PRAVA ISTINA O PSIHIJATRIJI (4) Pojma nemamokako lijekovi zapravo djeluju

Da psihofarmaci djeluju na način da “liječe” nije baš lako dokazati, ali neporecivo je da, budući da je riječ o psihoaktivnim supstancama, djeluju na način da jedno poremećeno psihičko funkcioniranje mijenjaju i prekrivaju drugim, umjetno izazvanim i poželjnijim. Stanje “poremećaja” mijenja se za stanje “pod utjecajem”. I premnoge osobe izražavaju se pozitivno o ovom umjetno farmakom izazvanom stanju svijesti i preferiraju ga u odnosu na stanje njihove psihičke patnje. Kao droge i alkohol, i psihofarmaci djeluju različito između sebe i različito na različite ljude. Tako antipsihotici zatupljuju, osiromašuju i usporavaju emotivni i misaoni život, što može biti blagotvorno u osoba pod utjecajem psihotičnih proživljavanja. Anksiolitici i hipnotici izazivaju stanje opuštenosti i ugodne drijemljivosti, što umanjuje nemir i tjeskobu. Dok antidpresivi zapravo nemaju bitnijeg psihoaktivnog učinka, izuzev placebo-učinka (ma što god marketing farmaceutskih kuća o tome tvrdio).

Prva dva desetljeća po otkriću psihofarmaka, koncept razumijevanja njihovog djelovanja i primjene bio je koncept psihoaktivne supstance, koja umjetno izaziva stanje koje potiskuje ili maskira ono neželjeno. Kao što se ne drži da analgetik liječi već tek suzbija bol, tako se nije držalo ni da psihofarmaci išta liječe već samo prekrivaju ili zamjenjuju neželjeno za željeno (ili barem manje neželjeno) psihičko stanje. Tek se tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća zbiva konceptualno rebrandiranje službene percepcije psihotropnih lijekova, i to bez značajnije znanstveno-empirijske potvrde: one se od psihoaktivnih supstanci pretvaraju u lijekove za pojedine psihičke poremećaje.

Pronicljivi marketing farmaceutskih kuća uspio je krajnjim korisnicima prodati novi koncept uzimanja psihokativnih lijekova. Dotadašnji koncept uvjeravao ih je da psihoaktivni lijekovi samo simptomatski ublažuju njihove tegobe, dok je novi koncept nudio ne tek simptomatsko ublaženje nego i navodno liječenje neurobiokemijskog unutarmoždanog defekta. Tom promjenom marketinškog koncepta jedni te isti lijekovi prestaju biti psihoaktivne supstance i postaju psihofarmaci, tvari koje navodno nešto i “liječe”.

Strategije proizvođača psihofarmaka na različite načine su etapno doskakale činjenici brzog zasićenja tržišta svojim proizvodima. Svakako da bi prvo lijek plasirale bolesnima, a potom radili na prosvjetiteljskim javnozdravstvenim inicijativama “otkrivanja” “oboljelih” koji toga još nisu ni svjesni, a potom i proširenja dijagnostičkih kriterija za postojeće psihičke poremećaje, čime su došle do “novootkrivenih” tržišta za plasman lijeka. Jer marketing lijeka najbolje se vrši kroz marketing bolesti, ili izravnije kazano: lakše je prodati lijek ako je prethodno prodana bolest. A nema medicinske grane kojoj je lakše izmisliti novu bolest do psihijatrije. Ni to doduše nije baš tako lako kako se čini, ali je opet znatno lakše no u drugim medicinskim granama. A nakon što su iscrpljena tržišta za “nove” i “proširene” postojeće bolesti, nezajažlljivi profitni interes farmaceutskih tvrtki marketinški je krenuo u uvjeravanje, to jest “javnozdravstvenu senzibilizaciju” pučanstva da lijek liječi ne samo bolest već i predznakove bolesti, to jest da onemogućuje da predznaci postanu znaci bolesti, čime se dodatno proširuje tržište za farmak.

