DALMATINSKI DIŠPET S KAKVIM SE SIGURNO NISTE SUSRELI 'Osam godina u hotel ulazim kroz prozor, na vrata moja noga neće dok sam živ, a evo i zašto'

Znate ono kada se na akciji dobrovoljnog darivanja krvi dobri ljudi s iglama i cjevčicama po sebi i oko sebe udobno smjeste negdje podalje od prozora kako bi ostavili mjesta za jednog od osnivača njihovog kluba, a po zaslugama bi mogli bi kazati i počasnog člana, koji krv iz vene dolazi dati - kroz prozor?

Naravno da ne znate! Barem ne većim dijelom, jer to je neobično iskustvo rezervirano isključivo za viške darivatelje, kojima se susjed Andrija Pečarić posljednjih osam godina u ovoj plemenitoj navici pridružuje uskačući kroz prozor, piše Slobodna Dalmacija.

- Kada sam, nakon trideset i četiri godine rada u tom hotelu, zbog privatizacije "na hrvatski način", jedini ja, jer se nisam "uklapao", dobio otkaz; zakleo sam se da dok budem živ moja noga neće kročiti preko njihovog praga. Nema Boga koji bi me natjerao da se predomislim! - odlučno će Andrija, koji je radni vijek proveo na dužnosti direktora prodaje poduzeća "Vis", dijeleći s nama svoju priču o čuvenom dalmatinskom dišpetu.

Za darivatelja krvi koji uskače kroz prozor doznali smo naletjevši na već zaboravljenu objavu lokalnog blogera Nikole Kežića, koji je s nama podijelio i fotografije zabilježenog trenutka, uputivši nas na protagonista, čiji nam ponos, prkos, principijelnost i dosljednost moraju makar zagolicati maštu.

- Kad sam prvi put nakon toga došao dati krv u hotel, gdje se viške akcije na moju inicijativu organiziraju od sedamdesetih godina, pokucao sam na prozor i rekao im: "Čujte, evo vam ruka pa mi ispumpajte" - prisjeća se zadovoljan odjekom, pa nastavlja objašnjavati kako su ga lagan korak i dobra amortizacija uskoro doveli i s one strane prozorskog okna.

- No rekli su mi da ne smiju tako, jer se mora ležati dok se daje krv pa mi je jedan predložio da uđem kroz prozor, kad sam se već zakleo da neću preko praga. To mi je bilo prihvatljivo. Sad samo pokucam na prozor - rezimira pa dodaje kako je od toga dana barem desetak puta na isti način pomagao potrebitima, odazivajući se na svaku akciju darivanja krvi u Visu i Komiži, ali i na kopnu kada je god u prilici.

I ovih dana, kada u Splitu čuva unuke, planira "uhvatiti" jednu akciju. Krv je, kaže, prvi put dao još kao američki student davne 1969. godine, i to za potrebe marinaca ranjenih u Vijetnamskom ratu, a u Visu je, vrativši se i zaposlivši u njemu danas omraženom hotelu, još 1975. godine s nekolicinom istomišljenika osnovao prvi tamošnji Klub darivatelja, od kada je šezdeset i pet puta sam darivao krv.

U početku su, kako doznajemo kroz razgovor s vitalnim šezdesetšestogodišnjakom, imali manjih operativnih problema s transfuzijskom ekipom i trajektnim linijama, no uz posvećene napore već se osamdesetih godina na akcije odazivalo osamdesetak darivatelja.

- Kako sam radio u hotelu, gdje je i bilo najviše prostora, logično je tamo bilo organizirati akcije. Pogotovo i zbog toga što smo tamo kasnije imali gdje pojest i popit, kakav je običaj nakon darivanja krvi - objašnjava, kriveći brk na drage uspomene pa nastavlja:

- Do prije petnaest godina moja je bila logistika; osigurati prostor i spizu. S time nikada nije bilo problema. Sponzori su nam se uvijek rado odazivali, od "Dalme" i "Keruma", a danas, čujem, i "Tommyja", do našeg pekara Kolgjeraja, koji je uvijek spreman uskočiti, kao i poljoprivredna zadruga i gotovo svi mali lokalni proizvođači. Uvijek bi nam dali sira, šunke, vina - za vino nikad nije bio problem - smije se, hvaleći Zadrugu.

