PIŠE G. JUREŠKO

Dnevnik jedne Zagrepčanke: Kako sam tri mjeseca u središtu grada sanjala toplu vodu

‘Borba da ponovno dođemo do ‘krova nad glavom’ vjerojatno će potrajati barem još toliko‘

Stan novinarke Jutarnjeg lista nastradao je, kao više-manje svi stanovi u središtu Zagreba, u razornom potresu 22. ožujka 2020. Među ostalim, urušen je dio krova njezine zgrade, a odmah joj je isključen i plin. Ostala je tako i bez tople vode. Njezina borba da ponovno dobije toplu vodu trajala je točno tri mjeseca, do 22. lipnja 2020. Sada nam donosi detaljan opis te epske bitke za povratak u normalan život

Stigla je topla voda!
Pa gdje je bila? Nestala je s potresom. A onda je trebalo točno 90 dana da se blagodat tridesetak stupnjeva tekuće topline vrati u moju kupaonicu. Ovih dana, kad je korona ponovo pokucala na vrata, kod mene nema šanse. Perem ruke, umivam se, tuširam i kad treba i kad ne treba. Ne mogu si pomoći. Još uvijek ne vjerujem da je bojler proradio. Kondenzacijski. Onako kako su nam već na dan potresa umjesto utješnih riječi grubo priopćili - nema tople vode bez novih bojlera.

Kad smo tog nesretnog nedjeljnog jutra izjurili iz svojih stanova, nemoćno gledajući gomile cigli i crjepova, stropoštalih sa svih krovova u kvartu, ipak smo djelićem srca bili sretni - živi smo, a kuće nam se nisu urušile. Srećkovići smo u odnosu na one koji se godinama, a neki nikad, neće vratiti u svoje domove. Ova naša nesreća ne bi trebala dugo trajati. Prava je sitnica u odnosu na brojne ‘crvene naljepnice’. Naša je ipak ‘zelena’. Istina, vrijeme je korone, ali valjda ćemo nekako naći kojeg majstora da popravi dimnjake, vrati crjepove na svoje mjesto da nam ne treba kišobran u stanu... Uostalom, imamo i upravitelje zgrada, valjda će nam pomoći u tehnikalijama.

No, teško smo se prevarili. Borba za toplu vodu trajala je tri mjeseca, a borba da ponovno dođemo do ‘krova nad glavom’ vjerojatno će potrajati barem još toliko. Od prvog dana prisilnog suživota s koronom i posljedicama potresa krenuli su gradski klipovi preko kojih Zagrepčani padaju svaki put kad su uvjereni da su neku prepreku uspjeli preskočiti. Tresnu o pod, a onda se od njih traži ‘novi projekt’, novi papir, novi potpis, novi žig za novi korak.

Najprije nas je izvrijeđao gradonačelnik tvrdeći da ‘smo si sami krivi’ jer eto nismo ulagali u svoju imovinu. Zatim je izostala pomoć u nevolji i empatija koju smo očekivali od cijele zemlje. Umjesto toga, kao da nam iz ostatka zemlje poručuju – pa vi ste Zagrepčani, pomognite si sami, imate vi para. Tek je tri mjeseca od potresa, a ta se katastrofa spominje samo u političkim nadmudrivanjima. Nikad s namjerom da se građanima pomogne ili da im se barem ne stane na put dok pokušavaju ‘slijepiti’ krhotine ostale nakon potresa.

A oni na ‘licu mjesta’, u devastiranim zgradama, koji su vjerovali da su njihovi problemi nakon potresa lako rješivi, osobito ako su se kao savjesni građani držali procedure, odmah su se sudarili s ‘organiziranim neredom’ gradskih ‘gazdi’ tople vode, novih dimnjaka, popravljenih krovova, zabatnih zidova...

22. ožujka 2020.

Te hladne nedjelje na kraju ožujka, nakon što smo se pribrali od horor-buđenja, htjeli smo ipak ‘djelovati’. Pozvali smo dimnjačare da nam kažu možemo li koristi toplu vodu i grijanje, a već prije toga sami smo zatvorili glavni ventil plina.
“Ma dajte, pa lepo vam govorimo da morate promijeniti bojlere. I već prije svi ste se mogli pogušiti. Znate vi kak je to opasno. Pa ti vam bojleri pojedu sav zrak iz kupaonice. To nije ekološki. Ne znam kak vam plinara dozvoljava to trošilo. Ne trebam ni gledati, sve se to urušilo i popucalo.

