ISPOVIJEST MAJKE JASNE 'Izgubila sam kćer Mateu (22). Odlučila sam ovo ispričati kako bih ukazala na važnost ljudi koji se bave palijativnom skrbi'

Mama, doktor te nešto treba - nazvala ju je kći Matea u srijedu oko 11 sati, u vrijeme kad je bila na poslu, čistila jedan stan. - Gospođo, žao mi je, ali vaša kći ima karcinom debelog crijeva - rekao joj je muški glas s druge strane slušalice.

Jasna se u tom trenutku onesvijestila. Brzo je došla k sebi i telefon je ponovno zazvonio.

- Doktor se ispričao. Kaže, imao je loš pristup i zamolio me, ako mogu, doći u bolnicu. Čim sam stigla, pitala sam kako je moguće da su to tek sada otkrili, jer se Matea već mjesecima bori s teškim bolovima i cijelo su vrijeme spominjali polipe. Bilo kakav oblik raka nije dolazio u obzir. Nismo mogle vjerovati. Moja kći to nije željela prihvatiti - prisjetila se Jasna Zahirović najtežeg trenutaka u svome životu.

Liječnici su u ponedjeljak zakazali hitnu operaciju jer se karcinom, osim debelog crijeva, proširio i na jetru. - Rekli su da bi operacija mogla trajati i do deset sati. No, već nakon dva sata doktor je izašao iz sale i rekao mi kako tu nema spasa jer je karcinom zahvatio i kosti. Tu sam se slomila. Nije mi bilo jasno što točno želi reći - ispričala je majka Jasna.

Zgužvani papir

Njezinoj 22-godišnjoj kćeri odredili su kemoterapiju i pustili na kućnu njegu, među obitelj, gdje će dočekati smrt. Matea je trpjela jake bolove. Sve je više gubila na težini, opadala joj je gusta crna kosa, a noćima nije mogla spavati, nego bi sjedeći, na rukama i otvorenih očiju dočekivala jutra. Imala je svega četrdesetak kilograma.

Padao joj je tlak, tijelo bi joj se punilo vodom, ostajala je bez svijesti, svako malo bi završavala na hitnoj... ali, ni u jednom trenutku, kaže majka Jasna, nije govorila o svojoj boli. Izvana se pravila da je jaka i stalno pokušavala imati osmijeh na licu. I to najviše zbog svoga četverogodišnjeg sina.

Liječnici su na početku govorili da neki ljudi s njezinom dijagnozom znaju živjeti i 20 do 30 godina, ali ni to nije htjela prihvatiti. Zato joj, kaže majka sva u suzama, nije imala hrabrosti reći cijelu istinu. Da doista umire. I to brzo. Gledajući je u tolikoj patnji i beznađu, patronažna sestra je majci Jasni predložila palijativnu skrb.

- Nisam uopće bila upoznata s time, jer mi to nitko u bolnici nije spominjao. Prijavile smo se preko doktorice opće prakse, i u kratkom roku, za nekih dva tjedna, dobile pravo na palijativnu skrb. I, otkad je sestra Ljiljana počela dolaziti kod nas, obje smo kroz neke stvari počele lakše prolaziti - kaže majka Jasna.

Matea je više brinula za druge, dodaje, nego za sebe, pa nije htjela dijeliti s obitelji što sve proživljava. Kako ih ne bi zabrinjavala. Zato je sestra Ljiljana odigrala veliku ulogu u njezinoj bici s teškom bolešću.

- Od prvog trenutka kada su se upoznale, Matea je rekla da je osjetila neku povezanost i osjećaj kako s Ljiljanom o svemu može razgovarati. Pronašla je u njoj prijateljicu. Nije bila osoba koja bi samo došla, pogledala papire i otišla. Doista je bila prisutna i željela je pomoći. Kada je Matea u jednom od svojih lošijih trenutaka pitala Ljiljanu što misli, koliko će još živjeti i hoće li umrijeti, sestra joj je dala savjet neka sve što ju muči stavi na papir: od toga kako se nosi sa svom tom boli i fizičkom i psihičkom, što bi htjela napraviti za svoje dijete, za sebe, što bi mami htjela reći a ne usuđuje se izreći naglas... I rekla joj je da istu večer taj papir zgužva i baci. Jer je na kraju bilo bitno samo da na neki način svoju bol izbaci iz sebe. I Matea je to napravila - kaže Jasna.

