Fotografira ljude na ulici te priča njihove priče, otkrio nam je one njemu najupečatljivije te kome je svojim djelom promijenio život

Darko Rundek, Marta s Likovne akademije, Lea iz jedne diskografske kuće, Bojan upoznat na izložbi, Sparrow Flint iz Irske, dida Toni poznat zbog svoje izjave o vježbanju te brojni drugi zanimljivi likovi. Ovo su samo neka od lica koja su se našla ispred objektiva Davida Stevića (27). Ovaj mladi Varaždinac inače je po zanimanju inženjer elektrotehnike i radi u Končaru, a fotografirati je, priznaje, kao i većina fotografa krenuo sasvim slučajno.

„Uzmeš nečiji fotić u ruke i shvatiš da je to zapravo nevjerojatno oruđe koje ima moć zaustaviti trenutak i zabilježiti emociju tog trenutka. I tako se zaljubiš u taj cijeli proces promatranja i stvaranja“, opisao nam je.

Priča i o tome kako je nakon nekog vremena poželio imati vlastitu opremu pa je, nakon što je uspio uštedjeti nešto novaca, kupio svoj prvi profesionalni fotoaparat.

„U pitanju je Nikon Z30 koji i danas najčešće koristim za portrete koje vidite na Instagram profilu. Što se tiče objektiva, koristim 75 mm objektiv s otvorom blende od 1.2, koji se je pokazao najbolji za portrete kakve ja želim i radim“, pojasnio je David.

Kako je i napomenu portrete koje snima objavljuje na svom Instagram profilu, a uz svaku fotografiju objavi kratki opis ili priču povezanu uz fotografiranog lika. Ovo omogućuje pratiteljima da saznaju što se krije iza lica koje im je bljesnulo na Instagramu. Profil je, kako kaže, napravio prije manje od godine dana, a ima nešto više od 3700 pratitelja.

Fotograf David Stević

Doris Barić/

Fotografira portrete stranaca

„Od početka je bila želja raditi portrete stranaca, no bilo je problema oko prilaženja istima. Tako da možete i vidjeti od najranijih fotografija objavljenih kako se sve više približavam čovjeku i sve lakše prevladavam strah od prilaženja neznancu. Što se tiče motivacije, portreti su sami po sebi motivacija, čuti priču od svakog čovjeka koji je voljan popričati, te pokazati svijetu da nije sve u površnosti koju nam današnji mediji i društvene mreže serviraju“, ispričao nam je.

Od otvaranja profila pa do sada objavio je nešto više od 100 portreta, a onog prvog sjeća se i danas. Priznaje da je riječ o jednom gospodinu koji je svirao na glavnom trgu, a najlakše mu je bilo prići uličnim performerima jer su oni, najčešće, spremni na to da ih se fotografira.

„Sam gospodin je bio izuzetno drag, te smo pričali dosta vremena, a i dan danas se znamo sresti i popričati. Što se tiče portreta nekoga ovako u prolazu bila je to jedna djevojka koja je čekala s ogromnom kutijom cvijeća, što mi je bilo simpatično pa sam uspio skupiti hrabrost i pristala je na fotku.To mi je uljepšalo dan, a i postavilo neke temelje za daljnji rad, zato joj hvala“, prisjeća se David uz osmijeh.

Fotograf David Stević

Doris Barić/

Ispred objektiva i na profilu zaredala su mu se brojna mlada i stara lica, a priča iza svakog je posebna no postoje one, premda mu ih je teško izdvojiti, koje su mu se baš posebno urezale u pamćenje. Jedna od njih je i fotografiranje s gospodinom Zoranom Antom Jurićem, vlasnikom antikvarijata i kolekcionarom knjiga s Trešnjevke.

„Gospodin je taman bio izdao svoju novu knjigu. Kroz priču i šumu knjiga ostavio mi je i stvarno lijepu posvetu u toj knjizi koju sam kupio od njega. Bio je prepun priča tako da izdvojiti neku najzanimljiviju je teško, najbolje bi bilo da ga sami posjetite“, podijelio je David.

Svatko ima svoju priču

Susret koji mu se također urezao u pamćenje bio je i onaj s jednom djevojkom koja je u Zagreb doputovala iz Moldavije, a njezina ga je priča posebno dirnula.