Vidite kakvi su vam dimnjaci. Bute morali nove graditi. Sve. Svih šest. Kaj ne koristite ih? Ma da, ali to je po propisima i to nek budu od cigle. Kakvo grijanje, kakva topla voda. Odmah treba zatvoriti plin.” Kratki ekološki tečaj, naravno, održao nam je dimnjačar, ispisao zabranu korištenja dimnjaka, okrenuo se na peti i otišao. Badava sam se držala za gumb. Više sigurno neću vjerovati da dimnjačar nosi sreću. Osim toga, pitam se kako je to Europa prodavala ‘opasne’ atmosferske bojlere desetljećima, a to i dalje čini u zemljama izvan EU, ali u Zagrebu nakon potresa moraju u ropotarnicu pod svaku cijenu.

Koji sat kasnije, eto ‘plinara’. I on krene u ekološku priču u to kako ne slušamo, kako njemu ne preostaje ništa drugo nego zatvoriti glavni ventil. Kažemo – gospon, to smo već napravili, ali molimo vas da pregledate instalacije, možda možemo barem kuhati. “Ma nemojte, tko je to učinio”, strogo će autoritet Gradske plinare, kao da za zavrtanje ventila treba doktorat. Pa mi, prestrašeno šapćemo, jer nikad ne znaš, možda nam opali kakvu kaznu. No, na kraju odlazi u podrum i stavlja plombu na ventil, a na papiru koji nam ostavlja ‘dok ne sredimo stvari i ne kupimo nove bojlere’ piše - netko je zatvorio ventil! Obavještava nas da će, kada jednog dana odvrne ventil, to koštati 4500 kuna. Ma dajte, pa bio je potres, ali milosti nema. Tek nakon salvi kritika Grad nas je navodno oslobodio tog troška.

“Kad vas možemo zvati da nam vratite plin”, pitamo nježno, najnježnije, a gazda na to - kad sve sredite, nemojte se nadati tako skoro.

I bio je u pravu, trajalo je to mjesecima. Statičara smo uhvatiti ‘na prepad’ dan nakon potresa, baš kad je izlazio iz susjedne zgrade, ne bi li nam potvrdio možemo li se vratiti u stan. Dao nam je prolaznu ocjenu odnosno zelenu naljepnicu ‘za brzi pregled’. Onaj ‘spori’ koji je trebao biti detaljni, a za koji smo prijavu dali našem upravitelju GSKG-u koji dan nakon potresa ni do dana današnjeg, odnosno gotovo do kraja lipnja, nije proveden tako da je potezanje za rukav bilo dobra odluka. Sad čujemo da tog pregleda do daljnjega neće ni biti.

image

Davor Pongračić/Cropix


23. ožujka 2020.

U ponedjeljak krećemo u akciju. Nazivamo Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo, inače našeg upravitelja zgrade. Ljubazno se raspitujemo kako bismo mogli doći do nekog tko će nam s krova skinuti dijelove dimnjaka. Bojimo se - nekog će ubiti. No, dobivamo tri telefonska broja, dva se, naravno, nitko ne javlja, a onaj treći je zauzet. “Zovite vatrogasce, zovite alpiniste, zovite krovopokrivače, zovite koga hoćete, ne možemo vam pomoći, vidite da je gužva.” Zovemo i krovopokrivača koji godinama popravlja naš krov, za naše novce, ali i on nas je otkantao.

No, nećemo mu to zaboraviti, a kad prođe ova enormna ‘potresna’ zarada, bit će svakako prekrižen u našem telefonskom imeniku. Što sad? Susjedi koji su imali nekud otići pokupili su krpice i nestali, a probleme očito moramo riješiti sami. Dva dana kasnije ponovo pokušavamo s GSKG-om, ali s druge strane slušalice kažu - radimo cik-cak tjedne zbog korone! Zanimljivo poimanje servisne gradske službe, pa nisu oni liječnici, prodavačice, novinari da rade i kad nitko ne radi. Pokušavamo sa zamjenama zamjena referenata, a ono što se s druge strane slušalice može čuti kao savjet baca nas u očaj.

“Ne možete ništa, još nemamo uputstva kako raditi. Osim toga, na računu zgrade nemate novca.”

