STOTA OBLJETNICA ROĐENJA

FRANJO KUHARIĆ: STEPINCU SU SE DIVILI, ŠEPERA POŠTOVALI, A NJEGA SU SVI VOLJELI Priča o kardinalu ljubavi i dobrote, zvali su ga i 'lijevim biskupom'

 REUTERS
 

"Šaljem vas u krvavu kupelj”.

Tim se riječima zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac 15. srpnja 1945. obratio pri zaređenju mladim svećenicima u zagrebačkoj katedrali, na kojem je bio i Franjo Kuharić. Stepincu je tada bilo 47 godina, Kuhariću 26, a jedan i drugi rođeni su u istom kraju, u “dolini kardinala”, oko naselja Krašić. Stepinac u Brezariću, a Kuharić 15. travnja 1919. godine u Gornjem Pribiću, s druge strane Krašića.

Sto godina poslije rođenja Franje Kuharića, trinaestog djeteta u siromašnoj obitelji prigorskog sela, kardinala ljubavi i dobrote, sjećanje na njega itekako je živo i danas među hrvatskim svećenicima. Svi redom, s kojima smo razgovarali, kažu da je bio istinski autoritet, obljubljen među vjernicima, pošten i dosljedan sve vrijeme svećeničke službe, od onih prvih dana kako je krenuo u “krvavu kupelj” kao kapelan u župi Radoboj do umirovljenja na mjestu zagrebačkog nadbiskupa 1997. godine nakon što ga je papa Ivan Pavao II. četrnaest godina prije proglasio kardinalom.

vatikan,281099
franjo, sodano i kuharic
foto sinisa sunara
Siniša Sunara
Kuharić s Franjom Tuđmanom i Angelom Sodanom u Zagrebu

Postoji jedna epizoda u kardinalovu životu koja najbolje pokazuje kakav je bio i zbog čega su ga jednako poštovali i desni i lijevi, što je u Hrvatskoj prava rijetkost. Za vrijeme rata i agresije na Hrvatsku u dijelu međunarodne zajednice postojala je teza da bi do pomirenja Hrvata i Srba moglo doći ako crkveni poglavari svojim primjerom pokažu da su spremni na dijalog. Iako je Kuharić dobro znao da nisu crkveni ljudi pokrenuli ratove na ovim prostorima, odmah je pristao na susret s Pavlom. Tajnim kanalima organizirano je da se nađu u rujnu 1992. godine u dvorcu Bossey kraj Ženeve, s kojeg je i upućen apel za prekid sukoba.

“Bilo je predviđeno da dođe i reis-ul-ulema Jakub Selimoski, ali zbog opsade Sarajeva to nije bilo moguće. Sam susret Kuharića i Pavla bio je pomno organiziran, čak je bila pregrađena i blagovaonica u kojoj su jeli Hrvati i Srbi. Stražari su pomno pratili gdje se tko kreće kako bi se izbjegao svaki mogući incident. Želio sam porazgovarati s mitropolitima koji su pratili Pavla i tek na njihov poziv mogao sam do njih”, prisjeća se jedan zagrebački svećenik koji je bio u Kuharićevoj pratnji.

Svako jutro kardinal Kuharić se molio u improviziranoj kapelici u kupoli dvorca, a patrijarh Pavle bi dolazio sam i sudjelovao u molitvi. Posljednjeg jutra boravka u dvorcu kraj Ženeve došli su uz Pavla i mitropoliti koji su bili u njegovoj pratnji, neki poznati i po krajnje tvrdim stavovima koji su i tada opterećivali odnose dviju crkvi. “Nitko to nije očekivao, pa ni Kuharić. Ali, njihov dolazak je mirno dočekao i uz Pavla je nastavljena molitva. Nažalost, taj susret ipak nije promijenio tijek događaja u bivšoj Jugoslaviji”, kaže naš sugovornik, koji ističe da su Kuharića, baš zbog tog beskompromisnog stava da treba doći do mira na ovim prostorima, cijenili doslovno svi.

Ekstremno skroman život

Živio je jako skromno, oni koji su ga znali kažu čak i ekstremno skromno. Nije volio protokol, gozbe, pompe, želio je u svemu biti jednostavan narodni čovjek. Svećenici kažu da je odlično propovijedao i pjevao, a da je u slobodno vrijeme izuzetno volio automobile i vožnju. “Ponekad je znao voziti kao Niki Lauda”, prisjeća se jedan svećenik s Kaptola, ali uz dodatak da je kao župnik najviše volio bicikle. Svećenici ga se sjećaju kao ozbiljnog, staloženog i mirnog čovjeka, ali i otvorenog i vedrog, čije su riječi i poruke uvijek bile jasne. I vjernici su ga doživljavali kao otvorenog svećenika s kojim su mogli uvijek razgovarati, pogotovo u vrijeme kada je Crkva bila jedino utočište za sve one koji su željeli više slobode. Tako svi oni koji su poznavali Kuharića kažu da je izuzetno dobro osjetio puls svog naroda, pogotovo u vrijeme Domovinskog rata.

