Možda smo se taman navikli. Svili svoje gnijezdo navika - boravak s djecom, kratki odlazak u trgovinu, kratka šetnja, mediji nas zabavljaju, tretiraju nas kao veliku djecu, a onda - tras! Vraćamo se na posao, u stare probleme, na manje plaće, a možda i samo po otkaz, u konfliktnu radnu sredinu... Slabašno popuštanje mjera za mnoge je frustrirajuće. Sjetite se samo kako ste se prijetili onim prvim, dugim izlaskom u kafić, gdje ćete sresti baš svakoga! E, ne, neće ga biti, barem ne takvog... Čeka li nas u kratko vrijeme još jedna epidemija, ona psihičkih dijagnoza dobro nagnojenih na tlu bolesti, frustracije i općeg siromaštva, pitali smo prof. dr. Dražena Begića, pročelnika Katedre za psihijatriju i psihološku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu i Kliničkog bolničkog centra Zagreb.
Čemu se najviše veselite u popuštanju mjera?
- Malim stvarima. Slobodnijem odlasku barem do dućana, javnom prijevozu, manjoj sputanosti. Vratit će nam se dio radnih obaveza, bliže nekoj normali od prije. I nastavi i radu s pacijentima koji će, kad opet budemo ‘jedan na jedan’, sigurno biti kvalitetniji nego konzultacije koje sad radimo, online ili telefonom. A u trećoj ću fazi otići pogledati što je s vikendicom u Zagorju, što bih s liječničkom iskaznicom vjerojatno mogao i sada, ali nekako mislim da to ne bi bilo u redu.
U vašoj klinici dio pacijenata je otpušten kući. Kako su reagirali? Za razliku od drugih bolesnika, oni često osjećaju veću sigurnost u bolnici nego bilo gdje drugdje...
- Tu ste u pravu, većina pacijenata se tako osjeća, ali ne svi. I većina je to dobro prihvatila - ipak idemo kući, u sigurnost vlastitog doma, kakva god ona bila. Oni za koje se pretpostavljalo da bi otpust mogao pogoršati njihovu kliničku sliku su ostali u bolnici. Dio klinike koji je imao 60-ak bolesnika sada ima 10-15 hospitaliziranih.
Ljudi se pomalo vraćaju na posao, neki to jedva čekaju, drugi bi najradije da izolacija, pa i radna, i dalje traje.
- Dio ljudi vjeruje da je za njih puno veći dobitak popuštanje mjera, u smislu i tjelesnog i psihičkog zdravlja, znači psihosocijalnog blagostanja i vraćanja u normalu, nego što je opasnost od zaraze. Druga skupina misli da je ovo sve preuranjeno, to kod njih povećava anksioznost i strah, i oni ni sada neće iskoristiti sve mjere koje će im biti dopuštene. Rado bih da i dalje imaju neki osjećaj kontrole nad zbivanjem, jer o tome se radi, koji im je izolacija davala. Sada toga nema ili ima sve manje.
Što je recimo vama najteže izdržati u karanteni?
- Ono što neće promijeniti ni ova popuštanja, a to je fizička udaljenost od mog mlađeg sina koji je u Španjolskoj i mojih roditelja koji su u Vukovaru. Sve drugo su mi mali problemi. Sin mi u Španjolskoj radi već godinu i pol i zadnjih 40-ak dana nije iz izašao kuće, osim do najbliže trgovine. Kad sam mu poslao sliku kako se vozim biciklom oko Jaruna..., njima je to nestvarno. Tek od prije koji dan smiju nakratko izići djeca.
Djeca i mladi su najveće kolateralne žrtve ove pandemije. Ne idu u školu, mladi nemaju nikakve kontakte, osim ako ne krše mjere...
- Apsolutno! Oni su žrtve koje se na prvi pogled ne vide, ali sve spomenuto izaziva veliki osjećaj nezadovoljstva. To što druženje i nastavu ‘nadoknađuju’ online nije dovoljno. Veliki su problemi vezani uz mature, upisivanje fakulteta... ili naizgled banalne stvari, proslava mature, maturalna večera... Sve to sa strane izgleda sitnica, ali mladim ljudima to puno znači, a izostanak ostavlja sitne tragove koji se kumuliraju... A kod adolescenata, koji su već osjetljiviji u psihološkom smislu i koji su i inače u turbulentnoj situaciji, javit će se ono što i kod odraslih - mogućnost za razvitak psihičkih smetnji, pa i poremećaja.
