ČOVJEK BEZ IDENTITETA

ČOVJEK BEZ IMENA VEĆ 36 GODINA ŽIVI U BOLNICI RAB Nitko ne zna tko je, a on drugog doma nema

 Ranko Šuvar / HANZA MEDIA

U Psihijatrijsku bolnicu Rab početkom ljeta stigao je dopis Ministarstva zdravlja da od 1. srpnja toj ustanovi više ne mogu podmirivati troškove boravka N. N. pacijenta, s obzirom na to da nema zdravstvenog osiguranja.

Bolnici je naloženo da se obrati Centru za socijalnu skrb u Drnišu koji bi za tu osobu, pronađenu na njihovom području, trebao pronaći žurni privremeni smještaj, no oni su im odgovorili da to ne mogu učiniti, s obzirom na to da N. N. nema identiteta.

Nakon što je loptica prebačena na Ministarstvo socijalne politike i mladih, u priču se uključuje i MUP, od kojeg je zatraženo da utvrdi identitet N. N. muškarca. U Psihijatrijsku bolnicu Rab tada dolaze policajci, fotografiraju pacijenta bez identiteta, uzimaju njegove otiske i mjere te ponovno kreće potraga koja punih 36 godina nije urodila plodom.

U međuvremenu, N. N. i dalje pluta u zrakopraznom prostoru birokracije, neizvjesne sudbine i nesvjestan svega što se oko njega događa, a nova zavrzlama oko njegovog slučaja razotkriva nevjerojatnu i po mnogočemu jedinstvenu priču koja je započela davne 1980. godine. Priču je nedavno otkrio dnevnik 24sata.

Krajem kolovoza 1980. godine na području Drniša pronađen je mladić koji je lutao bez dokumenata, procijenjene dobi između 16 i 18 godina. Bio je dezorijentiran i nije znao govoriti, s vidljivom teškom mentalnom retardacijom.

Prihvatna stanica Centra za socijalni rad Drniš 25. kolovoza 1980. smjestila ga je u splitsku Kliniku za psihijatriju, odakle je 9. rujna prebačen u psihijatrijsku bolnicu na Rab, kamo su na dugotrajno liječenje u to vrijeme slali pacijente s tog područja. Policija je još te 1980. češljala područje Drniša i okolice, kao i susjedne Bosne i Hercegovine, pokušavajući utvrditi tko je pronađeni mladić, ali to im nije pošlo za rukom. Moguće je da su ga na cesti ostavili roditelji ili rodbina, moguće je i da je sam otišao od doma, ali ga nitko od bližnjih nije krenuo tražiti.

Hanza media

Novi dom

Imati dijete s takvim poteškoćama u to je vrijeme na selima bila sramota, pa se to znalo skrivati od susjeda. Djeca su znala biti potpuno socijalno izolirana, ponekad niti upisana u matične knjige rođenih – govori Helena Grubišić, socijalna radnica u Psihijatrijskoj bolnici Rab. Bolnica na Rabu postala je novi dom mladića nepoznatog identiteta, a osoblje i pacijente prihvatio je kao prijatelje i članove svoje obitelji. Uz njih je naučio izgovarati nekoliko osnovnih riječi koje, doduše, teško artikulira, ali ga oni koji ga poznaju mogu razumjeti. Ima svoje dnevne rutine, male stvari u kojima uživa, poput Coca Cole koju obožava, ima čak i ime koje su mu nadjenuli u bolnici.

Jedan naš pacijent s područja Drniša svojedobno je tvrdio da zna tko je to, da se radi o osobi koja se zove Perica Matas. Krenulo se u potragu, pretraživalo se matične knjige rođenih, ali uspostavilo se da informacija nije točna. Međutim, ime Perica je ostalo i on se danas odaziva na njega. Bilo je još takvih dojava kasnije, stizalo nam je dosta pacijenata iz tog kraja. Jedan pacijent tvrdio je, recimo, da mu je ime Pere Karin. Sve se provjeravalo, ali svi tragovi bili su krivi - priča Helena Grubišić.

