BOGATI SU I JOŠ UVIJEK MLADI. KAKO IH ONDA TOLIKO OSTANE BEZ IČEGA? 'Padnu na priču o lakoj i brzoj zaradi. I ne dao Bog da odmah nešto dobiju...'

PTSP. Upravo tako naslovljena je nikad objavljena kolumna Marija Stanića koju je napisao prije nekoliko godina.

Ipak, tekst nije obrisao, i dalje ga čuva u bilješkama u svom mobitelu, a SEND će stisnuti onda kada skupi hrabrost da sa širokom javnosti podijeli zasigurno jedno od težih razdoblja u svom životu.

Tekst, naime, govori o svojevrsnoj osobnoj katarzi koju je je morao proći nakon što je u 32. godini života rekao konačno zbogom nogometu.

Život u vakuumu

- Nakon prekida bio sam u svojevrsnom vakuumu, ni na nebu ni na zemlji. Cijeli život radiš ono što voliš i što jedino znaš raditi u životu, to ti je omogućilo da jako dobro zarađuješ i lijepo živiš, a onda odjednom svega toga više nema. Ostao je novac, ostao je adrenalin i ego. A ta kombinacija vrlo lako te tjera na krivi put. Stoga je bilo potrebno da onaj stari Mario umre, i da novi Mario uskrsne. To nije bilo lako vrijeme i upravo zbog toga mi je bila potrebna ta duboka katarza, to duhovno čišćenje. Tu sam imao veliku podršku obitelji i pravih prijatelja. Možda sam danas upravo zbog toga miran i uživam u životu - s osmijehom na licu, u jednom dahu govori mi Stanić, član legendarne generacije “vatrenih”, bivši igrač Željezničara, Dinama, Parme i Chelseaja dok sjedimo u jednom malom kafiću na zagrebačkom Kvaternikovu trgu.

Upravo proživljava svoje najbolje poduzetničke dane.

Proteklog tjedna u hotelu Esplanade predstavio je svojoj novi projekt koji se bavi bezglutenskom prehranom. On i njegov poslovni partner Denis Delogu predstavili su prvi hrvatski BOSK gluten free standard i prvi certifikat dodijelili zagrebačkom hotelu Esplanade. Uskoro bi taj isti certifikat trebao dobiti i DoubleTree by Hilton, nakon čega se sele na obalu.

Prvo u Istru, a onda u Dalmaciju. Pregovori s brojnim hotelskim lancima u punom su jeku, a osim toga, njihova tvrtka BOSK koju su lani otvorili postala je generalni uvoznik talijanskog brenda bezglutenskih proizvoda, Il pane di Anna, male obiteljske tvornice Molino Rivetti, čiji se proizvodi već nalaze na policama Croduxa.

Pravo ulaganje

Stanić je uvjeren da se radi o pravom ulaganju.

Bezglutenska prehrana svakako je novo zanimanje među hrvatskim nogometašima.

Jer poslovne karijere bivših “vatrenih” nakon nogometnih karijera u kojima su zaradili poprilično velik novac, uglavnom su se kretale u tri smjera.

Prije svega ostali su u nogometu. Postali su ili treneri ili su se zadržali u menadžerskim vodama. Velika većina njih dio zarađenog novca uložila je u ugostiteljstvo kao i u nekretninski biznis.

Igor Štimac trener je na Bliskom istoku, ali je uložio u hotelske objekte na Kvarneru nakon što mu je propala kladionica u kojoj su mu partneri među ostalima bili Aljoša Asanović, Davor Šuker i Alen Bokšić. Osim toga, krenuo je u obiteljski biznis s proizvodnjom vina. Dražen Ladić godinama je bezuspješno pokušavao u Hrvatskoj pokrenuti projekte s golf-terenima, dok Zvonimir Boban ima restorane po Zagrebu, a postao je i uvoznik nekih prehrambenih artikala po trgovačkim lancima. Nedavno je na naslovnice došao zbog ovrha, koje je pokrenuo njegov poslovni partner u tom projektu, u koji su ušli i njegovi bivši suigrači iz Milana Andrej Ševčenko i Paolo Maldini.