zagreb, 130600
franjo kuharic - crkva sveti duh - proscenje za sv antu
nepoznata curic je dotrcala da bi se rukovala 
foto damjan tadic
Damjan Tadić / CROPIX
Kuharić je bio omiljen među vjernicima: uslikan u prilici kad je nepoznata curica dotrčala da bi se rukovala s njim

Ono Stepinčevo proročanstvo o “krvavoj kupelji” pratilo ga je zapravo cijeli život, pa i prije nego što je kardinal to izrekao. Kao administrator Zagrebačke nadbiskupije Kuharić je 1969. godine bio pozvan na proslavu 300. godišnjice Hrvatskog sveučilišta, koju je organizirao akademik Ivan Supek. Malo je zakasnio, visoki gosti, među kojima je bio i Josip Broz Tito sa suprugom Jovankom već su sjedili, a Kuharića su smjestili baš između njih. Jakov Blažević je počeo razgovor na temu Stepinca i odmah rekao da posjeduje dokumente iz kojih se vidi da je surađivao s Antom Pavelićem. “Kakve vi to diskusije vodite”, zapitao je Tito i tu je razgovor stao.

Stepinčevo hapšenje Kuharić je doživio u dramatičnim okolnostima. Uputio se u susjednu župu sv. Martin pod Okićem i kasnije se pješice vraćao u Rakov Potok, gdje ga je dočekao zvonar riječima: “Velečasni, da ste sinoć bili doma ubili bi vas”. Dvojica naoružanih ljudi tražili su svećenika, ubili psa koji je lajao oko kuće, provalili u Kuharićevu sobu, razbili kalež i raspelo, a nakon toga je tadašnja milicija zapečatila sobu. Kuharić se vratio u župu i kada su mu otpečatili sobu našao je poruku: “Pope, makni se što prije jer će te magla pojesti”. Kada se kasnije prisjećao tih događaja znao je reći da je istražiteljima OZNE, koji su ga često zvali, uvijek govorio: “Mi smo dva svijeta, vi niječete Boga, mi u njega vjerujemo”.

Ubili bi ga, ali nije ih mrzio

“Znate što je bilo u svemu najčudnije, kada se sve to zbivalo majka čovjeka koji je trebao ubiti Kuharića skrivala ga je dok se stvari ne slegnu. Kasnije je Kuharić sreo tog čovjeka, čak ga je i vjenčao i upitao: ‘Bi li me zaista ubio?’. Ovaj je hladno odgovorio: ‘Da, ubio bi, jer je takav bio nalog, ali kod Kuharića se nije osjetila ni mržnja, ni ljutnja”, govori naš sugovornik.

Kasnije se Kuharić znao prisjetiti i kako je Stepinac provodio zatvorske dane. “On uopće nije bio nesretan. Onaj koji ima čistu savjest i koji zna da trpi nepravedno ne može biti nesretan. Čovjek vjere ne može biti nesretan ni u tamnici. On može biti samo nesretan grijehom. Ali s čistom savješću, čovjek i u trpljenju ne može biti nesretan. Jer nesretan biti znači ne imati nade. A njegovo je geslo bilo: ‘U tebe se Gospodine uzdam’, njegovo je geslo bila nada”.

Bila su to za Crkvu teška vremena, koja su ostavila trag kod Kuharića, ali je on uvijek odgovarao istim riječima: “Ako meni netko zapali kuću, ja neću njegovu”. Znao je Kuharić prepričavati i poslijeratne događaje, kada je protiv njega povedena istraga jer su ga teretili da je prekršio Zakon o zaštiti države. Sve je počelo 1953. kad mu je podmetnut doušnik UDBA-e kojem je rekao: “Još ništa dobra nismo pročitali ni čuli od komunista o svećenicima. Ja ću biti slobodan čovjek pa makar me zatvorili u samicu”. Pozivali su ga na saslušanje, tri dana po nekoliko sati dnevno. “Moram priznati da je isljednik Đukica bio korektan. Postavljao je pitanja i pisao što sam diktirao. Nije pravio nekih pritisaka da dobije neka priznanja. Uostalom, optužbe su bile bez temelja. Optužen sam bio da prisiljavam roditelje da šalju djecu na vjeronauk, da sam kazao kako smo progonjeni jer smo svećenici, a to je kleveta narodne vlasti, da sam kazao (prije devet godina) da papir svašta podnese, dakle štampa laže, da sam civilni brak nazvao u propovijedi da je to ‘brak pod vrbom’, da sam kazao pred jednim članom Partije kako sve prolazi, pa će i ova država propasti, da sam vodio političke razgovore s neprijateljskim nakanama. Uglavnom - ništa! Najteža optužba mogla bi biti da će država propasti. To je već bila ‘kontrarevolucija’”, kasnije je govorio Kuharić.

