HEROJSKA BORBA ZA ŽIVOT MALENOG LEONA 'Deset puta mu je stalo srce, tri tjedna je bio u komi, i liječnik se čudio: 'Otkud mu tolika volja za životom'

Kada je 16-mjesečni Leon Tkalčić iz Koprivnice dobio visoku temperaturu, mama Ivana nije niti slutila da je to početak njene najgore noćne more, kakvu ne bi poželjela ni neprijatelju. Maleni je, nažalost, obolio od meningokokne sepse, teške bolesti s često smrtnim ishodom, piše Podravski.hr.

– Leon je jedno jutro dobio temperaturu 40. Odmah sam nazvala njegovog doktora koji mi je rekao da mu dam sirup, a ako se temperatura ne snizi, da dođemo k njemu popodne, kad je radio. Dala sam mu sirup i temperatura se spustila na 38. I sve bi bilo u redu da kroz dva sata nisam primijetila crne mrlje po cijelom tijelu. Rekla sam suprugu, nešto se događa, ovo nije normalno.

Obitelj je brzo krenula na hitnu, gdje su ih poslali na dječji odjel.

– Tamo su mi ga odmah uzeli iz ruke i rekli da pričekamo vani, što me iznenadilo. Ubrzo je došla doktorica i rekla mi da moj sin ima sepsu. Kazala je, idite doma po djecu i sve ih dovedite tu, kao i sve s kojima je bio u kontaktu posljednja 24 sata da ih cijepimo. Srećom, nitko od nas nije imao bakteriju. Cijepili su nas i rekli da idemo kući, da dođemo ujutro. To je bilo sve. Ništa mi nije bilo jasno jer mi ništa nisu objasnili – prisjetila se. Došlo je jutro i spremali su se poći k njemu u bolnicu.

– Ipak, prije polaska nazvala sam odjel da pitam kako mi je dijete. Sve je u redu, rekli su. Sjeli smo u auto kad je nazvala doktorica i kazala da Leona hitno voze u Zagreb. Dvaput mu je stalo srce, kazala je, i triput su mu mijenjali krv, ali bolest nikako ne mogu izbiti iz tijela. Rekla je da krenemo za njima prema Zagrebu – prisjeća se mama Ivana užasne noćne more toga jutra. Dok su došli u Zagreb, bilo je 13 sati.

– Čekali smo i čekali sve do 17.30 navečer, kad je izašao liječnik u čekaonicu i kazao nam da naše dijete ima meningokoknu sepsu. Ako proživi 24 sata, rekao je, možda se izvuče. Bila sam slomljena – sa suzama u očima prepričava mama Ivana sjećanja na svoj najgori dan u životu.

– Nije nam dao da ga vidimo, rekao je da je kritično. Opet će mu staviti novu krv, no tlak mu je visok, ne mogu ga sniziti. Bubrezi mu otkazuju, srce mu je već triput stalo, ne znaju hoće li se izvući. Bili smo izvan sebe. Ne znam kako smo uopće vozili doma, nismo bili u stanju. Drugo jutro došli smo i rekli su nam da naše dijete ima temperaturu 42. Uz sve, kao da ovo nije bilo dovoljno, u bolnici je dobio gripu i rotavirus, pa su mu davali dijuretike da mu bubrezi prorade i molili se da se pomokri bar kap. Taj dan pustili su nas k njemu, ali smo morali imati odijela i maske. Bio je spojen na stotinu cjevčica i disao je preko aparata. Pomilovali smo ga po ručici i vidjelo se da se njegovo disanje ubrzalo, da čuje da smo tu iako je u komi. Naime, stavili su ga u komu da ne doživi šok. Tada se ne bi izvukao. Bili smo oko dva sata kod njega, kad su se najednom upalili svi alarmi na aparatima. Sestra je doletjela i poslala nas van. Poslije su nam rekli da mu je opet srce stalo – priča Ivana i prisjeća se kako je hrabrost tog malog bića iznenadila i liječnike u Klinici Fran Mihaljević.

– Doktor je rekao: to je dijete toliki borac da je to nevjerojatno. Deset puta stalo mu je srce i deset smo ga puta oživjeli. Čudo je koliku ima volju za životom. Mališan je ukupno tri tjedna bio u komi, a svaki dan dolazili smo k njemu. Srećom, počeo je mokriti kroz kateter, a nakon tri tjedna izvadili su mu cijev za disanje. Konačno su ga otkrili pa smo vidjeli sve te nekroze po nožicama i glavi koje je napravio meningokok. Strašan prizor – reći će majka Ivana.

Mališan je tek nakon više od mjesec dana počeo samostalno disati, no u bolnici je bio još dva mjeseca.

– Bolest je ostavila posljedice. Bakterija mu je ‘pojela’ gležanj u kojem nedostaje jedna kost. Desna mu je noga kraća, pa lijeva trpi, uništava se koljeno i stradava mu zdjelica. Još se ne zna kako će ta nožica rasti, ili usporeno ili nikako. Stopalo mu neće rasti sigurno. Potreban mu je novi gležanj, pa će mu staviti šarafe i pločice. Potom će mu produživati nožicu. To su godine i godine oporavka. Ima i ožiljak na glavi, a na nožicama se još vide tragovi petehija. Ima dana da može hodati, a nekad od bolova ne može. Noću plače, pogotovo dok je promjena vremena. Moram priznati da sanjam da spavam noću. I moje je zdravlje stradalo nakon svega. Ne sjećam se kako smo proživjeli ta tri mjeseca, i fizički i financijski. Bili smo živi mrtvaci. Nekad se noću budim i čujem doktorove riječi: Ako proživi 24 sata, možda se izvuče. Sada se svega bojim iako smo neizmjerno sretni što je s nama i što je dobio novu priliku za život – iskrena je Ivana i dodaje kako ih je ove noćne more koštalo to što je išao bolestan k doktoru i zarazio se u bolničkoj čekaonici.

– Zbog upale uha oslabio mu je imunitet i bilo je dovoljno da je drugo bolesno dijete kihnulo ili kašljucnulo prema njemu. Inače, bolest je vrlo rijetka, širi se zrakom i najčešće napada najmanje, djecu do četiri godine. Poslije su nam objasnili da je bolest moguće dobiti i od psa ili mačke, ovisno o stanju imuniteta, ili ako si boravio u vlažnoj prostoriji. Stalno se otkrivaju novi način prijenosa – rekla je za Podravski.hr.

U bolnici Fran Mihaljević, gdje se liječio, priča, svaki dan dobio je novog cimera u sobi, a polovica ih je umrla od kojekakvih bolesti i bakterija za koje nikad nisu čuli. Nažalost, nisu izdržali.