Slaven Bilić i Robert Prosinečki posvetili su se trenerskim karijerama, iako iza Žutog stoji jedan promašeni medijski projekt, a nedavno je na Zagrebačkom velesajmu otvorio Padel centar s Jankom Jankovićem.

Zvonimir Soldo je nakon trenerske karijere, među ostalim, ušao u ugostiteljstvo nakon što je kupio poznati kafić Buldog u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici. Stipe Pletikosa ima luksuzne apartmane, Davor Vugrinec posvetio se umjetnosti, postao je kolekcionar hrvatske moderne.

Trenutni reprezentativci posvećeni su nekretninama u koje su ulagali Luka Modrić i Dario Srna. Ivan Rakitić ulaže u start up-ove i nogometne aplikacije, dok Dejan Lovren ima svoju modnu marku. To isto, kao i još niz drugih projekata, pokušao je i sadašnji predsjednik HNS-a Davor Šuker kao i Robert Jarni, no njihovi projekti s tekstilnom industrijom, blago rečeno, nisu zaživjeli.

Mnogi bivši nogometaši s kojima smo razgovarali ističu kako na svu sreću nitko od njih još nije doživio službeni bankrot, ali upozoravaju kako je do toga vrlo lako doći.

Dario Šimić, koji se već dulje bavi uspješnim biznisom s vodom i kavom, u kojem zapošljava više od 400 radnika, u intervju za Sportske novosti nedavno je ispričao kako mu se jedna pogrešna odluka vrlo lako mogla obiti u glavu.

Kad je zaradio prvi veći novac u Interu, prišla mu je jedna od “savjetnica” i rekla mu kako će od njega napraviti milijunaša i to tako da će njegov novac uložiti u američku burzu koja je išla sjajno. Šimić joj je povjerovao, a nakon što je novac uložen, dogodio se teroristički napad u New Yorku, kada su se avioni zabili u Twinse. Da nije nastavio zarađivati, Šimić bi bankrotirao jer je u dva dana na burzi izgubio 90 posto svog novca.

Prema zidu

A podaci o bankrotu govore sljedeće.

- Prema istraživanju FIFPro-a 50% nogometaša u Engleskoj bankrotira unutar 5 godina po završetku karijere, dok prema istraživanju provedenom u SAD-u, 60% profesionalnih košarkaša bankrotira nakon završene karijere. Kao najčešći razlozi navode se: neznanje u vođenju financija, kockanje, kriva ulaganja i slično – kaže Mario Jurić iz Nogometnog sindikata.

Slična je stvar i s Njemačkom.

Prije nekoliko godina, predsjednik sindikata njemačkih nogometaša Ulf Baranowsky iznio je podatke da između 20 i 25 posto nogometnih profesionalaca u Njemačkoj mirovinu dočeka u debelom minusu.

- Oni znaju da jure prema zidu, ali ne koče - rekao je.

Sports Illustrated u svom istraživanju pak navodi kako nakon umirovljenja u roku od samo dvije godine bankrotira čak 78% igrača američkog nogometa (NFL).

I Mario Stanić, očekivano, dobivao je ponude za lakom zaradom na burzama, tim modernim kladionicama, kako ih on zove.

- Do tebe dolaze savjetnici koji su iznimno slatkorječivi, u finim odjelima, i oni ti kažu točno ono što želiš čuti. I naravno, ako si mlad, ako iza tebe čvrsto ne stoji obitelj ili pravi prijatelji, povjeruješ tim ljudima. I to onda često igrače odvede na stranputicu. Ja sam imao dvije sreće. Prvo, moj prijatelj je bio direktor jedne male banke u Parmi i savjetovao mi je da ne ulazim u to. Druga sreća jest činjenica da sam iz Sarajeva, a čaršija tamo odgaja po principu - što ljepše odijelo, to veći varalica - smije se.

Bez znoja i krvi

Ipak, mnogi su na brzoj i lakoj zaradi ostavili novac i bankrotirali.