Ali, postoji i - posttraumatski rast.
- Svaka psihotrauma je potencijalno izvor negativnih posljedica, ali vidimo i u praksi i u istraživanjima da psihotraumatski doživljaji mogu imati i značajne pozitivne posljedice. To je psihotraumatski rast, koji se događa čak i nakon ekstremnih traumatskih događaja i PTSP- ja. Neće svi ljudi jednako reagirati. Netko će reagirati samo kratkotrajnim smetnjama, netko ozbiljnijim simptomima, a onda i poremećenim funkcioniranjem. A netko, poslije svega - posttraumatskim rastom: promjenom prioriteta, vlastitih vrijednosti, ciljeva, emocionalnim obogaćenjem. Mi sada nastavu na daljinu održavamo na nov način, nama starijim donedavno nezamisliv i nepoznat. I kad oni najstariji u tome uspiju, našalim se pa kažem da je to posttraumatski rast - napredovali smo u tehnološkom smislu.
Što će nam se, kao društvu, u bliskoj budućnosti događati?
- Mi ćemo se sad kao društvo generalno preslagivati. Dobra je usporedba s igricom tetris, u kojoj imate one geometrijske likove koji padaju, pa ih treba preslagivati. Mi ćemo na globalnoj razini imati priliku sudjelovati u tim ‘preslagivanjima’ i vjerujemo da ćemo to ‘novo’, koje je još uvijek otvoreno, kao društvo napraviti. Optimistično je vjerovati da ćemo neke stvari učiniti i boljima nego što su bile. Rezultat ćemo ubrzo vidjeti jer to preslagivanje, na svjetskom nivou, neće trajati dugo. Bit će to izazovno i obećavajuće vrijeme, ako ćemo ga znati iskoristiti. Recimo, ja sam uživao u putovanjima, ali sada ću ih morati staviti na sasvim druge razine. To više neće biti drugi kontinenti, pa će me veseliti i ono što nisam vidio u Hrvatskoj.
Sreća će se možda definirati na novi način.
- Govorili smo o preslagivanju vrijednosti, možda će se one realnije procjenjivati, neće im se davati isto značenje kao do sada. Život je bio strukturiran tako da svi moramo biti sretni, zgodni, fit, mladoliki, aktivni, da svi moramo pozitivno misliti. I onda se dogodi da vi to ne možete... i normalno je da ne možete. Osim toga, sreća nije neko trajnije stanje, sreća traje nekoliko sati ili najviše par dana i onda prestaje.
Kako komentirate ekonomsku krizu, najveću u 20. i 21. stoljeću, koja je, evo, baš počela?
- Socioekonomski status je jako povezan s općenitim funkcioniranjem, pa tako i psihičkim. Neke tvrdnje koje su se u javnosti pojavile, čak i od stručnjaka, da ekonomska kriza neće utjecati na psihičko zdravlje stanovništva jer smo ‘skloni optimizmu i humoru’ kao što je rekao aktualni ministar zdravstva, naprosto nisu točne. Volio bih da jesu, ali nažalost nisu. Pad na ekonomskoj ljestvici dovest će do anksioznosti, još više do depresivnosti, pogotovo dugoročno. Depresija u ekonomiji sigurno ima za posljedicu depresivnost na psihičkoj i psihosocijalnoj razini, globalno nezadovoljstvo, osjećaj besperspektivnosti. Ni tu ne znamo što nosi budućnost. Ne znamo koliko će BDP pasti, premijerova prognoza je 9,4 posto, ali neki su stručnjaci odmah rekli da je ‘preoptimistična’. Ne znamo koliko će kriza trajati. Klinička praksa nam pokazuje da ostanak bez posla i u normalnoj situaciji ili samo odlazak u mirovinu kod mnogih dovede do bilansne depresivnosti - gdje sam radio, što sam radio, je li to imalo smisla...
