Kakve su šanse da vakcinu dobijemo u prvom dijelu 2021.?

Kako normalizirati život uz SARS-CoV-2 virus i dalje ostaje ključno globalno pitanje. Ekonomski, socijalni, zdravstveni i mirovinski sustavi moraju se vratiti na putanju održivosti iz koje su izbačeni radikalnim epidemiološkim mjerama koje su kao domino padale u nizu zemalja. Raste razumijevanje kako uz radikalne mjere, histeriju, strah i preveliku razinu neizvjesnosti nema normalizacije. U jednom trenutku činilo se kako glavno oružje normalizacije mogu biti ekspresno proizvedene vakcine. Sada se pak sve hrabrije raspravlja o švedskom modelu koji može voditi sigurnijem približavanju nečemu što grubo možemo nazvati imunitetom krda. Pokazalo se kako u sredinama s okuženošću od „samo“ 40-ak posto (20% po testovima na antitijela plus oni koje štite T-stanice) dolazi do snažnog usporavanja rasta broja slučajeva, dok broj smrtnih ishoda postaje zanemariv. Pri tome je lako uočiti kako je Švedska stigla do visoke okuženosti na puno prihvatljiviji način nego Španjolska, Peru, ili, recimo, New York koji su imali poražavajući broj zaraženih i mrtvih uz radikalni lockdown, pa čak i nošenje maski na otvorenom. S time da u švedskom modelu treba pripaziti da se ne ponovi strašna greška: polovina starijih umrla je u domovima za skrb, još četvrtina na dugoročnoj njezi kod kuće.

Hoće li put prema nužnoj normalizaciji života uz SARS-CoV-2 biti revolucionarna vakcina ili bolja praktična primjena ideja modela glavnog epidemiologa, Tegnella, koji smatra kako je vjerovanje da su vakcine ili maske ono pravo rješenje zapravo jako opasne jer dovode u zabludu sigurnosti?

U promišljanje ovog temeljnog pitanja hrvatske (i svjetske) današnjice krenimo uz napomenu kako na prostoru društvenih mreža počinje dominirati vrlo čudan sukob u kojem jedni nestručnjaci (ranije najčešće pobornici lockdowna, a sada vakcina) poručuju drugim nestručnjacima neka se kane komentiranja vakcina jer to treba prepustiti stručnjacima. Takav autoritarni pristup zapravo nije argument. Uostalom, većina zemalja i dalje su demokracije, a ne meritokracije. Moje je osobno mišljenje da bi tako trebalo i ostati. I stručnjaci griješe. Ima stručnjaka koji su povjerovali Tomasu Pueyu, ideologu "Čekića i plesa", koji je nacije plašio stotinama tisuća pa i milijunima mrtvih, a Pueyo je marketinški stručnjak. Ima stručnjaka s potpuno oprečnim stavovima od onih u koje neki nestručnjak želi vjerovati. Nije nužno da su u pravu oni stručnjaci koji su u većini. Oni nemaju božansko pravo na istinu. Povijest najvećih svjetskih manija uzrokovanih psihologijom krda pokazuje da je uvijek bilo upravo suprotno. A glavni lijek za goleme probleme masovnih zabluda jest argumentirana, demokratska javna rasprava stručnjaka i nestručnjaka. Stručnjaci su pri tome dužni uvjeravati nestručnjake zašto bi im trebali vjerovati, a ne im s visoka poručivati neka ne zamaraju svoje glave nečim što ne razumiju. Misija nestručnjaka je propitivati. Točka. Branit ću ovaj demokratski princip do zadnje kapi energije.

Vratimo se pitanju vakcina. Jesu li rješenje? U osnovi ću kao nestručnjak prepričati razgovor koji su međusobno o cjepivima vodila dva eksperta - Eric J. Topol (glavni urednik Medscapea) razgovarao je s vrhunskim američkim vakcinologom, imunologom, virologom i pedijatrom Paulom Allanom Offitom. On je konzervativni znanstvenik sa 130 radova u znanstvenim časopisima i jedan je od izumitelja vakcine za rotavirus.