Baš nam je žena otkrila Ameriku. Znamo jer nas je samo kojih mjesec dana prije tvrtka koja radi za taj isti GSKG doslovno opljačkala zbog jedne puknute vodovodne cijevi. Objašnjavamo zamjeni zamjene da trebamo kredit za obnovu dimnjaka, popravak krova i zabatnog zida. Odgovor - čekajte da dođe vaša referentica drugi tjedan. Mislim, pa dobro, nekako ćemo izdržati. Vani je istina sve hladnije, dok pišem ogrnuta dekom smrzavaju mi se prsti, ali ipak je to velika nesreća. Strpjet ćemo se. Nema grijanja, nema tople vode, ali u kuhinji je mali električni bojler. Pomoći će. Pita me sin kako ćemo se prati. Nema problema, razradila sam metodu. Uzmeš dva hampera vode iz kuhinje, poljevač za cvijeće, staneš u kadu i... tuširaš se!

Prođe tjedan strpljenja. Ponovo poziv GSKG-u, tražim referenticu koja se trebala vratiti po cik-cak rasporedu, ali ništa od toga - otišla je na godišnji. Ma dajte! Usred neopisivih nevolja Zagrepčana zaposlenici Holdinga – na godišnjem. Tko je zamjena, pitam? Pa ja, u čemu je problem. Kako u čemu, u svemu. Treba nam kredit za obnovu,prije svega netko za skidanje opasnosti s krova koja i dalje prijeti.

30. ožujka 2020.

“A ne gospođo, nema ništa dok se ne donese zakon o obnovi Zagreba.” Kako nema, pa to što mi trebamo su hitne intervencije. I ponovno ona - nemate novca! “Bilo bi dobro da prikupite kakav dobrovoljni prilog u kući pa da to uplatite na račun svoje zgrade.” O čemu to ona priča, pa nama treba barem dvjestotinjak tisuća kuna, a ne dobrovoljni prilozi. Sad sam već na rubu da se pješke uputim do zamjene zamjenice referentice da licem u lice, unatoč koroni, upoznam one koji misle da su Zagrepčani tu za njih, a ne da su servis koji ti isti Zagrepčani debelo plaćaju. Brzo se primirim, svjesna da bi to bilo uzalud.
Već je krenuo travanj, a na krovu su još opasni komadi dimnjaka. Što drugo nego ponovo krenuti ulicama kao i u slučaju statičara i pokušati naći kakav kran.

5. travnja 2020.

Imali smo sreće, onaj deseti kojeg smo pitali, pristao je. Cijena? Sitnica, 21.000 kuna. Daj što daš i bi tako.

10. travnja 2020.

Pet dana kasnije eto krana, ali prije toga moramo zvati Zrinjevac, treba podrezati lipe ispred zgrade da bi kran mogao na posao. Trajalo je tri dana, šest dijelova dimnjaka iznad krova završilo je u šuti. Krov je pokriven najlonom uz nadu da neće biti proloma oblaka. Na kraju, umjesto 21.000 naplatili su nam 24.000 kuna. Uračunali su crjepove i dio radova na susjednoj zgradi, ali do povrata novca još nismo došli. Ljuti smo i sretni - ipak je jedna briga skinuta s vrata.

Bacamo se na organizaciju ostatka posla. Kažu, trebate projekt statičara, a onda potražite građevinare, pa onda tvrtku koja će obnavljati dimnjake do stanova, zatim trebate još jedan projekt... Svi obećavaju, poručuju da se strpimo dva, pa tri, pa tko zna još koliko tjedana. Lutamo od informacije do informacije, slušamo Štromara, dimnjačare koji tvrde da samo preko njih mrtvih možemo riješit problem bez njih...

Dvojim, trebam li se ipak upustiti u nabavu novog bojlera dok ne riješimo nove dimnjake jer u suprotnom možda dobijemo dimnjake, ali i dalje neću imati toplu vodu. Gradska plinara zavrnut će mi ventil u stanu i staviti plombu. Odluka je konačno pala - ipak novi bojler. No, doba je korone. U stan moram pustiti gomilu majstora. Istodobno, Stožer preporučuje što manje kontakta, što manje izlazaka, što manje svega, a ja trebam što više svega. Trebala bih u trgovinu po bojler, onda bih morala naći majstora da ga postavi.

15. travnja 2020.

