ČUDO IZ VARAŽDINA

Bio sam beskućnik, u Parizu su me skoro ubili, a danas moćnici ne pitaju za cijenu kad kupuju moje radove

Nestvarna životna priča mladog Nikole Vudraga za kojim se otimaju svjetski galeristi

Nikola Vudrag u nešto više od tri desetljeća života imao je četiri ključna trenutka. Prvi je bio kad mu se kao četverogodišnjaku pokvario autić pa mu je djed u ruke dao elektrodu da ga zavari, drugi kad je izašao iz sjemeništa, treći se put na prijelomnoj točki našao kad je isti dan izgubio stan, djevojku i posao, a četvrti živi danas. Vratio se u rodni Varaždin i šef je ReservART-a. Četiri su točke bile poput ugrušaka u krvotoku Nikolina života. Svaki ga je prvo dobrano uzdrmao da bi se, kad je prošao šok, iz njega izrodilo nešto novo, bolje. Sa svakim je sazrijevao. I postao ono što je danas. Jedan od najmlađih kipara svjetskoga glasa.

O Vudragu je napisano puno pametnih redaka stručnoga štiva. Secirali su ga likovni kritičari, novinari umjetničkog pedigrea, urednici u uvodnicima art magazina. I nisu mu pronašli zamjerku. Nitko od svih hladnih ili usijanih glava galerijskog miljea nije stavio pod upitnik Nikolin status premium umjetnika pariške galerije Carré d’artistes. Galerija je to koja okuplja ekskluzivno društvo šestotinjak likovnih umjetnika iz cijeloga svijeta.

U samo dvije godine prodao je više od 40 skulptura, radovi su mu dio kolekcija najvećih kolekcionara. Lanjska je godina završila krešendom. Nikolini su radovi izloženi u kultnoj galeriji De Medicis. Prostor i zidove galerije dijeli s nekima od najvećih imena svjetske likovne scene. Svoj put u svjetske galerije opisuje kao dugačak, ali i kratak. O umjetnosti razmišlja odmalena, a umjetnikom je priznat u samo dvije godine aktivnog rada. Zbrkano je, a jednostavno. Još kad mu je djed dodao elektrodu da zavari onaj autić, zacementirana je Nikolina ljubav prema likovnoj umjetnosti.

image
Darko Tomas/Cropix

- Slomi se nešto što volim. Uzmem magični štapić koji frca iskre i voilà! Kakva magija - govori nam momak s trendi bradom. Prvo je to i posljednje što je na Nikoli pomodno. Iako, on smeđu čupu na licu nosi nekako drugačije od drugih. Zato što je cijeli drugačiji. I to ne zato što želi takav biti, nego zato što jednostavno jest. Kako je to drugačiji? Jednostavan je. Iako stariji od njega dva desetljeća, s njim se od prvog trenutka osjećate ugodno.

Kao da je stari frend iz djetinjstva. Bili ste prst i nokat, pa ste otišli svatko na svoju stranu svijeta, kvarta ili ulice, a kad ste se sreli, nastavili ste priču iza zareza gdje ste stali. Nikola voli kratki espresso, nije razmažen za stolom. Osoblje varaždinskog restorana Šanjek, jednog od prvih gradskih svratišta nepretencioznih gurmana, ugađa mu. Nije bahati mladac. Kad se konobarica slikala s Jasminom Stavrosom za stolom na terasi, zezamo ga da promijeni branšu jer se vidi tko je tu zvijezda.

Nikola se smije. Ne gleda Stavrosa i društvo. Usredotočen je na ono što radi. Takav je, kaže on, ali i ono oko njega, uvijek i u svemu. Ne odustaje lako. Zato i čudi što je nakon boravka u zagrebačkom sjemeništu na Kaptolu i uvjerenja da mu je sudba biti svećenikom preko noći odustao.

- Imam problem s neutemeljenim autoritetom. Kad iza riječi ne stoje djela i obrnuto. Nisam se u tome našao. Inače je škola vrh. Par stranih jezika, visoka razina matematike, fizike. Konačno sam imao kaj delati cijele dane - zaključuje temu sjemeništa. Za njega je to bilo pa prošlo. Opet se sjetio djeda, elektrode i autića pa upisao Likovnu akademiju. Vizija zadimljenih francuskih kavana u pariškim slamovima, s apsintom pred sobom i džepnim izdanje zbirke Baudelaireovih pjesama na stolu, uz čašu na kratkoj nožici, nije njegova vizija svijeta. Nikola je pragmatičan i ne zanosi se umjetničkom "boemštinom". U crnoj je uniformi austrougarske vojske. Kaže da je to uniforma reda, rada i discipline.