Offit tvrdi da je COVID-19 nova i opasna bolest o kojoj još uvijek ne znamo dovoljno te upozorava kako nikad prije u povijesti nismo imali toliko kompanija i novca te raznih ideja za brzi razvoj vakcine. To je ono što ga brine. Jezik koji okružuje razvoj vakcine puno govori: Trumpov „warp speed“, „finalisti“, „utrka za vakcinu“. To samo može preplašiti ljude. Offit ipak vjeruje kako su neke od osam kompanija koje su s vakcinama ušle u treću fazu kliničkih istraživanja na dobrom putu, ali dvoji oko toga koliko mogu biti brze kad je u pitanju dokazivanje sigurnosti i učinkovitosti vakcine. Treba, naime, razumjeti kako funkcioniraju klinička istraživanja u trećoj fazi.

U osnovi morate cijepiti 30-ak tisuća (dio s vakcinom, dio s placebom) pa ih poslati kućama i čekati da ih se značajni postotak inficira SARS-CoV-2 virusom kako biste potom vidjeli je li cjepivo sigurno i učinkovito. S obzirom da kompanije koje su ušle u treću fazu još traže dobrovoljce, možemo reći kako su najhrabrije procjene o sigurnoj vakcini u listopadu potpuno nerealne. Kakve su šanse da vakcinu dobijemo u prvom dijelu 2021. godine? Offit misli kako je to moguće, ali…

Astra-Zeneca ili jedan od „favorita“ već je je privremeno prekinuo treću fazu kliničkog istraživanja zbog neobjašnjive bolesti jednog ispitanika, a sada ga iznova pokreću. Pfizer i Moderna imaju vakcine koje predviđaju dva cijepljenja. Nakon prve doze moraju čekati mjesec dana, što će im značajno produžiti ispitivanje. Nakon što 30-ak tisuća ljudi primi vakcinu onda se istraživači moraju nadati da će se u razumnom roku zaraziti najmanje 150 do 160 ljudi u placebo grupi, a treba pričekati dva tjedna kako bi oni koji su dobili vakcinu razvili puni imunitet.

Iz Moderne, koja slovi za jednu od najambicioznijih i najagresivnijih kompanija u razvoju vakcine s mRNA tehnikom kakva se ranije koristila na ljudima, priznali su pred Advisory Commmitee on Immunization Practices da im je u kliničkom istraživanju napad virusa na ispitanike oko 1 posto. Ako znamo da je 80 posto oboljelih asimptomatično, onda se u istraživanju morate fokusirati na onih 20 posto simptomatičnih među 1 posto onih koji su se zarazili. Pri tome ne smijete reći ispitanicima da odu u neki bajkerski noćni klub kako bi povećali šanse zaraze nego zbog kredibiliteta istraživanja moraju normalno živjeti pridržavajući se epidemioloških mjera. Drugim riječima, Moderna s napadom virusa vjerojatno ima 300-tinjak ukupno zaraženih od kojih je, recimo, polovina primila vakcinu. To je trenutačno vrlo mali broj ljudi na osnovu kojih trebaju donijeti teške odluke o sigurnosti i učinkovitosti vakcine. Za veće brojeve treba puno više vremena. To skupljanje dokaza o učinkovitosti i sigurnosti vakcine na respektabilnom broju zaraženih mogao bi postati veliki problem jer u značajnom broju sredina rast broja zaraženih jako usporava. Poznato je ranije iskustvo istraživača koji su testirali lijekove za terapije oboljelih od COVID-19 koji su se tijekom prvog vala suočili s naglim padom zaraženih u Europi. Ne znamo hoće li se to dogoditi i s vakcinama.

