ISPOVIJEST OBITELJI KOJA SE S DRUGE STRANE SVIJETA VRATILA U HRVATSKU 'Otišla sam samo na 3 mjeseca, a ispalo da sam ostala 20 godina. Evo nas natrag'

Daleko je Aotearoa. Jako daleko. Treba ti više od tridesetak sati leta za stići do tamo, u kilometrima bi Split bio udaljen od Aucklanda točno: 18.043,96 kilometara, u miljama nešto manje, svega 11.212. Aotearoa. Zemlja velikog bijelog oblaka. Tako Maori nazivaju svoju domovinu – Novi Zeland. I tamo je Diana Šimac Materić odlučila otići na ljetovanje, posjetiti svoju tetu Maricu Nola, družiti se s rođacima i zabaviti se, možda i zaraditi nešto sitno, piše Slobodna Dalmacija.

– Nakon tri miseca produžila sam vizu na šest, pa na devet, pa godinu i aj ća! Ostala više od 20 godina. Nije mi mama to nikad oprostila – priznaje nam Diana.

Mama Jasna oplakala je noći i noći, otišlo joj dite priko pola zemaljske balote i nije znala hoće li se ikada više vratiti. Diana se ipak nada da njezin sin Rocco neće poći njenim stopama. Nije ni jednoj majci na svijetu lako kada joj dijete odluči sreću potražiti izvan svojega doma.

– On mi je sve što imam, ali ne mogu i ne smijem biti sebična. Vjerojatno bi ga, ko i moja Jasna mene, ispratila u suzama i molitvom dozivala natrag – priznaje Diana.

Zakoni se poštuju

Ti naši hrvatski odlasci i jesu povod priči jer među svim onim tužnim oproštajima i pismima iz Irske pronašli smo obitelj koja se vratila iz bijela svijeta. Ne iz potrebe, jer im je život tamo bio sjajan, već iz čiste, prave, gotovo opipljive nostalgije i straha kako će im dijete postati "Englez"... Sve što nabrojasmo – onaj koji nije živio izvan svojega gnijezda neće i ne može razumjeti.

Nešto, pak, da su mogli, Materići bi rado iz daleke Zelandije prenijeli u rodnu Kroejšu.

– Zakoni! Red! Sva se pravila poštuju! Povjerenje! Donedavno su vozačke dozvole bile bez fotografije! Svatko je svjestan kako mu država treba, a država jako dobro zna da treba svoje ljude jer zadovoljan čovjek bolje radi, više radi, više zarađuje, dakle – plaća veći porez, priča Josip Materić, Dijanin suprug, kojeg je upoznala upravo na Novom Zelandu.

Rođeni Zadranin Josip dolaskom u Auckland doživio je pravi sudar mentaliteta.

– Mi smo Mediteranci, živimo na ulici, živimo s obitelji, s prijateljima. Nije ovdje problem zakucati susidi na vrata i pitat je jedno jaje jer ti je, eto, zafalilo, tamo bi te susid pogleda u čudu i reka: "Ali, zašto me pitaš, pa dućan ti je tamo?"

No, ljudi su ljubazni, spremni su pomoći, sve unaprijed znaš i sve je jasno određeno, ako ti trebaju dokumenti – ideš na točno određeno mjesto i tu ih dobivaš u točno određenom roku, ako želiš prodati automobil – možeš ga prodati, doslovno, u prolazu. Dovoljno je samo da kupac i prodavač na poseban obrazac upišu svoja imena i unaprijed plaćenu tiskanicu samo ubace u poštanski sandučić – kaže Josip i prisjeća se kako je svoje vozilo prodao na benzinskoj postaji, kupac se odvezao, a on tek tada shvatio kako se nema s čim vratiti kući.

Dianin i Josipov jedinac Rocco rođeni je Novozelanđanin, u svojim osjetljivim tinejdžerskim godinama vrlo vjerojatno će nam zamjeriti, ali – sada ćemo malo popričati o njegovu rođenju. Sorry, Rocco!

– Od prvog dana trudnoće dodijeljen ti je specijalist koji sve vodi i o svemu brine. Buduća majka je princeza, sve se vrti oko nje. Sam porod je fenomenalno organiziran, sa mnom je bio, naravno suprug, ali i moj rođak Paul, koji je liječnik i rodica mi Marina. Sve je napravljeno tako da se rodilja osjeća sigurno – prisjeća se Diana.

– Očekivali smo djevojčicu, već smo joj dali i ime, a onda se, umjesto Elle, rodio Rocco. Roko stina jer mi je Josip na pitanje kakav je, rekao odmah u glavu: "Čvrst je ka stina!"

Vrtić, škola, sve u drugoj im domovini radi ko sat. Nema kod njih rasprava o kurikulumu, nema ni velikih štorija o političarima, zašto?

Zemlja bez gotovine

– Tamo si OIB! Broj, sve tvoje na tom broju stoji i nije moguće da imaš tri kuće, osam automobila i prijavljenu godišnju plaću koja to ne može pokriti. Jer ako se taj nerazmjer dogodi – doma ti dolaze poreznici i sastavljaju popis svega što imaš i pitaju gdje je razlika, odakle ti to, ako nemaš dokaza – to se odnosi, to nije tvoje. A kod nas? Znate i sami! Nema ni "keša", sve se plaća karticom, ljudi naruče pivo i plate ga karticom, da istreseš sve Novozelanđane ne bi im ispao milijun, sve je na banci, sve je transparentno, sve se zna – veli Josip.

Jesu li pogriješili što su se vratili? Nisu, kažu u isti tren.

– Ja sam sretna žena, imam dvije domovine, obje jednako volim, i ovdje i tamo sam svoj na svome. Radim ono što volim, educiram se, obitelj mi je tu, nismo pogriješili, dobro smo napravili, veli Diana u razgovoru s novinarkom Slobodne Dalmacije.

Mogu ti reć, zaključuje Josip.