Dr. Petar Orlić (80), umirovljeni kirurg i urolog dobro se sjeća dana kada je u Rijeci prije 50 godina, kao član liječničkog tima pod vodstvom prof. Vinka Frančiškovića, sudjelovao u prvoj uspješnoj transplantaciji bubrega u Hrvatskoj i Jugoslaviji.
- Bilo je to u subotu 30. siječnja 1971. Danima je vladalo uzbuđenje oko operacije. Bio sam jako napet i noćima prije operacije bih se budio sav okupan u znoju. Naš pacijent bio je 34-godišnji Slavonac iz Pule kojem je majka darovala bubreg. Zahvat se paralelno odvijao u dvije operacijske dvorane i više se ne sjećam koliko je sati trajalo. No, sve je prošlo jako dobro, a iduća tri dana proveo sam u bolnici uz pacijenta kako bih ga pratio.
Naš je pacijent umro nakon 14,5 godina od raka jetre pri čemu mu je funkcija presađenog bubrega bila dobra. Operacija koju smo izveli prije 50 godina istodobno je označila i započinjanje transplantacijskog programa koje je dovelo do značajnog uspjeha riječke i hrvatske medicine - ispričao nam je u telefonskom razgovoru Petar Orlić, jedan od pionira transplantacijske kirurgije u Hrvatskoj.
Rođen je i odrastao u Puntu na Krku, a na Medicinskom fakultetu u Rijeci diplomirao je 1965. godine. - Počeo sam 1. kolovoza raditi kao specijalizant na kirurgiji u Bolnici “Dr. Zdravko Kučić”. Treba imati na umu da u to doba još nije postojao KBC Rijeka. Bili smo tada dvojica specijalizanta: kolega je otišao na urologiju, a ja na kirurgiju. U proljeće 1968. godine, jednog jutra za radnog vremena, pozvao me prof. Frančišković, predstojnik kirurške klinike.
Rekao mi je da se pruža mogućnost francuske stipendije na području transplantacije bubrega i pitao me želim li otići u Pariz na šest mjeseci na usavršavanje. Bio sam zatečen ponudom, a nisam mogao do supruge koja je predavala matematiku u osnovnoj školi. Ja sam već bio u Parizu 1963. godine tijekom studentske razmjene na četvrtoj godini studija i ponešto sam znao francuski. Nakon kraćeg razmišljanja prihvatio sam ponudu, a kasnije sam otišao u Beograd u francusko veleposlanstvo položiti ispit - prisjetio se dr. Orlić.
U Pariz je otputovao na Silvestrovo 1968. godine, a u Rijeci je ostavio suprugu i šestomjesečnu kćerkicu.
Njegovo odredište bila je poznata bolnica Necker, koja se razvila iz hospicija što ga je 1778. godine osnovala Suzanne Necker, supruga ministra financija, uz pomoć kralja Luja XVI.
Bolnica Necker prva je u Europi, u lipnju 1959. godine, obavila uspješnu transplantaciju bubrega, i to samo nekoliko mjeseci nakon što je taj pothvat pošao za rukom bostonskim liječnicima. Na čelu nefrološke klinike u bolnici Necker bio je Jean Hamburger, jedan od vodećih svjetskih nefrologa toga doba.
- U bolnici Necker pojavio sam se 2. siječnja 1969., a povjeren sam Hamburgerovu asistentu dr. Michelu Leskiju, koji je ranije kao turist boravio u Jugoslaviji i posjetio Rijeku. Živio sam kod jedne obitelji u južnoj okolici Pariza u blizini aerodroma Orly, tako da sam se vozio autobusom i metroom jer je bolnica Necker u centru Pariza. Već te prve noći bila je transplantacija bubrega s kadavera, ali s obzirom na to da sam stanovao daleko od bolnice, nisam mogao prisustvovati operaciji – rekao je dr. Orlić. Tijekom šest mjeseci boravka u Parizu dr. Petar Orlić nazočio je na 15 transplantacija bubrega.
