KONAČNO RIJEŠEN STOLJETNI PREHRAMBENI PROBLEM Renomirani stručnjaci imaju krajnje jednostavnu metodu kojom će djeca doista zavoljeti povrće

Najteži zadatak za sve roditelje je privoljeti djecu da jedu povrće, posebice zeleno. No, možda je pronađen način za rješenje ovog stoljetnog problema, barem nas u tome ohrabruju netom objavljeni rezultati jedne studije koju je provelo britansko Sveučilište Coventry.

Dokazali su da postoji vrlo jednostavan način da istrenirate djecu da jedu toliko potrebnu porciju zelene hrane, kao što je, primjerice, kelj, koji se danas navodi kao superhrana. Sve što treba je malo discipline i već za nekoliko tjedana prepoznat ćete dobrobiti, piše BBC.

Trik je u tome da djeca hranu koju ne vole trebaju jesti svaki dan u razdoblju od 15 dana. Naravno, ako uspijete to izvesti barem prvog dana. Nakon toga, tvrde autori studije, gotovo sva djeca pojest će svoje povrće bez prigovora.

U sklopu sjajne znanstvene kampanje sveučilište je testiralo 80 djece školske dobi od devet do 11 godina, koji su morali jesti kelj svaki dan 15 dana zaredom.

Krivi su okusni pupoljci

Nakon pokusa većina djece koja su jela zeleno povrće svaki dan pokazala je značajan napredak kad je riječ o naklonosti ovom povrću. Također, bilo je onih kojima se kelj nije sviđao ni nakon eksperimenta, no zato što su identificirani kao osobe izrazito osjetljive na okuse. Takvih je 25 posto stanovništva, kažu ranije studije.

Oni jednostavno imaju više okusnih pupoljaka, takozvanih fungiformnih papila, i ne vole hranu s jakim okusima: gorko povrće, grejp ili plave sireve.

Mozak se može istrenirati

Međutim, ni roditelji te djece ne trebaju odustati jer je njima samo treba više vremena da se priviknu na hranu kojoj nisu skloni, odnosno s vremenom će sva djeca početi jesti određenu hranu. Oni je vjerojatno neće baš zavoljeti, ali bit će je pojesti. Također, 25 posto osoba identificirano je kao blago osjetljivo na okuse i oni mogu pojesti većinu hrane, no vjerojatno će trebati više soli ili začina. No, velika većina, čak 50 posto, nema nikakvu osjetljivost na snažne okuse i uglavnom uživaju u isprobavanju novih okusa.

Postavlja se pitanje hoćemo li sklonost određenom okusu pripisati isključivo pupoljcima na jeziku, odnosno tiče li se to ipak mnogih moždanih procesa koji se događaju nakon što hranu kušamo. Proces navikavanja na određenu hranu uključuje njezin okus i miris, a naš mozak s vremenom nauči da je hrana sigurna ili primjerena za jelo.

“Ovom smo studijom pomogli rasvijetliti jednu od najvećih misterija: zašto neki od nas i danas, u odrasloj dobi, ipak ne vole prokulice”, kazao je Jackie Blissett, profesor na Sveučilištu Coventry.