Tada još nisam znala da me čeka i dodatna nevolja zvana Gradska plinara. Majstori kažu, trebate nove plinske cijevi. OK. No, trebate i projekt za te cijevi. Ma ljudi što vam je, imam cijevi koje nigdje ne puštaju, sve je u redu, ali ako se baš mora trošiti za cijevi, zašto moramo platiti i ‘projekt’. Pa doći će na isto mjesto gdje su postojeće. Neumoljivi su. Ne preostaje drugo do naći tvrtku koja će riješiti sve te zamke kojima je jedini cilj da nas opljačkaju, uzmu vrijeme, živce, snagu i na kraju neutraliziraju.

27. travnja 2020.

Srećom, dobivam telefonski broj gospodina Ivana. Objašnjava mi što sve treba za bojlersku ‘ekologiju’: vlasnički list, tlocrt stana, potpis, OIB, broj plinske ure, a on će dobaviti projekt. Cijena tog papira - 2500 kuna. Montirat će plinske cijevi, kupit će mi bojler, naći majstore za dimovodne cijevi za koje također treba projekt. Plinara će skinuti uru za 450 kuna i još će toliko naplatiti za njezino vraćanje. Ukupno, Gradska plinara radila je desetak minuta u mom stanu i otela mi 3500 kuna. Kakva satnica, bolja nego što je ima kardiokirurg u Mayo klinici! Ukupno, ‘siguran ekološki bojler’ je spreman, a cijena prava sitnica, oko 22.000 kuna. Istina, kondenzira u haper pa, ne budem li pazila, neću se zagušiti, ali mogu završiti s legionelom! No i kraj radova s bojlerom značio je samo mrtvo slovo na zidu jer od dimnjaka još ni D.

Za realizaciju drugog dijela priče o novim dimnjacima trebalo je čekati još dva mjeseca. Točnije do 22. lipnja. Dok mi tlak raste, jer nije dovoljno okrenuti gomilu telefona i poslati još više mailova do prvog konkretnog odgovora ‘kad će Džekna’, razmišljam tko si u mom susjedstvu može priuštiti takav iznenadni trošak. Sve penzići s malim mirovinama, nitko im neće dati kredit, a njihovi stari bojleri ionako bi ih nadživjeli. No, koga briga. Nekako u to vrijeme ministar graditeljstva izašao je s ‘velikodušnom naknadom’ građanima za ‘pola bojlera’ od oko 3000 kuna.

Zovem i objašnjavam da ministar ima krive informacije. Montaža i novi bojler teško može koštati manje od dvadesetak tisuća kuna. I onda preokret, Vlada je podebljala iznos. Baš ovog mjeseca Fond za energetsku učinkovitost raspisao je javni poziv. Ipak će navodno nadoknaditi do 8000 kuna. Živi bili pa vidjeli!

Prođe tako travanj, dođe i svibanj. Nakon desetaka ‘promašaja’ s traženjem tvrtki za posao na tavanu, posrećilo mi se s Hrvojem. Njegova je pomoć bila presudna. Uspjeli smo naći dvije tvrtke, jednu za popravak krovišta, drugu za dimnjake. Šalju ponudu početkom svibnja. Mislim, to je to. Valjda je krenulo. No, uvijek ima kvaka 22. Treba blagoslov GSKG-a. OK. Odgovor čekamo tjedan dana, a on glasi - pošaljite ponovno, ali ovjerene ponude. Slijedi čekanje na izračun budućeg kredita. Da ne izludim od telefona, kompjutora, poruka i dopisivanja, povremeno razbijem ‘idilu’ odlaskom u dućan. U susjedstvu, naravno.

22. svibnja 2020.

Puna je dva mjeseca od potresa. Hodam po Martićevoj, ali i dalje pokušavam izbjeći zgrade koje su stanari označili kao potencijalno opasne po život jer nisu imali sreću s dobavom skupog krana. Čak i tamo gdje su dimnjaci uklonjeni prijeti opasnost od crjepova koji ovisno o vjetru i dalje šetaju krovovima. Što ću, hodam posred kolnika, pa što Bog da. Možda više samilosti imaju vozači. Neki psuju, neki shvaćaju zašto ludača hoda na autonomnom području vozača. Ulazim u dućan i držim se propisanih mjera. Ipak je korona.

