Javnost je bijesna nakon dva teška slučaja, oglasili se liječnici: ‘Čovjek pregažen sramom ne liječi bolje...‘

Dva teška slučaja posljednjih su tjedana ponovno otvorila pitanje funkcioniranja hitne medicinske skrbi u Hrvatskoj: smrt 38-godišnjeg Luke Palatinuša u čekaonici hitnog prijema Županijske bolnice Čakovec te slučaj 38-godišnje majke troje djece koja se srušila pred zaključanom Hitnom pomoći u Supetru dok je dežurni tim bio na intervenciji. Oba su događaja izazvala snažne reakcije javnosti, a uz pitanja o mogućim propustima sustava uslijedile su i brojne uvrede, prijetnje i javne prozivke zdravstvenih djelatnika. Na atmosferu u kojoj se, upozoravaju, opravdana kritika zdravstvenog sustava može pretvoriti u javni linč pojedinih medicinara reagirao je Sentinel uma, koji okuplja liječnike i bavi se mentalnim zdravljem zdravstvenih djelatnika, a njihov javni odgovor prenosimo u cijelosti:

"Sintagma „lov na vještice“ povremeno osvane u javnome prostoru kao optužba upućena zdravstvu, bolnici ili pojedinom liječniku. Paradoks je što tekstovi koji je najglasnije ispisuju s fotografijama, s anonimnim tužiteljima, s unaprijed dodijeljenom ulogom krivca i unaprijed poznatom presudom, najčešće i sami jesu ono na što prividno upozoravaju.

Lov na vještice gotovo se nikad ne prepoznaje u zrcalu, već se uvijek doživljava kao pravda koja je konačno progovorila. Pišemo o tome ne da bi branili instituciju (institucije se brane činjenicama i nadzorom, ne kolumnama ili prepucavanjima), nego zato što je linč zdravstvenih radnika psihološki i sistemski problem koji izravno pripada onome čime se Sentinel uma bavi- mentalnom zdravlju ljudi koji rade u zdravstvu. Prvo i najvažnije: kritika zdravstvenoga sustava nije samo dopuštena, ona je nužna.

Jutarnji posjeduje inspekcijski nalaz o smrti Luke Palatinuša: Nitko nije odgovoran!

Višemjesečne liste čekanja, otuđujuće iskustvo hitnoga prijema, loša i neadekvatna komunikacija, bezobrazan ton prema pacijentu, osjećaj čovjeka da je ostavljen sam u hodniku u trenutku ranjivosti, sve je to stvarno, sve je to teško i sve to zaslužuje javni glas. Tko god iz struke to poriče, izgubio je pravo da bude shvaćen ozbiljno. Ali kritika sustava i linč pojedinca dvije su različite pojave, koliko god ih se voljelo držati slijepljenima. Prava kritika imenuje problem, traži neovisni stručni nadzor, pita se što bi konkretno promijenilo ishod i pristaje na to da odgovor bude složen. Linč imenuje čovjeka, izravno ili neizravno, pripisuje mu motiv koji ne može znati, sudi mu po njegovu najgorem danu, oslanja se na izvore koji se ne mogu provjeriti i ne priznaje nijedan postupak koji bi činjenice mogao utvrditi prije presude. Kritika želi popravak, linč želi žrtvu.

Ilustrativna fotografija

Dragan Matic/Cropix

Linč nije novost digitalnoga doba, digitalno doba mu je samo dalo brzinu i publiku. U psihologiji grupe odavno je opisan mehanizam žrtvenoga jarca kao način na koji zajednica pod pritiskom vraća osjećaj reda. Nakupljena tjeskoba, strah i bespomoćnost usmjere se na jednu figuru ili instituciju, ona se protjera ili uništi, i skupina nakratko osjeti olakšanje i koheziju. Ključno je da žrtva ne mora biti kriva, mora samo biti pogodna: vidljiva, imenovana, dovoljno moćna da personificira sustav, a dovoljno izolirana da se ne može obraniti. Tome se pridružuje psihologija moralnog gnjeva. Ogorčenost je emocija koja daje energiju i istovremeno moralnu nadmoć. Zato se čovjek koji se, kako se to kaže, „pali“ na takve tekstove zapravo ne odaziva na argument, nego na poziv da osjeti pravednički bijes bez rizika i bez truda. Nije došao po rješenje, došao je po katarzu. I to treba znati kad se razgovara s nekim tko je u takvom emocionalnom stanju, jer činjenicama ne gasimo činjenice nego afekt. Medij koji to razumije, a mnogi to razumiju vrlo dobro, gradi se tako da afekt bude neprekinut- počne od najteže moguće tragedije, na nju nadovezuje sve ostalo, od banalne administrativne pritužbe do grube riječi i duge liste čekanja, i sve to poveže u jednu optužnicu u kojoj emocionalna težina jednoga teškog ishoda natapa i najbanalniju pritužbu. Čitatelj na kraju ne zna više što je s čime uzročno povezano, ali zna kako se treba osjećati.