No tko je gladan taj je uvijek i pregladan, pa je i nakon tog manevra valjalo širiti tržište, to jest potrebu za farmakom. U tu svrhu valjalo je odustati od prvotno potrebne, a sada već ograničavajuće postavke “jedan lijek-jedna bolest” u korist teze “jedan lijek-više bolesti”, u korist daljnjeg širenja indikacionog područja primjene lijeka. Sjetimo se kako je samo nova generacija antidepresiva, koji nakon što su osvojili, ali i potrošili prethodno prenapuhano tržište depresivnih poremećaja, krenuli u osvajanje tržišta anksioznih poremećaja. Naime, od pedesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća anksioznost i njoj supripadna stanja napetosti, nervoze, nemira i stresa su po socijalnoj prodornosti bili najzastupljeniji oblici afektivne patnje. Od devedesetih godina na ovamo zbiva se proces promidžbe depresije kao dominantnog oblika psihičke patnje zapadnog ljudstva radi kreiranja tržiša za nove antidepresive. U tom smislu se prethodno pobrojana izvorno anksiozna stanja pridružuju podtipovima kliničke slike depresivnih poremećaja. Osobe koje su se u sedamdesetih tužile na napetost i nervozu, iste su u devedesetima “prepoznali” kao pojavne znakove temeljno depresivnih poremećaja. Devedesetih se također doslovce rebrandira manično-depresivna psihoza na način da se dekonstruira: po opsegu proširuje a po sadržaju ublažuje, i konstruira se današnji bipolarni spektar poremećaja, a sve kako bi se stvorilo i proširilo tržište za atipične anitpsihotike, SSRI antidepresive i stabilizatore raspoloženja.

No da bi iz depresivnog ušli u anksiozni spektar poremećaja, trebalo je prethodno stare psihofarmake rebrendirati za novu lepezu poremećaja. Stoga ih se preko noći prestalo nazivati antidepresivima, te oni odjednom postaju “inhibitori ponovne pohrane serotonina” i dobivaju novo indikaciono područje primjene i kod različitih anksioznih poremećaja. Kroz novo rekonceptualiziranje starih bolesti farmaceutske tvrtke nastoje stare psihofarmake rebrendirati za nove dijagnostičke indikacije. Od starog marketinškog koncepta “za jednu bolest jedan lijek” krenulo se prema konceptu “jedan lijek za više ili sve bolesti”. U tom smislu se neizravno priznaje da lijekovi za psihičke poremećaje nisu psihofarmaci u doslovnom smislu riječi, budući da ništa ne liječe, već prije psihotropne supstance. Zato ih je i bilo moguće rebrendirati, jer svojim arteficijalno izazvanim stanjem prekrivaju postojeće a neželjeno inherentno psihičkom poremećaju. Danas se zapravo psihofarmaci propisuju za sva psihička stanja, svima kojima ta umjetno izazvana stanja pomažu, odnosno svima koji ih narkofilski doživljavaju pozitivnima. U tom smislu i psihofarmake možemo smatrati legalnim drogama, koje psihijatri daju pacijentima kako bi im život bio lakši i ljepši. I ako im je od lijekova bolje, u tom smislu im je bolje.

E pa u tom smislu se u osoba s težim oblicima psihičkih poremećaja kondicioniranjem učvrstio uvjetni refleks između životnog stresa i potrebe da se rasterećenje dosegne kroz uzimanje psihofarmaka. Ta zloćudna formula: stres + psihofarmak = rasterećenje, na kraju dovodi do stanja kada se već samo stanje nesediranosti lijekovima doživljava kao stres. Napose osobe, koje uspješno otklanjaju pojedine psihičke tegobe posežući za lijekovima, vrlo brzo o njima razvijaju ovisnost. Iz prve ruke doživljeno iskustvo farmako-sedacije, koje kao rukom odnosi podliježeću napetost, samo po sebi biva okidačem i pozitivnom potkrijepom daljnjem pregutavanju psihofarmacima.

A budući da je olakšanje koje lijekovi pružaju praktički momentalno, psihički poremećena osoba ni ne stigne se protiv tegoba boriti zrelijim mehanizmima obrane. I oni polako s vremenom kopne, a daljnje tabletiranje se učvršćuje kao jedino sredstvo borbe protiv izazova vanjske i unutrašnje stvarnosti. Psihofarmaci na kraju osobi s psihičkim poremećajem postaju, kao i ovisnicima droga, jedino sredstvo za dosezanje narušene psihičke ravnoteže. Posezanje za farmacima postaje njihov kruti uvjetni refleks koji se automatski reaktivira u prisustvu svakog podražaja koji iole povisuje duševnu napetost. Iz tog razloga psihofarmaci nikako nisu tek simptomatski ventil za opuštanje, zaborav ili bijeg od životnih problema, nego moćna psihoaktivna sredstva, s na duge staze jakim adiktivnim potencijalom (čega su, ne budimo naivni, farmaceutske tvrtke više nego svjesne).