- To je danas umjetnost. A ne hodati uokolo sa šalom i cigarom u kutu usana - kaže. Priznaje da postoje genijalna remek-djela nastala iz boemštine, "ali to nije jedini način".

- Treba imati cilj i staviti se pod pritisak da ga ostvarimo. Recimo, Hrvatska je postavljala spomenike Kalinićima, Ray Charlesima i Barišnjikovima. Sve pod imenom Franje Tuđmana. Osjećao sam pritisak da obranim struku i pokažem da znamo napraviti Franju Tuđmana koji sliči Franji Tuđmanu. I napravio sam ga. Bez pritiska mi nije zanimljivo raditi. Pritisak raščisti mozak i proces. To je čista raw energy, koja s ideologijom nema baš nikakve veze - upozorava. I publika i struka slažu se da je Vudragova bista Franje Tuđmana jedina na kojoj predsjednik sliči samome sebi.

image
Darko Tomas/Cropix

- Ja sam umjetnik koji je 1991. godine bio u kinderbetu. Kad su bombardirali, baka mi je govorila da grmi. Ljudi su plakali kad je umro, znači bio je važan - ne zanima ga više od toga. Iako mu to dobro dođe u Francuskoj.

- Gledaju mene, klinca, koji je dobio modelirati predsjednika. Isto kao da mi Francuzi daju modelirati Napoleona. To je čast. U udžbeniku vidim Franju Tuđmana sa slikom Franje Tuđmana, a ne Jacksona Pollocka. Čovjek mora sličiti na sebe kad se radi spomenička bista. Tuđman je prvi hrvatski predsjednik. Spomenik njemu spomenik je svim braniteljima i mora biti reprezentativan - završava političko poglavlje.

Varaždin se vratio zahvaljujući nosu direktora varaždinskog komunalca, Varkoma, Željku Buniću.

- Znate ono kad se odmah zaljubite? E, tako sam se ja zaljubio u njegov mozak i rad. U valove koji idu kao moji - komentira Bunić. On je financijaš, vičan je s brojkama. A brojke predviđaju Vudragu sjajnu poslovnu budućnost. Pa je umjetniku predložio posao.

Nikoli će dati golem prostor i zgrade bivše Aquatehnike u Dravskoj šumi, a on će im plaćati svojim radovima po kataloškim cijenama. Nikola u ReservoART može dovesti još umjetnika, on je šef. Najvažnije mu je jedno: - Da moji radovi nisu zbuksani u podrumu Varkoma, nego dostupni publici. A za to imam najljepšu galeriju na svijetu - govori i rukom pokazuje zelenilo Dravske šume.

Taj je prostor do jučer ionako zjapio prazan. Bogu je to za plakati. Lokacija je sjajna, zgrade O.K. U susjedstvu je azil za životinje. Bolji susjedi ne mogu biti.

image
Darko Tomas/Cropix

- Godinu dana tražio sam prostor gdje bih mogao biti pušten s lanca. U Zagrebu mi je balkon pod nosom svima. Kad je došao Bunić s prijedlogom, osjećao sam se kao da držim dobitni listić Eurojackpota - i dalje je ozbiljan. Iako govori o veselju. Direktor Bunić želi unijeti u Varkom elemente primijenjene umjetnosti. Recimo, izradu željeznih šahtova s ugraviranim likovima poznatih Varaždinaca.

- A ja, kao medaljer, to prihvaćam. Konačno si priznajem da idem smjerom "držvnog kipara" - smije se napokon. Nije Nikola mrgud, samo jako ozbiljno shvaća svoj posao. Dan prije našeg susreta Nikola je izabran za autora novih hrvatskih kovanica. Dosad je izdao dvije. Takav, predan poslu, vjeruje da mlade umjetnike može mnogočemu poučiti. Recimo, kako biti umjetnik i od toga preživjeti.

- Treba se prilagoditi tržištu, ali ne izgubiti svoj izričaj. Izgled skulpture finiširat ću prema tržištu kojem je namijenjena. Možeš imati odličnu stvar na krivome mjestu i obrnuto. Treba znati. O tome bih drage volje držao predavanja. Galeriste ne zanima jesi li se rodio učen i talentiran. Zanima ih jesi li sposoban napraviti kvalitetno umjetničko djelo u zadanom roku. Nema tu romantike. Treba biti spreman na neočekivane situacije i razna ludila - jako je ozbiljan.