Za Stanića tu se radi o velikom paradoksu.

- Nogometaš se za cijelo vrijeme svoje karijere odriče, znoji, radi, uporan je u svom poslu i, naravno, zarađuje. No onda padne na priču o lakoj i brzoj zaradi bez znoja i krvi. I ne dao Bog da odmah nešto dobiju. Tada, uglavnom, čast iznimkama, kreće megalomanija - objašnjava Stanić.

Tko savjetuje igrače?

U Hrvatskoj su to uglavnom knjigovođe, dok u inozemstvu to uglavnom rade osobni bankari, investicijski savjetnici i osiguravatelji.

Mladen Petreski, dugogodišnji poslovni konzultant u sportu s velikim stažem u Engleskoj, gdje je radio za mnoge investicijske institucije, objašnjava kako poslovnu karijeru nakon nogometa određuje nekoliko faktora. Vrlo je važno da o njihovom novcu za vrijeme karijere brinu stručnjaci.

- Financijama nogometaša moraju se baviti prvenstveno bankari i osiguravajuća društva. To nema veze s menadžerima. Agenti prodaju nogometaše, dižu im cijenu i plaću, od toga uzimaju proviziju i to je pošteno. No bankari i osiguravatelji su tu da igraču maksimiziraju profit, omoguće štednju kroz mirovinske fondove i ulaganja, i da prije svega, zaštite prihode igrača - kaže.

Navodi mi primjer Rija Ferdinanda, Michaela Owena, Stevena Gerarda i Franka Lamparda o kojima je odmah na početku karijere brinula jedna banka koja je, nakon što je svijet nogometa postao izrazito profitabilan biznis, osnovala sportski odjel.

- Oni nisu sudjelovali u njihovoj daljnjoj prodaji nego su brinuli o njihovim prihodima. Čini se da je to ispravan put - objašnjava.

Petreski navodi i kako oni koji počnu ulagati za vrijeme nogometne karijere lakše nastave i onu nogometnu. Kao dobar primjer navodi priču Davora Vugrinca.

Budući da je imao dugogodišnje iskustvo u Engleskoj, bio je i član stožera “vatrenih” na Euru 1996. godine. Tamo je upoznao naše nogometaše i dugo ostao s njima u kontaktu.

Većina ih ima barem klasičnu štednju koja ima donekle omogućava mirnu starost.

Smatra kako je jedna od grešaka koju su neki od njih počinili, a to nije izoliran slučaj samo kod hrvatskih nogometaša nego i u svijetu, da krenu megalomanski ulagati u samo jedan projekt. Neki uspiju, manjina, dok ih većina ostane bez novca. Objašnjava i zašto je tome tako.

- Dok su oni ostvarivali nogometnu karijeru, njihovi vršnjaci već su krenuli u poslovne vode. Nakon nogometne karijere, većina doživi šok, ponovno su na početku, dok su njihovi vršnjaci već odavno u biznisu. I u toj želji da se na neki način izjednače s njima, ulažu bez promišljanja i mnogi tu naprave pogrešku - kaže.

Po ulaganjima u biznis, Stanić se ne razlikuje od ostalih nogometaša, no dojam je da sve što radi, radi bez puno medijske pozornosti, u tišini i skromnosti.

U Hercegovini, u Bijači na svom imanju na 35 tisuća četvornih metara, za čiji je kompletan izgled i funkcioniranje, naravno uz njegovu prisutnost, zadužio vrhunske arhitekte, trenutno ima 1500 boca vina cuvee coupage o kojima brine enolozi Ivica Mioč i Vjeko Lovrić.

Plan mu je imati pet tisuća sadnica i 5000 boca. Velika većina sadnica su francuske.

- Prvo sam ih kupovao u našoj regiji, no kako se inače radi kod nas, uz naručene sadnice sortnoga grožđa, uvalili su mi i sadnice stolnog. Što da dalje pričam - kaže mi uz osmijeh.

Nedavno je ušao i u posao oko smilja, a cijeli projekt prepustio je dvojici rođaka.