Majka troje djece se srušila pred zaključanom Hitnom. Našao je brat: ‘Da je netko bio unutra, sada bih pričao s njom‘

U literaturi o sigurnosti pacijenata postoji pojam koji je 2000. godine uveo Albert Wu „drugi pacijent“, odnosno druga žrtva. Riječ je o zdravstvenom radniku koji nakon nepovoljnog ishoda, pogreške ili optužbe i sam postaje traumatiziran. Proganjaju ga krivnja, nesanica, nametljive misli, gubitak samopouzdanja u vlastitu prosudbu, ponekad slika koja odgovara posttraumatskomu stresnom poremećaju. To se događa i onda kad je postupanje bilo ispravno, a osobito onda kad je čovjek javno prozvan. Javno imenovanje ima posebnu psihološku težinu jer prebacuje čovjeka iz krivnje u sram. Krivnja kaže „učinio sam nešto loše“ i može se popraviti, ispričati, iskupiti. Sram kaže „ja sam loš“ i nema izlaza jer napada sam identitet. Linč je stroj za proizvodnju srama, i to javnog, kolektivnog srama pred zajednicom u kojoj čovjek živi, kupuje kruh i odgaja djecu. Metu se ne poziva da nešto ispravi, njoj se poručuje što ona jest. Za psihu je to razorno na način koji laik teško procjenjuje jer vidi samo „kritiku u novinama“, a ne čovjeka koji tjednima ne spava.

Nije nevažno da žrtva takva teksta često ne može ni odgovoriti, jer ga ili ju vezuje liječnička tajna, sputava ga institucionalna pozicija i plaši strah da će svaka riječ pogoršati stvar. Tako nastaje asimetrija u kojoj jedna strana ima cijelu naslovnicu, a druga šutnju koja se onda može pročitati kao priznanje.

Linč se predstavlja kao borba za pacijenta, ali može vrlo lako djelovati i protiv njega. Sustav koji sistematski demoralizira i javno ljude stavlja na stup srama, na kraju ubrzava njihov odlazak (iz ustanove, iz javnoga zdravstva, iz zemlje), i time produbljuje upravo onaj manjak kadra koji je izvor listi čekanja zbog kojih ljudi i pišu ogorčena pisma. Prozvani liječnik počinje se braniti defenzivnom medicinom- naručuje pretrage koje mu ne trebaju radi kliničke slike, nego radi vlastite zaštite, čime dodatno opterećuje isti zagušeni sustav.

Povjerenje pada, pa ljudi kasnije dolaze, pa se dijagnoze postavljaju u uznapredovalijim stadijima, a onda upravo takav ishod postane materijal za sljedeći tekst. I, posljednji paradoks, linč nad javnim zdravstvom gura pacijente prema privatnim ordinacijama koje isti tip teksta obično prokazuje. Petlja se zatvara, a na svakome je krugu pacijentu gore.

Odgovor na loš ishod nije šutnja struke ni njezino povlačenje u „obrambeni ceh“. Odgovor je ozbiljan postupak. U kulturi sigurnosti to se zove pravedna kultura, sustav koji razlikuje ljudsku pogrešku, rizično ponašanje i namjeru, koji uči iz događaja umjesto da traži jednoga krivca, ali koji istovremeno ne prikriva stvarnu odgovornost. Neovisni stručni nadzor, transparentno priopćavanje, unutarnja revizija i, gdje treba, sud, to su mehanizmi koji utvrđuju činjenice. Kolumna s anonimnim izvorima nije mehanizam, ona je predstava. Institucije pritom imaju dužnost koju kod nas gotovo nitko ne ispunjava: zaštititi mentalno zdravlje prozvanoga djelatnika. Zemlje s razvijenom kulturom sigurnosti imaju programe podrške za „drugu žrtvu“ u obliku strukturiranog razgovora, kolegijalne i stručne psihološke pomoći te jasne komunikacije prema javnosti koja pojedinca ne ostavlja samog na vjetrometini.

Za kraj, važno je naglasiti da je linč konstruiran tako da ga se internalizira, da se presuda izvana pretvori u presudu o sebi. Najvažnija psihološka obrana jest upravo to razdvajanje. Tuđi afekt nije tvoja dijagnoza, a najgori dan opisan tuđim perom nije cijeli tvoj profesionalni život. To nije poziv na ravnodušnost prema pacijentu, nego na trezvenost koja jedina i omogućuje da se prema pacijentu i dalje odnosimo dobro. Čovjek pregažen sramom ne liječi bolje, već lošije, ili više uopće ne liječi. Lov na vještice star je koliko i strah zajednice pred onim što ne može kontrolirati. Bolest, čekanje i smrt spadaju upravo u to.

Kad se pojave, netko mora biti žrtveni jarac. Zadaća zrele javnosti, jednako kao i zrele struke, nije da poriče bol, nego da odbije jednostavnu utjehu žrtvenoga jarca i pristane na teži, ali zreliji put- pitati što bi zaista promijenilo ishod i onda to tražiti od sustava, a ne od jednog lica na naslovnici", stoji u odgovoru.