Laktom pritišćem dezinficijens, istina nemam masku, ali nema ni gužve. Izlazim iz Spara, moram proći kroz vežu, a na njoj se od potresa kočoperi upozorenje - zabranjen ulaz kamiona zbog statičke nestabilnosti. Valjda se neće srušiti meni na glavu. Do kada? Vjerojatno do vječnosti jer koga god sretnem nema plina, nema dimnjaka, nema tople vode, a kako je krenulo, neće imati ni grijanja još koju godinu, a ne mjesec. Ususret mi dolazi uvaženi akademik i njegova supruga.

“Držimo distancu. Kak ste prošli u potresu?” pita. Zeleno, kažem, što se tiče statike, a crno s dimnjacima, plinom, krovom, zabatnim zidovima. Ste kaj rešili? Ma kakvi! A vi profesore, pitam.

I onda profesor krene.

“Znate kaj, moja supruga i ja imamo zajedno više od 150 godina. Zakaj ovaj potres nije malo pričekal? Petnaest dana nakon potresa živjeli smo kod kćeri, a onda se ipak trebalo vratiti kući. Naravno, plinara isključila plin, spavaća soba je iznad veže, statičari su odmah rekli da bi sve to trebalo osigurati skelom, ali od toga ništa. Možda se uskoro probudimo, ako preživimo, negdje u naručju kipa Grge Martića. S GSKG-om teško nalazim istu valnu dužinu, svaki majstor priča svoju priču, statičari svoju, a strojari svoju. Ne možeš ih upariti ni uz najbolju volju.

Teče tako profesorova ‘potresna’ priča! Dodaje da su, istina, riješili dimnjak koji je visio s krova. Naravno, kran su sami našli. “Rekli su nam jednu cijenu, a onda je GSKG naplatio dvostruko veću. Sad nemamo ni kune na računu, treba nam kredit, a navodno i to je upitno. Sve u svemu, ako mogu birati, radije bih koronu nego potres jer kod nje je barem sve jasno, il’ sa štitom il’ na štitu, a s potresom je zapravo ‘neverending story’”, kaže akademik i nerado kreće prema ‘Vatikanu’ bez nade u bolje sutra nakon potresa.

Slijedi mi tjedan za Gastal. Želudac je u sve gorem stanju. Valjda će ovi iz Gradskog stambenog konačno poslati izračun kredita, pričuve i svega onoga na što stanari moraju pristati prije nego što krenu radovi. U međuvremenu, konačno je stigao dimnjačar ne bi li napravio Rješenje o stanju dimnjaka i dimovodnih cijevi. Bez tog blagoslova Filip (glavni za dimnjake) ne može raditi Projekt (još jedan u nizu).

image

Davor Pongračić/Cropix


25. svibnja 2020.

Ponedjeljak je. Zovem gospodina Mirka, koji treba raditi krov, i molim ga, bi li bez zelenog svjetla GSKG-a, dečki došli rušiti dimnjake na tavanu. Bez toga dijela posla Filip ne može ‘razvlačiti’ dimovodne cijevi. Pristaje čovjek, vjerojatno zbog očaja u mom glasu. Već nas je, naime, spašavao nekoliko puta od općeg potopa kao i prije desetak dana kad je ‘plastični’ krov popustio pod naletom zagrebačke oluje, a prolom oblaka stvorio Niagaru. Teklo je od tavana do podruma. Kakvi lonci, rajngle,lavori. Ništa nije pomoglo osim Mirkovih dečki. Baš dan prije gradonačelnik je zazivao kišu ‘da opere zagrebačke ulice od šute’!? Na žalost, ostvarilo se pa smo tako postali i žrtve poplave, ne samo potresa.

27. svibnja 2020.

U srijedu tutnjava na tavanu. Padaju tone cigli i negdje do petka dečki su završili posao. Stiže u petak i mail iz GSKG-a. Treba prikupiti potpise stanara da pristaju na kredit i na povećanje pričuve. Slijedi ‘skup stanara’ i barem je ta formalnost odrađena. Čekamo blagoslov na kredit. Stigao je prije nekoliko dana, 16. lipnja, uz napomenu da ‘sami moramo nadgledati radove i paziti na to kakav se materijal ugrađuje’ jer to nije njihov posao!?

30. svibnja 2020.