Doktorica Sanja Katalinić ističe da je Perica, koji danas ima više od 50 godina, izuzetno komunikativna i draga osoba i omiljen je među pacijentima i osobljem. U bolničkoj kantini, recimo, stoji šalica u koju svi ubacuju novac za Pericu, kako bi si mogao kupiti Coca Colu i sendvič, što mu je dnevna rutina.

HANZA MEDIA


Iznimka u sustavu

S obzirom na teška mentalna oštećenja s kojima je rođen, rehabilitacija nije dala puno učinka, ali Perica, koji je na razini malog djeteta, zna sam jesti i sam otići u WC. Ima veće deformitete stopala i teško hoda. Dobiva terapiju lijekova, ali nije agresivan, a fizički i psihički je u dobrom stanju. Trenutno boravi na zatvorenom odjelu, osoblje mu ujutro pomogne odjenuti pidžamu, nakon čega kreće njegov dan.
Sam se ne bi mogao brinuti o sebi, treba pomoć njegovatelja i medicinske sestre. Zna reći da ga boli glava, boli ruka, kada želi skrenuti pažnju na sebe, ili se baci na pod i vrišti, kao dijete. Bolnica je jedini dom koji poznaje, tu se osjeća sigurno i premještaj bi mu teško pao – kaže doktorica Katalinić.

Psihijatrijska bolnica Rab danas je moderna ustanova s inovativnim rehabilitacijskim alatima kao što su terapijski vrtovi, ili neurofeedback i biofeedback po čemu su jedinstveni u Hrvatskoj, a u prosjeku imaju oko 400 pacijenata. Dan bolnice, prosječno, košta oko 250 kuna, što znači oko 7500 kuna mjesečno kojih za N. N. Pericu više nema tko plaćati.

Njegov slučaj je “zacrvenio” u sklopu procesa racionalizacije troškova bolnica na državnom nivou, no radi se o vrlo specifičnoj iznimki u sustavu za koju se pokušava pronaći rješenje međuresornom suradnjom triju ministarstava i rapske bolnice. Unatoč tome što HZZO ne pokriva njegove troškove, u Psihijatrijskoj bolnici Rab ne pada im na pamet izbaciti Pericu i vjeruju da će se neko rješenje pronaći, jer volja postoji.

'Cijelo vrijeme je tu'

Ravnateljica doc. dr. sc. Vesna Šendula-Jengić, koja u bolnici radi već 30 godina, kaže da ovo nije prvi puta da se oko Perice javljaju administrativne zavrzlame, no uvijek se pronalazilo rješenje za njegovu dobrobit.

Mijenjala se država, SUP je postao MUP, Republički komitet za zdravstvo i socijalnu zaštitu je postao HZZO, Perica je gubio i ponovno dobivao zdravstveno osiguranje, ali cijelo vrijeme je tu, mi se brinemo za njega i pružamo mu dom - kaže ravnateljica.

MAKSIMALAN DOPUŠTENI BORAVAK 4 MJESECA Perica u Centar za rehabilitaciju ili u udomiteljsku obitelj

Premještaj je najizglednije rješenje, s obzirom na to da Psihijatrijska bolnica Rab već dulje nije namijenjena za dugotrajan boravak pacijenata. Prosječan boravak je, naime, od dva do maksimalno četiri mjeseca i Perica je, slijedom nesretnih okolnosti, iznimka u sustavu.

Tu mu, na žalost, nije mjesto. Morali bi ga smjestiti u neki od centara za rehabilitaciju ili kod udomiteljske obitelji. Utvrđivanje identiteta je, očito, problem koji se na ovaj način, kao što se pokušavalo do sada, ne može riješiti.

Prvo je to pokušao SUP 1980. godine, kada su ga našli, kasnije je policija pokušavala još u nekoliko navrata, kada god bi se mijenjalo nešto u vezi njegovog statusa, ali očito to nije moguće. Kao jedino rješenje čini nam se da bi mu trebao biti dodijeljen novi identitet kako bi napokon imao ime, državljanstvo, domovnicu i mogao steći sva prava - kaže Helena Grubišić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 08:42