„Došla je sa svojih 18 godina iz najsiromašnije zemlje Europe u Hrvatsku na studij. Nije imala drugih opcija, a i život ondje joj je bio doista težak, neki detalji su ostavili na meni dubok trag, no o svom domu i obitelji je govorila s velikom ljubavi. To je i danas tjera da se trudi i daje sve od sebe kako bi jednog dana mogla pomoći obitelji i imati bolji život“, podijelio je.

Treći portret kojeg se s posebnom radošću sjeća jest onaj njegovog sugrađanina iz Varaždina. Riječ je o gospodinu Kokiju, koji je svojevrsno zaštitno lice tog grada.

„Gospodin s nevjerojatnom pričom, teškim životom, a opet uvijek dobre volje i osmijeha od uha do uha. Njegov portret sam napravio onako u prolazu tako da nisam ni previše zadovoljan, no sama priča je bila važna. Nažalost onda još nisam stavljao priče uz fotografije, tako da ću svakako ponoviti ovaj portret s gospodinom i pokušat pokazati ljudima koliko je divan taj čovjek usprkos teškom životu koje bi mnoge od nas već odavno slomio“, rekao je David.

Nadodaje kako je većina priča koje ljudi odluče podijeliti s njim dosta privatna i osobna pa ih često niti ne objavljuje.

„Oduvijek su me više zanimale priče tog nekog osjetljivog socijalnog aspekta, priče ljudi s kojima se danas sve manje ljudi bavi o kojima se uopće ne priča. Volim stati i saslušati nekog ovako „običnog“ poput mene i tebe, s normalnim životima i svakodnevnim brigama, a priče tko je što odjenuo ili gdje je popio kavu nisu moja stvar, nit ne želim da postanu“, podijelio je.

Gospodin Slavko je poseban

Svojim je fotografijama i pričama koje objavljuje učinio puno toga dobroga, a pomogao je i gospodinu Slavku. On je bio portret broj 96., a njegova je priča ostavila poseban trag na Davidu.

„Na jedno oko slijep, na drugo slabovidan, vid na desnom oku izgubio je u pokretu Hrvatskog proljeća 70-ih godina. Na prvu nije imao previše povjerenja, što ga je vjerojatno život naučio; nažalost nema svoj dom i nema stalna primanja pa za lijekove i hranu mora zarađivati na milostinji drugih ljudi. Kaže da rijetko kad ima s kime popričati, odjeću koju dobije nosi do kad nije previše istrošena. Ne znamo koje sve okolnosti čovjeka stave na ulicu, nesreća, nepravda ili pak loše odluke u životu. Mislim da to nije ni važno, već kako reagiramo na takve stvari. Iskreno, ne znam kako ću pomoći ovom gospodinu ovom objavom i hoću li uopće, no vrijedi pokušati“, napisao je tada uz njegov portret.

Nastavlja te nam priča kako mu je tada pomogao razgovorom i s par eura koje je gospodin potrošio na kupnju konzervi. Njegove fotografije i objava potaknuli su brojne ljude da gospodinu također pomognu, a David ga je sreo ponovno nekoliko mjeseci nakon te je uspio doznati više informacija o njemu. Ljudi se još uvijek javljaju kako bi mu pomogli, a i on se sprema da mu odnese stvari potrebne za ljeto.

„Slavko spava u palijativnom domu za stare i nemoćne u ulici Đure Crnadka 14 gdje ga se može naći tražeći na porti, kako kaže, Slavka slijepca. Zanimljivo je to da se iz te jedne objave rodila nova priča koja će na višem nivou pomoći ljudima u potrebi, ljudima poput gospodina Slavka. Tako da od prvog susreta s njim koji je bio dosta turbulentan, pa do potragom za njim i na kraju pomoći prošlo je dosta. Kad god ga vidim na njegovom mjestu stanem i pomognem kako god mogu u tom trenutku, dali s par eura ili samo s pričom i slušanjem opet je dosta“, rekao je fotograf.

Fotografira i poznata lica

Zabilježio je i portrete nekih poznatih lica, a kako kaže sa svakim je od njih imao vrlo ugodno i pozitivno iskustvo.

„Shvatiš da nisu nimalo drugačiji od nas, koliko god nam se to ponekad i nameće na Tv-u ili po medijima. Takvo prvo poznato lice bio je naš glumac Franjo Jurčec kojeg vidim svaki vikend kako neumorno šeće po trgu na putu do njegovog najdražeg kafića. Tako sam susreo i glumca Hrvoja Klobučara koji je bio stvarno drag i simpatičan. Bili su tu i legendarni Filip Šovagović, Zdenka Kovačiček, izuzetno drage Petra Kurtela, Maja Bajamić i drugi. Svi su redom bili prekrasni i prizemni ljudi kojima mogu samo zahvaliti kao i svakom čovjeku na ulici za poklonjeno vrijeme da se napravi fotka“, rekao je.