Kada je u veljači 1965. godine zagrebački nadbiskup Franjo Šeper postao kardinal i otišao u Rim za prefekta Svete kongregacije za nauk vjere, na njegovo mjesto došao je Franjo Kuharić. U samoj Crkvi bilo je ponekad napetosti između “sjevernjaka” i “južnjaka”, pa i u vrijeme kada je papa trebao proglasiti novog kardinala u Hrvatskoj. Neki su smatrali da bi to trebao biti splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić, konzervativniji od Kuharića, kojeg je inače izuzetno cijenio. “Ne želim to i neću to prihvatiti, to pripada nadbiskupu Kuhariću”, kazao je dr. Franić, bez obzira na to što se nije u svemu slagao s njim.

Zagreb's outgoing archbishop and cardinal, Franjo Kuharic (L) hands over the symbolic shepherd's crook to his successor Josip Bozanic (R) in Zagreb cathedral on October 4. Bozanic, the first Croatian archbishop born after World War 2, headed a small bishopric at the island of Krk.

ZAGREB'S ARCHIBISHOP - RP1DRIDOIWAB
Svom nasljedniku Josipu Bozaniću predao je biskupski pastirski štap

Kuharićeva veličina bila je upravo u tome što je sačuvao sve ideale koje je imao kada je ušao u Crkvu, ali bio i dovoljno velik da prašta i zaboravlja sve one nepravde koje je uočio na dugom putu od Krašića do Zagreba. Za neke je bio prenapredan, za druge tradicionalan, nekad su mu govorili da je “lijevi biskup”, a posebno je bio zanimljiv Kuharićev odnos prema Kršćanskoj sadašnjosti i monsinjoru Vladimiru Stankoviću. Kada je izbila u Crkvi prava afera oko Kršćanske sadašnjosti, kojoj je zamjereno da je potpisivanjem nekih ugovora s državom pristala na “suradnju s komunistima”, kardinal Šeper je bio vrlo ljut. Darko Hudelist napisao je za Stankovića da je bio “u užem smislu riječi desna ruka ili čak svojevrstan ‘menadžer’ zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića, osobito u onim situacijama, a one i nisu bile tako rijetke, kad bi prvi biskup Crkve u Hrvata odlazio na svoje pomno pripremane i besprijekorno organizirane velike turneje po svim kontinentima, od zapadne Europe i sjeverne Amerike do Južne Amerike, Afrike i Australije. Maratonske turneje i pastoralne pohode, što ih je u pravilu organizirao upravo mons. Stanković”. Kuharićeva želja je bila da ga zamijeni upravo Stanković, ali crkveni vrh u Vatikanu, pa i sam papa Wojtyla, to nisu htjeli ni čuti i Kuharićev nasljednik postao je Josip Bozanić. S karizmatskim poljskim papom Kuharić je bio u izuzetno dobrim odnosima, organizirao je i njegov dolazak u Zagreb. Isto tako dobre je odnose uvažavanja, pa i prijateljstva, imao s njemačkim kardinalom Josephom Ratzingerom, kasnije papom Benediktom XVI., koji je također na Kuharićev poziv dolazio u Zagreb.

Važno mu je bilo služiti Crkvi

“Stepincu su se divili, Šepera poštovali, a njega su svi voljeli”, govorila je o Franji Kuhariću njegova nećakinja Ljerka Obrovac, koja je također odrasla u krašićkom kraju. “Nije mu bilo važno je li on biskup ili kardinal, važno mu je bilo služiti Crkvi. Ona mu je bila iznad svega i ako je netko počeo nešto govoriti o njoj, on bi rekao: ‘Ne razumiješ, ne ulazi u to. Crkva je Božje djelo’. Bila mu je važna svaka duša.” Kada je Franjo Kuharić umro 11. ožujka 2002. godine u Zagrebu u Nadbiskupskom dvoru, u osamdeset i trećoj godini, vijest se nevjerojatnom brzinom proširila Hrvatskom. Pogreb voljenog kardinala je bio 14. ožujka u Zagrebačkoj katedrali, uz gotovo 40.000 vjernika, a vodio ga je osobni izaslanik pape Ivana Pavla II. slovački kardinal Jozef Tomko. “Došao sam u ime Svetog Oca iskazati posljednju počast tom velikom čovjeku Crkve i velikom sinu plemenitog hrvatskog naroda”, rekao je kardinal Tomko, a Josip Bozanić se prisjetio Kuharićevih riječi izrečenih na blagdan sv. Lovre u ratnoj Petrinji 1991. godine: “Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu. Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre”.

Nakon sprovoda Josip Bratulić je napisao za slugu Božjeg, Franju Kuharića: “Pogreb kardinala Franje Kuharića, prvi veliki sprovod u dvadeset i prvom stoljeću, ponovno je ujedinio ne samo vjernički puk, nego i naciju u jednoj misli. Dok se vlast svađa i ne zna put u budućnost, javno se iskazuje počast onome koji je tako jasno znao što njegovu narodu treba i kako tu potrebu ostvariti u nadi i ljubavi”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 22:45