Velika pomoć

Sve te stvari, dodaje, bile su joj od velike pomoći. Sestra Ljiljana često ju je i izvodila van, na zrak, u šetnju, na kavu, pričale bi satima, fotografirale se, smijale i razgovarale o životu.

- Svakodnevne teme išle su joj više na živce, od lijekova do sažaljenja ljudi. Ljiljana ju je pokušavala odmaknuti od toga, da se osjeća živom, kao da karcinom nikada nije ni bio tu. I uvijek je bila dostupna, bilo da je zovemo u ponoć ili u zoru - istaknula je shrvana majka Jasna.

Jednom ju je, kaže, pitala što bi napravila kad bi joj rekla će umrijeti. Matea je odgovorila kako bi u tom slučaju odustala od svega.

- Upravo se zato nisam usudila reći joj istinu, da se karcinom raširio po cijelom tijelu, i na kosti, i da je uskoro kraj. Iako me sestra Ljiljana nagovarala da joj sve to kažemo. No, mi kao obitelj strahovali smo da ne digne ruku na sebe prije vremena - kaže majka.

Jednu večer Matea ju je probudila u 23.20 sati i rekla joj da se ne osjeća dobro. Istoga trenutka zvali su hitnu pomoć i obavili pretrage, koje su na kraju pokazale kako joj pluća rade tek 10 posto. A samo dan prije su, kaže majka Jasna, bile na kontroli, kada su im rekli da nema pogoršanja.

- Mateju su ostavili na onkologiji, a mene poslali doma, uz napomenu da budem pri telefonu. To mi je bilo najgore, što nisam mogla biti uz nju u svakom trenutku. Bila sam svjesna da su nam to vjerojatno posljednji trenuci. I tada mi je velika podrška bila sestra Ljiljana iz palijativne skrbi. Bila sam roditelj koji gubi svoje dijete. A ona je imala taj nevjerojatan pristup i podršku koja mi je mnogo značila.

Priča kroz slike

Došla je idući dan u posjet kćeri i vidjela ju kako se raspada.

- Jedva me prepoznala. Pitala me: “Mama, je l’ se ljutiš na mene?”; s knedlom u grlu sam joj rekla: “Anđele moj, pa kako se ja mogu ljutiti na tebe”. U tom je trenutku pogledala u strop i rekla kako se nešto čudno događa. Da ju je strah. Tada su me liječnici izveli izvan sobe. Pola sata kasnije došli su do mene i rekli da Mateje više nema - utihnula je majka.

Neće se nikada, kaže, pomiriti s time da njezine 22-godišnje kćeri više nema, kako neće čuti njezin glas niti je više ikada čvrsto zagrliti.

- Nije lako o tome govoriti jer su prošla tek tri mjeseca. Nisam ni dalje dovoljno jaka. Ali, moja je Matea bila jaka i borila se do zadnjega trenutka. I, osim obitelji, imala je veliku podršku od sestre Ljiljane koja je i danas ostala važna osoba u našim životima. Odlučila sam ispričati ovu priču kako bih ukazala na važnost palijativne skrbi i svih ljudi koji to rade. Nisam znala što je to, kao ni to da moja kći ima pravo na to. Daj Bože, da svi koji trebaju, dobiju osobu kakvu je Matea imala. I dandanas se čujem sa sestrom Ljiljanom. Osim što je bila moj “psiholog” nakon Matejine smrti, sada smo i prijateljice. Redovito me barem jednom u dva tjedna nazove da pita kako sam i kako prolazim kroza sve to. Savjetuje mi načine kako da prihvatim i shvatim sve, da pričam s Matejom kroz njezine slike. Zato i imam njezine fotografije posvuda po kući jer onda doista imam i osjećaj da je tu negdje. I da se smije, onako kako je uvijek znala - priznaje majka Jasna.