Poanta mu je, kaže, pripremiti mlade na jako bolan i težak početak umjetnika u Parizu, a što je san većine umjetničkih sklonosti. Nikolina umjetnička karijera išla je čudnim tijekom. Do prije dvije godine jedva je egzistirala. A onda je jednoga dana imao prvu samostalnu izložbu u Parizu.

- Da bi čovjek uopće krenuo u pohod na Pariz, treba doći do apsolutnog kraha. Ostati bez posla, izlaganja, svega. U jednom sam trenutku sjedio u Zagrebu na kombiju, bio beskućnik i razmišljao što ću sa sobom. Ostao sam bez stana, cure, narudžbi nije bilo. Nemaš kome nuditi umjetnost u gradu koji to ne zanima. Zagrebu. Pred zidom si. Vidiš grad koji srlja u umjetničku propast, a bespomoćan si. Pomislim: "Imam još nešto love. Za odlazak. Za povratak nemam, što je super jer nema komfora za uzmak". Odlazak bez mogućnosti povratka, jedini je pritisak da moraš uspjeti - likovao je Nikola nad činjenicom da ide na sve ili ništa.

image
Darko Tomas/Cropix

On, kaže, ne zna raditi bez presinga. Bez drame ne funkcionira. Niti ne stvara. Pariški su mu počeci bili jako bolni. Tjedan dana hodao je ulicama Pariza i tražio galerije. U svaku je ušao. Iako švorc, razradio je taktiku kako izabrati s kim (ne) želi raditi.

- Ako čovjek nije ustao kad sam ušao, izašao sam. Neće mi takav inertan lik prodavati skulpture. Ili sam došao i glumio kupca da vidim koliko je čovjek zaista angažiran u radu. Pedesetak galerija time sam odmah eliminirao. Nemaju ljudi što raditi u životu pa imaju galeriju i sjede u njoj - baš je ozbiljan. Za njega je umjetnost ozbiljna. Životni preokret.

- Ušao sam u galeriju, razgovarao s nekim iz Hrvatske na telefon i automatski pozdravio s "dobar dan". Ona je ustala i odzdravila s "dobar dan". Ispalo je da je galeristica iz Travnika i od svoje 20. godine živi u Parizu. Amelie Fevre. Vodila je Max Maru, La Coste, prošla sve škole Louvrea za povijest umjetnosti i došla raditi u galeriju - prisjeća se. Bila je to galerija Carré d’artistes, koja ima svoja 33 prostora u svijetu.

- Donesem 30 svojih radova u Pariz, a oni završe diljem svijeta. Izlažem u New Yorku, Bejrutu, mjestima u kojima nikad nisam bio. A izlažem - jako mu je to fora. Još tijekom prvog razgovora s Amelie prodao je skulpturu. Amelie je kolekcionarki iz Bejruta spomenula da upravo razgovara s novim umjetnikom. Poslala joj je fotografije njegovih radova iz mobitela i transakcija je obavljena.

- Amelie je jednostavna, striktna, disciplinirana, odlučna, direktna i točno zna što kad napraviti. Znao sam da želim s njom raditi. Odmah je sastavila ugovor. Pritom mi je objasnila da Pariz nije Hrvatska, da su rokovi zakon, a disciplina obavezna. Jeziv, okrutan svijet u kojem nema oprosta - nije mu to teško palo. Jer, baš je takav. Disciplinirani control freak. Reći će možda da pretjerujemo, a kaže li, bit će da nije toga niti svjestan. U kratkom je roku prodao 30-ak radova.

- Puno ih se nakupilo u meni i čekalo da ih izradim pa sam uzeo željezo i počeo - i sad je pod adrenalinom kad se sjeti. Nikola Vudrag s galerijom Carré d'artistes ima dva ugovora. Jedan je isti koji ima i drugih 599 umjetnika, standardiziran je i ima klauzulu minimalne cijene. Druga razina je Premium sektor. Tu su Daniel Vstan, Abelardo Hernandez, Patric Rousso i Nikola Vudrag.