- Nikad nismo imali ni kune troška! Ja bih lipo obišao sve po rivi i rekao im; ne moraš davati pare, daj malo kobasice, sira... I sve bi se prikupilo - ponosno ističe, pa dodaje kako danas nije u toj mjeri uključen u organizaciju, a nakon darivanja krvi u Visu, gdje se uz Komižu održava tek svaka druga akcija, uzme sendvič pa ga pojede s nogu i biži ća.

Božidar Vukičević / Hanza Media

- Ma ne mogu ni sjesti s prijateljima za stol i ostati tamo i sekundu duže nego što moram. To mi fali malo jer ne mogu biti š njima, ali tako je kako je - dignute će glave snuždeno o prostoru koji za njega čuva gorko-slatke uspomene, pa ističe kako to nadoknađuje na komiškim druženjima darivatelja.

A sve je kaže, moglo biti i drugačije. Za svojih boljih dana pamti slogu. Svi su, ističe, zajedno radili na tome da otok ide naprijed, živi bolje. U svoje je vrijeme, otkriva nam, u nekoliko navrata organizirao i plesnjake Kluba u Podšpilju - na pola puta između Visa i Komiže, kako se nitko ne bi bunio, a čega se nakon njega nitko nije sjetio. I sam je, prisjeća se, koristio svaku priliku da doprinese, jer ipak je to njihov otok - njihova je to bila priča, sudbina i život.

- Kada sam se vratio na otok, prvo sam se zaposlio u Turist birou i odmah smo preko slovenskog "Kompasa" organizirali prvi grupni dolazak turista na otok. Sjećam se, kad smo bili kod njih u Ljubljani, kako sam nažicao prvi teleprinter za Vis. Oni su tada tamo imali čuda od mašina, ništa ih nije koštalo jedan nama dati. A tek kada je došla ta prva grupa turista... Njih 115, a na cijelom Visu samo jedan tamić s trideset i tri sjedala - maše glavom prizivajući uspomene.

- Onda nam je vojska posudila svoj minibus, pa vinarija jedan kombi, vatrogasci - čiji sam bio dugogodišnji član - drugi i konačno "Neptun" treći, da bi moj kolega njih nekoliko povezao svojim autom, i ja u svog fiću potrpao troje preostalih - smije se vidno dirnut davnim iskustvom.

-To je bio šug tog mog posla. Mi smo se okretali naopačke da organiziramo posao i da se nešto zaradi, uštedi - ponosno će, pa ističe kako je na radnom mjestu direktora prodaje u hotelskom poduzeću uživao jednako odgovorno.

- Sve vam govori činjenica da je novi direktor, kojeg su postavili slijedom privatizacije, u prvih pet mjeseci napravio više putnih troškova i dnevnica nego što bi ja i kolega direktor nabave zajedno napravili u ciloj godini. A obilazili smo puste sajmove dogovarajući poslove. I onda ti šuti i gledaj kako lova nestaje. Mora sam reći što mi je na srcu i to sam i plati. Zadnjih godinu i pol dana na posa sam dolazi u sedam uri i sjedio u autu do petnaest uri, a u trideset i četiri godine staža ni dana bolovanja nisam ima. Sreća pa sam se tih dana sjetio prijaviti boravak u Komižu pa su mi na dobru plaću koju sam i dalje primao, morali plaćati i putne troškove. To mi je bio neki gušt - gotovo da se hvali svojom domišljatošću u kriznoj situaciji pa otkriva i kako je sve došlo kraju.

- I onda su me 1. kolovoza poslali na godišnji! Usred sezone. Nakon čega je uslijedilo moje bolovanje - da ih više ne moram gledati i konačno otkaz - sliježući ramenima s nama dijeli poznatu priču mnogih otpisanih radnika, koju su platili najvišu cijenu privatizacije, pa dodaje kako ni po svoje papire u hotel nije htio sam doći, već je direktora naveo da mu ih donese na ulicu.

Osim zbog nepravde ni za čim ne žali, jer, kako kaže, u mirovini uživa. Vesele ga šetnje, masline i loza kojima se rado posvećuje, kao i dragocjeno vrijeme koje provodi u društvu supruge Nede, sina Andrije i kćeri Andreje, te unuka Andre, Dore, Karla i Marjana, a posebno, kaže, gušta u ribolovu s Vendelom Bartom, dugogodišnjim prijateljem i bivšim hotelskim kolegom.

- Bilo je što je bilo. Ja sam danas sretan čovjek. Ne mogu reći da me nije koštalo - koštalo me. Ali mirno spavam. Žena mi uvik reče: - 'Ti se okreneš i zahrčeš'. To je tako kad nemam grižnje savjesti - zadovoljno će Andrija.