Kako kaže uz brojna pozitivna iskustva koja ima uspio je doživjeti i ona manje lijepa, no napominje da su negativna iskustva, unatoč tome što su ponekad neugodna sastavni i neizbježan dio svakog posla i rada s ljudima.

„Nažalost nekad takva iskustva pokvare dan i motivaciju, no vjerujem da iz njih isto mogu nešto naučiti. S vremenom je postalo lakše prijeći preko takvih iskustva, tako da negativna iskustva ostavljam za sobom i ne dam da me obeshrabre u daljnjem radu“, priznaje.

Proces je poprilično jednostavan

Priča nam i o svom procesu rada za kojeg kaže da je zapravo poprilično jednostavan no da se ipak sastoji od niza sitnih koraka koji mu ponekad zakompliciraju stvari. Kada nađe nekoga za portret s njim porazgovara i pokaže mu svoj dosadašnji rad kako, šali se, ne bi mislili da je samo neki čudak s fotoaparatom.

„Kad fotke prebacim na računalo obrada ne traje previše dugo jer sam s vremenom posložio neki svoj stil, no ponekad volim eksperimentirati i s novim stvarima. Nakon obrade fotografije pošaljem osobi i ako se slaže onda ih i objavim. Ako se radi o starijim osobama ili o ljudima koji ne koriste Instagram onda ih odmah na licu mjesta pitam za dopuštenje za objavu jer ne želim nikome stvarati neugodna iskustva ili objaviti ništa bez njihovog dopuštenja“, opisao je.

Nekada na dopuštenja čeka dugo, a nekada ga uopće ni ne dobije pa ti radovi nikada ne ugledaju svijetlo dana. Kako ističe kod nekih ga osoba nešto jednostavno privuče i odmah ih pita za portret.

Fotografira portrete ljudi na ulici

Doris Barić/

„Bile to oči, kosa, osmijeh ili sama pojava; bilo što, nemam nekog pravila. Drago mi je da uspijevam kod svakog izvući onu njegovu „bolju“ stranu jer svatko je i ima“, podijelio je.

Neki mu se ljudi javljaju i sami ne bi li dobili portret.

„Oni koji mi se jave kako bi htjeli fotkanje budu zadovoljni i samopouzdaniji nakon njega, a samim time mislim da je fotografija uspjela, ako postignem takav efekt. Tako da ohrabrujem uvijek ljude da se slobodno jave i iskušaju pred kamerom jer vjerujem da možemo izvući samo dobro iz toga“, nadodao je David.

Projekt mu donosi nešto više

Ističe kako mu je ovaj projekt, fotografiranja ljudi na ulici, glavni na kojem radi, a iz njega su proizašli brojni manji kao što su fotografiranje koncerata, izložba ili predstava. Zahvaljujući licima ulice pružile su mu se i brojne prilike kojima se istinski raduje.

„Ljudi se sve češće javljaju sa željom da zajedno napravimo nešto, pokrenemo nešto što je uvijek dobro čuti i vidjeti. Nažalost vremena je nekako sve manje, a ideja i želja sve više, no vjerujem da će se sve posložiti. Što se tiče planova i želja za budućnost, prvo bi volio pomoći ljudima kojima je zapravo pomoć prijeko potrebna. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je takvih i koliko se premalo danas radi na takvim pričama i općenito koliko je svijest o potrebitima na niskom nivou“, podijelio je David.

Fotografirao je i poznata lica

Doris Barić/

Kako kaže fokus se javnosti u zadnje vrijeme na žalost premjestio na površnost i plitkost ljudskosti što svakako želi svojim radom promijeniti.

„Započeo sam nedavno jedan malo drugačiji projekt za pomoć beskućnicima, naravno nisam sam u tome već s ljudima koji su isto osjetili da se po tom pitanju premalo poduzima. Neće biti nekog klasičnog oblika i vjerujem da bi mogli napraviti barem maleni pomak na bolje. Tako da se nadam da će krajem godine i biti prilike da taj rad ugleda svijetlo dana u obliku izložbe negdje na ulicama Zagreba, a kasnije i ostalih gradova Hrvatske. Ima još dosta zanimljivih manjih projekata koji me čekaju ovog ljeta, tako da „stay tuned““, poručio je za kraj.