A tek ostanak bez posla s 50 godina, u krizi, kad ni mladi s tom kvalifikacijom nemaju šanse, ti će se ljudi preko noći naći u stanju beznađa, samookrivljavanja, samooptuživanja i pitanja što su krivo napravili? A nisu ništa loše napravili, nego je firma otišla u stečaj ili ju je kriza ugasila. Kakve će tek posljedice na široj zajednici kriza ostaviti, zbog generalnog pada prihoda, nezaposlenosti, besperspektivnosti... Psihijatri očekuje neku vrstu PTSP-a, neki predviđaju da bi to moglo biti za 6-12 mjeseci, ali mislim da ćemo neke poremećaje vidjeti i prije. S neizvjesnošću koliko će trajati.
Pripremate li se vi kao dio liječničke profesije za to?
- Nama je to u opisu svakodnevnog posla, samo što će nas sada ljudi trebati više. Ustanove u kojima radim su jako stradale u potresu. Medicinski fakultet na Šalati sada ima samo jednu upotrebljivu zgradu. KBC Zagreb je u ovome svemu izgubio preko 400 kreveta. Klinika za psihijatriju i psihološku medicinu već je ostala bez dijela prostora, izmještena je naša hitna služba, dio u kojem se odvijala npr. elektrokonvulzivna terapija sada je dan na korištenje drugim klinikama. Mi moramo biti u stanju pružiti psihološku i psihijatrijsku pomoć što većem broju ljudi. Za to nam ne treba neka skupa oprema, samo prostor. Rekao bi ministar financija - mi to trebamo upogoniti. I hoćemo, ali uz veliki trud, organizaciju i promjenu.
Javljat će se, i već se sada javljaju, osobe sa psihičkim smetnjama vezanim uz ove krize, i to nije neka nova klinička slika, novi sindrom koji do sada nije viđen.
Iz Vukovara ste, jeste li se možda posebno bavili posttraumatskim poremećajima?
- Mi smo svi na Rebru imali tzv. vojne ambulante koje su bile i za osobe s PTSP-jem, vojnike, ali i civile. Jako puno ljudi s tim sindromom je dolazilo. To je zapravo civilni poremećaj, javlja se u situacijama seksualnog i fizičkog zlostavljanja te elementarne nepogode. Potres može biti uzrok PTSP-ja. Zemlje koje godinama i stoljećima nisu ratovale imaju PTSP, ali u manjem broju, dok ratni PTSP dolazi u većem broju ljudi. Hrvatska psihijatrija ima puno iskustva s tim stanjem i ta nam iskustva daju za pravo da očekujemo pojavu ovog mirnodopskog PTSP-ja vezanog i uz potres i uz pandemiju.
Rodili ste se i odrasli u Vukovaru. Kako je bilo odrastati u Vukovaru 60-ih i 70-ih?
- Iz sadašnje perspektive i iz mladenačkih sjećanja - najljepše doba. Mali grad na Dunavu, sve je funkcioniralo, štimalo. Ja sam otišao na studij, nisam se vratio. Današnji i ondašnji Vukovar, to su nespojive stvari. Pad Vukovara i nemogućnosti da tamo odete, to je jedan dio vas koji više ne možete posložiti. Ne možete više npr. proslaviti godišnjicu mature jer ljudi s kojima ste išli u školu više nema. Još uvijek je puno nestalih. Svi su nekoga izgubili, suživot je takav kakav je.
Vaši roditelji su bili prognanici, gdje su bili?
- Svugdje. Jedno vrijeme kod mene u Zagrebu, pa u Zagorju, pa u Istri. Vratili su se kad su se mogli vratiti, kad im je kuća obnovljena. Odlučili su probati funkcionirati i ući u taj jedan suživot. Ali znam i druga iskustva, iz svoje ambulante, gdje su mi ljudi dolazili i rekli da se tamo više ne vraćaju. A imali su obnovljene kuće i stanove... Neki u Vukovar idu samo na obljetnicu pada, u Kolonu sjećanja. Neki to ne mogu, pa odlaze prije ili poslije godišnjice.
Kako je vašim roditeljima?
- Oni su se željeli vratiti. Ondje su našli svoj neki kutak. Sad im je teško zbog koronavirusa, ja im branim da izlaze van. Ali oni su jako, jako zadovoljni što su se vratili jer se nisu vidjeli nigdje drugdje. Kao zaključak, treba biti optimističan. Sve ovo je teško i suočavat ćemo se još s mnogo toga, ali mi to možemo. I kao struka, i kao pojedinci. Ljudi su jaka vrsta. I opet to trebamo pokazati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....