

Dobro, neki ljudi zbilja ne bi trebali te noći biti sami.