Znanstvena studija pokazala: Svakom drugom čovjeku u koroni nedostaju dodiri

Je li dovoljan jedan poljubac u obraz ili je adekvatnije da budu dva, koliko je prikladno da nas kolege s posla diraju te koliko bi dugo trebalo trajati rukovanje? To su neka od pitanja kojima se bavila skupina znanstvenika okupljena na istraživanju Touch Test. No, istraživanje im je malo poremetila korona koja je odjednom fizički udaljila ljude, pa ih i socijalno distancirala.

Fokus više nije bio na tome koliko je dodira prikladno ili previše, nego koliko dodira čovjek treba te kako se osjeća dok pozdravlja prijatelje tek uz čudni osmijeh, mahanje ili najrašireniju alternativu rukovanju - dodir laktovima.

Ruka na ramenu

U Touch Testu je sudjelovalo oko 40 tisuća ljudi. Njih 43 posto smatra da društvene norme sputavaju ljude da se dovoljno diraju, a 54 posto ljudi priznaje da im u životu nedostaje dodira.

Ovo istraživanje o kojem je pisao The Times provedeno je, rekli su i sami znanstvenici koji su radili na njemu, u najboljem i najgorem trenutku za istraživanje dodira. Ispitivanje se poklopilo s prvim tjednom lockdowna u Britaniji, a poslije je i produljeno.

Upravo ta naknadna ispitivanja pokazala su da ljudi osjećaju "glad za kožom" ili "deprivaciju afekcije". Situaciju je na statističkoj razini jedna stvar ipak stavila u ravnotežu, a to su odgovori obitelji koje su koronavrijeme provele družeći se u svojim domovima više nego inače. Samo petina ljudi u istraživanju je rekla da njima dodir nije privlačan, a tri posto smatra da u životu imaju previše dodira.

"Postoji važna distinkcija kada razgovaramo o dodiru jer se često previše fokusiramo na količinu, a ne kvalitetu. Jedno je kad vas netko potapša po ramenu, a drugo kad, recimo, možete zagrliti roditelja", rekao je psiholog Michael Banissy s Cambridgea, jedan od znanstvenika koji su vodili istraživanje.

"Kad je ljudima teško, a sada im to jest, važno je moći staviti ruku na nečije rame. U jednoj takvoj taktilnoj interakciji je puno više značenja nego što ga riječ može prenijeti", smatra profesor Banissy. The Times je razgovarao i sa znanstvenicom Katerinom Fotopoulou sa Sveučilišta u Londonu, koja je istraživala dodir nakon lockdowna i saznala da je kod Britanaca zajedno s anksioznošću rasla i potreba za dodirom.

Pitala ih i koliko su voljni isprobati razne vrste robotičkog dodira, među kojima je maženje robotske mačke prekrivene krznom.

Mehanički dodir

Na početku lockdowna trećina je ljudi bila zainteresirana za isprobavanje nečega takvog.

Začuđujuće je da je, kako su se restriktivne mjere povećavale, padala želja da se takvo što proba. "Ljudima kao da je toliko nedostajala prava stvar da im je u kontrastu robotski dodir izgledao kao trik, prevara", rekla je Fotopoulou. U svojem je istraživanju pokazala ljudima tri vrste videa: na jednom čovjek grli dijete, na drugom mazi životinju, a na posljednjem grli taktilnog robota.

Mozgovi su na sve videe pokazivali zadovoljstvo, ali i tu je jedna bitna klopka povezana s koronavirusom. "Kad ovih dana gledate film, kad je puno interakcije među likovima koji ne nose maske, ponekad poskočimo i kažemo: 'Bože, pa ne možete to raditi!' Zadovoljstvo zbog gledanja dodira preklapa se s anksioznošću oko kršenja pravila," zaključila je autorica.