Subota je. Krećem pješice od kuće do Trga bana Josipa Jelačića. Tako najbolje vidim radi li se što u gradu ili je grad umro zajedno s potresom. Tramvaji ne voze, nema prometa osim teških kamiona koji odvoze šutu sa zgrada onih koji su u ovom potpunom gradskom kolapsu pameti uspjeli angažirati pokojeg građevinara. Gledam i dalje šuplje krovove, polomljene zabatne zidove, hrpe plastike koja bi trebala zaštititi zgrade od potpune devastacije. Nekadašnja Jugoplastika teško bi mogla proizvesti tu količinu, kažu, najvećeg zagađivača okoliša.

Puhne vjetar, odnese pokrivalo, a stanari izbezumljeno traže novo i dakako one koji će je pokušati malo bolje učvrstiti. Svaki put moraju iskeširati 5000 do 10.000 kuna, ali drugog izlaza nemaju. Paralizirani gradski oci na to nemaju odgovor, osim 60 crjepova i 70 cigli po zgradi ‘za najnužnije popravke’. Tako je i za naš kvart gradonačelnik na gimnazijsko igralište dovukao tu milostinju. Bilo je to 22. travnja. Kako došlo tako prošlo, jer tu kvazipomoć nitko nije ni pogledao. Vjerojatno je bilo puno onih koji bi na sve to rado rekli ‘došel sam ti samo reći da ideš u vražju mater i ti i tvoje cigle, požderi si ih’!

No da se vratim na subotu. Vau. U Jurišićevoj se danas dogodilo čudo, dva mjeseca nakon potresa sa zgrade na uglu Kurelčeve skinuli su kupolu koja je sve vrijeme opasno prijetila da se strovali na nekog prolaznika. Popucala je poput ljuske jajeta, ali to nije bio dovoljan razlog da se nešto učini hitno. Predmnijevam da se ‘čekao novi zakon’, baš kao što su nas redom uvjeravali više od mjesec i pol, da se bez novog zakona ‘ništa ne može’. To što se zapravo radi o hitnim intervencijama, a ne o obnovi grada Zagrepčani teško uvjeravaju one koji bi im trebali pomoći. Ne traže građani novac, samo malu pomoć, a to znači bez klipova, da bi sami mogli organizirati posao i sve to platiti.

Umjesto pomoći, tri mjeseca slušamo mantru: ‘Imate projekt? Nemate? Onda ništa!’. Moglo bi se reći da sam na rubu PTSP-a od zahtjeva za raznim projektima, ali na pitanje kako da do njega dođemo, pa što košta da košte, ni riječi. Snađite se, jedina je preostala niša spasa. Da zapravo vlada ‘projekt nečinjenja’, potvrđuje šetnja gradom. Nema čak ni šmrkova da operu taj asfalt neprirodno crven od cigle i siv od šute. Cijela Jurišićeva puna je prašine jer valjda Čistoća nije dobila naredbu gradonačelnika za pranje pa ih u toj ulici nije bilo još od lani. S noge na nogu, eto me i na Jelačić placu.

Gradski zastupnik Petek ima performans, no zapravo mi nije do njegovih umjetničkih ambicija jer odmah pomislim na hamper, poljevač za cvijeće i kuhanje na jednom električnom ringu. I korona se smilovala prije gradonačelnika i malo je jenjala pa sam ipak uspjela popiti kavu s Jadrankom držeći se distance, kako je rekaoEcclestone: Crnci su veći rasisti, F1: Ne slažemo se. Subotu prije konobari su još imali maske i rukavice, ove su popustili uzdajući se u sreću. Baš nekako u isto vrijeme ministar nas je izvijestio da je broj zaraženih u protekla 24 sata bio nula. Hrvatska je mogla odahnuti, barem na neko vrijeme, ali ne i Zagrepčani. Njihove nevolje idu dalje.

Potvrđuje mi to i gospođa Dora. Do danas je nisam poznavala. Reklo bi se, potres spaja ljude. No, netom sam stigla do Džamije, kaže gospođa - dobar dan, čitam vas u Jutarnjem, baš im pogodite Ahilovu petu. Volim i Nineka (Đula). Dobro da im vi nekaj možete reći, kaže mi gospođa Dora. Stanuje baš na ćošku Kneza Višeslava i Trga žrtava fašizma i što drugo nego krene priča o dimnjacima, plinu, majstorima, pljački zvanoj kran, dimnjačarima i Gradskoj plinari. Sve sami neprijatelji.