Njih četvorica sami određuju cijenu. S galerijom rade izložbe. S galerijom imaju individualno regulirani odnos.

image
Darko Tomas/Cropix

- Ući u premium ekipu koštalo me pola godine zdravlja. Doslovno sam se svaki dan, i na Badnjak i na Božić, dok su drugi bili s obiteljima, gušio u željezu. Radio sam kao manijak. Naš je razgovor danas otprilike ovakav: - Trebamo 20 radova za božićno vrijeme - kažu.

- U redu - odgovaram. Amelie je u Saint Germainu imala kućicu s praznim stanom u potkrovlju pa je mladog umjetnika dovela k sebi. Nikola Vudrag postao je susjed Safeta Sušića, Zlatana Ibrahimovića, direktora Nikea. Pristojni susjedi kulturno su se pozdravljali na ulici. S direktorom Peugeota se prvo porječkao jer je ovome smetalo njegovo sprejanje skulptura u vrtu, ali danas mu je on najsimpatičniji iz kvarta.

- Pitao me imam li kakvog lavića u kolekciji. Nemam, ali rekao sam da ću mu to napraviti. Dokumentacija za veliku figuru koju će tvrtka postaviti ispred svog sjedišta je spremna - dodaje. Danas radi sve što mu padne na pamet i šalje u Pariz. To je već definirani standard kvalitete. Sad radi na božićnoj isporuci. Lani je za Božić poslao 40 radova, ove godine želi više i bolje.

- Kad me pitaju odakle mi vrijeme za sve, sjetim se Schwarzeneggera: "Nemaš vremena? Spavaj kraće". Bez plana strategije i taktike nema ničega - ne vjerujemo dok ga slušamo. Ali on nastavlja: - Ciljevi moraju biti dnevni, godišnji, životni. Kad ih ustanovimo, osmišljavamo kako ih ostvariti. Sve je jednostavno, samo čovjek mora puno raditi - pragmatičan je. Kod njega nema slučajnosti. Bit ćeš talentiran pa slučajno uspjeti. On u to ne vjeruje. Pa se stalno usavršavao.

image
Darko Tomas/Cropix

- Volim Dalijevu školu da prvo naučiš sve tehnike, a onda dalje po svom. Moj veliki uzor je Joseph Beuys. Sadio je drva da bi ljudima dokazao kako je stablo jače od kamena. Da je rast snažniji od staloženog društva koje ne napreduje. Pa je posadio malu sadnicu pokraj kamene gromade od nekoliko tona. I rekao: "Jednoga ću vam dana srušiti sve kamenje". Nakon 30-ak godina to se i dogodilo - sviđa mu se poanta.

Vrhuncem dosadašnjeg rada smatra suradnju s galerijom De Medicis. Parišku galeriju s preskupim djelima smatrao je sebi nedostižnom. Nije ih zvao. No, oni su zvali njega. Na Place Des Vosges prepoznao ga je voditelj galerije Stan Mink, pozvao ga na piće i ponudio mu suradnju. Za utjecajnu je galeriju izradio fragmentiranu skulpturu iz serije "Notre Dame". Za koji su dan šampanjcem zalili njezinu prodaju. Danas za De Medicis radi seriju radova u sirovom betonu i hrđavom željezu. Dogovorena je i skulptura Victora Hugoa, koji je stanovao u istom kvartu. Njegovi su radovi u De Medicisu, uz djela Bruna Catalana, Jeffa Koonsa, Joea Suzukija...

Vudragove radove u početku su u Parizu kupovali turisti i "slučajni kupci". Danas je zanimljiv kolekcionarima. Njegova djela skupljaju face poput Daniela Bergsteina, vlasnika i osnivača JED Communications Associatesa. Dio je i kolekcije Johna Simoniana, vlasnika WestTime satova, generalnog sponzora Silvestera Stallonea i Arnolda Schwarzeneggera. U Parizu su ga tri puta umalo ubili, dva su mu puta opljačkali kombi.

- Super su. Uzmu fotoaparat, ali ne i skulpturu s 24-karatnom pozlatom. Rad koji u svjetskim galerijama košta na desetke tisuća eura. Nikola je pravi poslovni čovjek. Juri sa sastanka na sastanak, završava poslove u Zagrebu, počinje poslove u Varaždinu. Iz Zagreba za Varaždin ide i nekoliko puta dnevno. Pariz je stalno na liniji. Vozi se neuglednom Škodom, bivšim njemačkim presretačem. Takav je neugledan bio neprimijećen. I Nikola ga zato vozi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 11:01