Ali ma koliko god to farmaceutskim tvrtkama ne odgovaralo, naši mozgovi ili starinski kazano naše duše imaju samoiscjeljujuće kapacitete, u koje moramo imati povjerenja i suzdržati se da ih preranom psihofarmakološkom intervencijom ne osujetimo. No indoktrinacija struke biomedicinskim modelom i farmakološkim pristupom je tolika da situacija u kojoj je “ne davanje lijeka zapravo lijek izbora”, u psihijatrijskoj kliničkoj svakodnevici više nego rijetka. Makar bi s obzirom na narav tih lijekova trebala biti pravilom, ona je iznimka. Iz istog razloga, mi primjerice nemamo propisane indikacije kad je neliječenje zapravo svojevrsno liječenje izbora, ili pak kad je nefarmakološko liiječenje liječenje izbora. Jer propagandi usprkos, psihofarmaci ne mogu biti neuroprotektivni. Sve psihoaktivne supstance štetne su svojim izravnim ciljnim djelovanjem i štetne su svojim neizravnim djelovanjem kroz nuspojave. Ne postoji supstanca koja bi bila vitaminski tonik i regenerator mozga, kako bolesnog tako i zdravog.

U farmako-marketingu nove psihofarmake se promicalo kroz analogiju s inzulinom kojim korigiramo manjkavo lučenje tijelu prirođenog inzulina. No mi inzulin ne dajemo napamet, na osnovu kliničke intuicije, već endokrinolog minuciozno nadoknađuje uvijek prethodno laboratorijski točno utvrđenu razinu manjka inzulina. U osoba s psihičkim poremećajima, mi laboratorijskom dijagnostikom u punktatu likvora ne utvrđujemo manjak ili suvišak pojedinog neurotransmitera. Nego pretpostavno zaključujemo da budući su neka istraživanja pokazala da osobe s određenim oblikom psihičke patnje imaju disbalans pojedinog transmitera, da i osoba u koje zamijećujemo manje-više sličan grozd tegoba unutarmoždano pati od istog disbalansa. No za razliku od upravo zato neprilične inzulinske metafore, mi taj manjak nismo dokazali ali ga pretpostavljamo i sugeriramo uzimanje psihofarmaka koji korigiraju taj navodni disbalans, ne znajući što on tu još zapravo radi. Štoviše, nalažemo da se taj farmak ima uzimati mjesecima ako ne i godinama. Ovdje se vidi koliko su staklene noge naše ekspertnosti, i koliko je naša struka zapravo svojevrsni “mumbo-jumbo” science. Nažalost, jedini neurobiokemijski disbalans koji se tu neopozivo desio je onaj koji smo mi jatrogeno liječenjem izazvali.

A što zapravo psihofarmaci čine većini nepoznatih neurotransmitera, neurona i interneurona, mi koji ih ljudima propisujemo nemamo blagog pojma. Mi ne znamo ni zašto oni djeluju kod jednih a ne djeluju kod drugih osoba s istim poremećajem. Niti znamo zašto pojedini lijekovi stanovito razdoblje primjene djeluju, a potom više ne djeluju. Tako da je zaključno mnogo toga oko psihofarmaka podložno kritici, no jedno je neupitno: psihofarmaci dokazano djeluju na način da farmaceutskim tvrtkama pribavljaju enorman profit.

Zato kada se odlučimo preporučiti lijekove osobama koje nam se obraćaju za pomoć, stručno odgovorno je upozoriti ih da baš pouzdano i ne znamo što te supstance zapravo čine njihovim mozgovima, ali da im sigurno ne čine dobro. No da bi im one na kratke staze i u što manjim dozama mogle pomoći, te prekriti, potisnuti i tako “razriješiti” aktualno neželjeno psihoemotivno stanje.