Sljedeći je problem, koji je također vezan uz vrijeme i male brojeve, u tome što niti jedna vakcina neće biti 100 posto učinkovita. Kako pouzdano utvrditi učinkovitost vakcine na malim brojevima? Je li moguće, kao što poručuju iz Pfizera, na osnovu samo 100-tinjak slučajeva napraviti vakcinu koja će se davati desecima milijuna? Što oni znaju više od Offita koji traži 150-160 zaraženih u placebo grupi i tek nešto manje u onoj koja je primila vakcine te upozorava da svi niži brojevi nemaju statistički značaj. Zašto u Pfizeru misle da mogu brzo napraviti dobru vakcinu sa 100 zaraženih te 50-postotnim smanjenjem oboljelih u grupi koja je primila vakcinu? Neka odgovore stručnjaci, na nama je da pitamo.

Obratite pažnju kako je COVID-19 bolest od koje najviše stradavaju stariji i osobe s komorbiditetima. Oni bi trebali imati najviše koristi od sigurne i učinkovite vakcine. Koliko će starijih od 65 s komorbiditetima biti među zaraženima na kliničkom istraživanju? Već sad je jasno da tih podataka neće biti. Topol je pojasnio kako je američki epidemiološki car Anthony Fauci rekao da se zapravo nadaju „pravoj odluci“, a Offita brine to što su već prečacem odobrili hidroksiklorokin za liječenje covida (pa su povukli odluku) te potom tretman plazmom oko kojega je također skeptičan. Takvo brzanje bilo bi jako loše s vakcinom.

Offit je kroz razgovor s Topolom iznio i cijeli niz teoretskih dilema o mogućim reakcijama na revolucionarne vakcine. Primjedbe su vrlo raznolike i meni, laiku, doimaju se vrlo zabrinjavajuće. Npr. mRNA vakcine kroz ubrizgavanje lipida provociraju vrućicu koja pak može pokrenuti snažnu i opasnu imunološku reakciju. Replikabilno defektni virusi dovode pak do injektiranja ogromnih količina virusa. Rusko istraživanje navodi 100 milijardi djelića virusa, a Offit upozorava na smrt Jesseja Gelsingera nakon što je primio „bezopasni“ adenovirus koji je izgubio sposobnost replikacije.

Puno je toga revolucionarnog na stolu, a klinička istraživanja u kratkom roku neće osigurati demografsku reprezentativnost. Offit je stoga mišljenja kako neće biti mudro davati brze vakcine starijima od 65, pretilima, tamnoputima ili ljudima s nekim komorbiditetima. Sve su to skupine koje su na neki način u povišenom riziku ako obole od COVID-19 bolesti. Ne treba zaboraviti da ovim kliničkim istraživanjima neće biti obuhvaćena ni djeca. Stoga je najbolji mogući scenarij ovih brzih vakcina cijepljenje zdravih odraslih koji će poslužiti kao koridor s imunitetom kako bi se zaštitile osjetljive skupine.

Mislim da je ovo dovoljno komentiranja brze vakcine kao potencijalnog rješenja, a da još nismo došli do pitanja brze proizvodnje u ogromnim količinama, kao niti pitanja distribucije. Neke od vakcina traže transport i čuvanje na -20 stupnjeva Celzijevih. Iako to ne zvuči kao velik problem, takva logistika noćna je mora.

Kao nestručnjak nadam se kako smijem javno reći da se epidemiološka strategija mora temeljiti na pažljivom odmjeravanju rizika bez paničarenja. Tu je hrvatski premijer Andrej Plenković potpuno upravu. U osnovi je to pažljivija provedba švedskog modela. Na početku pandemije imali smo intervenciju epidemiologa, koji zapravo nisu stručnjaci za matematičko modeliranje i projekcije, koja je izazvala paniku i lockdown s teškim ekonomskim posljedicama. Sada inzistiraju na maskama umjesto na socijalnom distanciranju iako cijeli niz zemalja pod maskama na otvorenom još prolazi ili je prolazio kroz epidemiološku katastrofu.

Država New York 1702 mrtvih na milijun. Država Švedska 578.