Ima i menadžersku agenciju, posao u koji je ušao s kolegama iz reprezentacije Goranom Vlaovićem i Borisom Živkovićem.

Nekretnine i kafići

Naravno, kao nogometaš, nije mogao izbjeći i ulaganja u nekretninski i ugostiteljski biznis, no od toga je brzo odustao. Kafić Avenija u Dubravi i dalje radi.

- Zašto nekretnine i kafići? Ako novac ostane na tekućem računu, istopit će se vrlo brzo. I zato, valjda da se ne istopi, stavljamo novac u hladne zidove - objašnjava.

Prije nekoliko dana javnost je upoznata kako se Stanić okrenuo i poslu s bezglutenskom hranom.

- Mislio sam da bez pizze i tjestenina ne mogu, no tijelo je razmišljalo drugačije.

Nakon promjene prehrane, i prelaska na bezglutensku hranu, počeo se bolje osjećati, prvenstveno fizički jer je prije toga imao velikih problema s kroničnim gastritisom. Tu ga je život spojio s Riječaninom Denisom Delogom, koji je u knjizi “U šumi”, vrlo detaljno opisao kako je uspio pobijediti multiplu sklerozu i vratiti se u normalan život. Otvorili su tvrtku BOSK.

Razlog zašto su ušli u taj biznis vrlo je jednostavan. Nisu imali gdje kupiti kvalitetne proizvode u Hrvatskoj i odlučili smo krenuti.

Što se pak tiče BOSK gluten free standarda, objašnjava Stanić, njegova je misija puno šira, a to je poticanje ljudi na promjene i educiranje o ljekovitoj snazi hrane i njenom moćnom utjecaju na zdravlje.

Zdrava hrana

- Prema istraživanjima Euromonitora, više od 70 milijuna ljudi u Europi je osjetljivo i netolerantno na gluten. Mi smo turistička zemlja i kada se zbroji dva i dva, stvar je vrlo jasna - objašnjava.

U priču oko zdrave prehrane ušao je prije nekoliko godine i proslavljeni boksač Željko Mavrović. U najboljim danima njegova Eko-Mavrović grupa imala je oko 40 milijuna kuna prihoda, na 400 hektara uzgajao je 15 vrsta žitarica i uljarica, a tvrtka Mavrović Eko Klara dnevno je proizvodila 15.000 do 30.000 komada peciva i kruha. Nakon toga pokušao je s uzgojem stoke te prodajom vlastitih mesnih prerađevina. Na kraju je projekt propao.

Staniću je ta priča poznata.

- Željko je moj sportski idol i nekako sam uvjeren da je on bio čovjek ispred vremena. Da je sada krenuo s poslom, sigurno bi bolje prošao. Kao nogometaš, najviše su me dizali porazi. Pobjede te opiju, ulaziš u mamurluk, a porazi, ako izvučeš ono najbolje iz te situacije, te dižu. Tako da se ne bojim bankrota. O njemu ne razmišljam - kaže.

U nogometnim ligama na zapadu postoje slučajevi nekih liga u kojima je otvoren poseban fond za nogometaše kako bi im se omogućilo da im određeni dio novca koji zarade ostane i nakon karijere, priča mi Mario Jurić iz Sindikata nogometaša.

- U Belgiji i Francuskoj nogometaši za vrijeme karijere u poseban fond izdvajaju novac, koji potom mogu podići po završetku profesionalne karijere. Taj fond vode financijski stručnjaci koji osiguravaju prinose. Tim sredstvima nogometaš ima mogućnost da po završetku karijere krene u “drugu” karijeru. Specifičnost kod nogometaša je i ta da ono što najbolje rade u životu i na osnovi čega zarađuje za vlastitu egzistenciju, odjednom više ne postoji. Stoga mi u HUNS-u razmišljamo i o osnivanju fonda u koji bi nogometaši uplaćivali novac tijekom svoje karijere, kako bi kasnije imali bolje mogućnosti. Preduvjet za to je naravno prelazak u radno- pravni status - kaže Jurić. U HNL-u trenutno je 59 blokiranih igrača, no to je već druga priča.