“Sreća naša da nakon potresa nismo zvali plinaru. Švercamo se dok sve ne riješimo pa imamo barem plin. Moramo popraviti krov, maknuti dimnjake koje ne trebamo, zabatni zid, ali ništa od toga dok ne dobijemo projekt strojara za dimnjake, a oni kažu da neće ništa potpisivati dok se ne donese novi zakon. Ma dajte, molim vas, pa kaj se dosad nisu gradili dimnjaci. Naravno da hoće pokupiti pare. Dobili smo neki predračun od 200.000 kuna”, zdvojno će gospođa Dora, ne baš uvjerena da će uskoro stići topla voda.

13. lipnja 2020.

Subota je. Osamdeset prvi dan od potresa. Uzimam crnu plastičnu zaštitu, režem stazu za hodnik. Isto činim u kupaonici, zaštita za kadu i slavine... Filip je obećao da će doći u ponedjeljak i rano ujutro krenuti postavljanjem dimovodnih cijevi. To bi značilo da se približava vrijeme završetka barem dijela agonije koju je izazvao potres, a snažno poduprla gradska vlast tretirajući građane kao Olivera Twista. Nema vode, nema krova, nema doma, nema tramvaja... Pomisao što li tek prolaze oni čiji domovi uopće nisu za stanovanje izaziva dodatan grč u želucu jer mi neprestano zvoni ona gradonačelnikova - sami ste si krivi!
Zvoni susjed. Ponovo je otkriven dio krova.

Najlon je uglavnom popucao, a baš su za nedjelju i ponedjeljak najavili pljuskove. Čovjek koji nam iz samilosti po potrebi dolazi i pokušava pomoći s novim pokrivalima za krov nije u Zagrebu. Kreću radne akcije. Mlađi susjed penje se na krhke lojtre visoke gotovo pet metara, radim plastične kugle, a Alen pokušava zapušiti rupe na krovu. Špaga, ljepljive trake, skalpel. Nakon sata nešto se pokrpalo, hoće li izdržati, znat ćemo već sutra. Za svaki slučaj, radimo ‘bazene’ od plastike ispod šupljeg krova da baš ne plivamo kad krene neki novi prolom oblaka. Sistem “A je to”, pokazalo se, ipak je pomogao.

15. lipnja 2020.

Ponedjeljak je. Stiže Filip s dečkima, a to znači da će famozne plastične cijevi protegnuti do bojlera. Buši se, dimi i dan kasnije situacija je blizu kraja. No, da bi procurila topla voda, još jedan krug majstora. Ivanovi dečki moraju ‘pustiti bojler u pogon’.

22. lipnja 2020.

Konačno. Točno tri mjeseca nakon potresa, vraćamo se u civilizaciju - imamo toplu vodu!

No, maratonski dogovori i pregovori tu ne prestaju. Slijedi borba za ‘krov nad glavom’. Baš prije dva dana stigla je nova obeshrabrujuća informacija - morate graditi dimnjake koji su srušeni od opeke. Zašto? Pa da drži zabatni zid. Tko je rekao? Neki statičar. Ma dajte, ljudi. Pa i Zavod za zaštitu spomenika kulture jasno je rekao - ne morate graditi dimnjake ‘replike’ kao i one koje ne koristite. Stavite plastične cijevi u knauf, ili neki drugi lagani materijal. Užasnuta i u panici zovem spasitelja Hrvoja bez kojeg još ne bi bilo ni tople vode.

Što sad? Šalje mi drugog statičara koji cijelu priču pojednostavljuje. Sad sam u fazi čekanja njegovog projekta (koji broj projekta u nizu teško je reći) pa da možda ipak uskoro krene i obnova krova. Teško je razumjeti zašto mjesecima traje nešto što se moglo riješiti u najgorem slučaju u tridesetak dana, ali s druge strane i razumljivo je - zbog potresa Zagrepčani više nikog ne zanimaju. Prestali su biti ‘mecene’ za financiranje rastrošnih projekata, nakon potresa i dalje su bez tople vode, grijanja, a neki i bez krova nad glavom. Kome takvi trebaju? Što bi rekla neka djelatnica ZET-a kad u stanovima diljem Ilice pada žbuka dok prolazi tramvaj - ako vam se ne sviđa, odselite se! Ne nećemo, neka se sele oni kojima se ti i takvi Zagrepčani ne sviđaju. Nek’ si nađu neki ‘novi i ljepši’ da ne smetaju dok liječimo njegove rane.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 16:30