- Klinički sam pratio što sam više mogao, no tada je literatura o transplantaciji bubrega bila vrlo oskudna. Nažalost, tijekom boravka nisam uspio prisustvovati eksplantaciji bubrega od umrle osobe. Glavni je uzrok tome bila činjenica što bolnica Necker nema odjel na kojem se liječe potencijalni darivatelji organa. Nekoliko puta je proveo večer šećući Parizom i telefonom pratio pripremu eksplantacije, ali bi se to uvijek protegnulo u noć - ispričao je Petar Orlić.
Prisjetio se i poznanstva s malom pacijenticom iz Hrvatske. - Među pacijentima upoznao sam djevojčicu iz Zagreba koja je patila od insuficijencije bubrega. Kako u Hrvatskoj nije bilo transplantacije, djevojčica se s obitelji preselila u Pariz, gdje je primila majčin bubreg. Pohađala je osnovnu školu, a rekla mi je kako po dolasku u Pariz nije znala francuski jezik. No s vremenom je, ne samo naučila francuski nego i postala najbolja učenica u razredu - rekao je dr. Orlić.
Nakon završetka šestomjesečne stipendije u Parizu naš se sugovornik vratio u Rijeku gdje je dobio priliku prenijeti kolegama stečeno znanje.
- Tijekom 1970. godine sastajali smo se svakih 15 dana u sklopu Transplantacijske sekcije čiji su predsjednici bili prof. Vinko Frančišković i prof. Šime Vlahović, a tajnik dr. Daniel Rukavina, tada asistent na Zavodu za fiziologiju, a kasnije rektor Sveučilišta u Rijeci. Iz Bolnice "Dr. Zdravko Kučić" u radu sekcije sudjelovali su, pored kirurga, anesteziolozi, nefrolozi, transfuziolozi, bakteriolog i voditelj biokemijskog laboratorija te sudski medicinar iz Zavoda za sudsku medicinu. Ponekad bi došao i dr. Vlatko Silobrčić iz Imunološkog zavoda u Zagrebu, gdje se proizvodio antilimfocitni globulin - rekao je dr. Orlić.
U Jugoslaviji su se u to doba obavljale pripreme za transplantaciju bubrega u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani i Rijeci.
Jednog dana polovinom travnja 1970. rekao nam je primarijus Branko Fink, zamjenik prof. Frančiškovića, da je u Novom listu pročitao vijest o transplantaciji bubrega u Ljubljani. No, transplantacija nije uspjela i primatelj je umro nakon dva tjedna. Kliničkom centru u Ljubljani, koji je inače slovio kao vrhunski, trebalo je puno vremena da se oporavi i nastavi program transplantacije. Rijeka je kao najmlađi fakultet u zemlji izgledala, na prvi pogled, kao najslabiji 'trkač', ali je iznenadila svojom kompetencijom, koja je bila rezultat dugotrajne i temeljite pripreme i entuzijazma - istaknuo je dr. Orlić.
Prisjetio se i anegdote vezane za medijsko praćenje pothvata izvedenog u Rijeci 30. siječnja 1971.
- Prof. Frančišković namjerno je izabrao subotu za operaciji kako bi u bolnici bila što mirnija situacija, želio je da nema drugih operacija i da se sve izvede bez znanja javnosti. Stoga je zamolio novinarku Novog lista, koja je vodila zdravstvenu rubriku, da o događaju piše tek nakon što se odigra. No, problem je bio što Novi list u to doba nije izlazio nedjeljom, pa se moglo dogoditi da vijest o transplantaciji objave svi drugi mediji prije lokalnog glasila.
Uredništvo se odlučilo za drugi potez pa je u Novom listu u subotu na dan operacije osvanuo naslov na prvoj stranici 'Bubrezi za život'. U članku je nagoviještena prva transplantacija bubrega. To je jako razbjesnilo prof. Frančiškovića koji je 'izribao' novinarku jer se nije držala dogovora - ispričao je dr. Orlić.
Do kraja 1971. godine u Rijeci je obavljeno ukupno šest transplantacija bubrega od živih davatelja, a prva transplantacija bubrega uzetog od umrle osobe izvršena je 15. svibnja 1972. Darivatelj bubrega bila je žena koja je umrla nekoliko dana nakon prometne nesreće. Bubreg je dobio pacijent iz Crikvenice koji je, nažalost, umro šest mjeseci kasnije od tuberkuloze.
- Uspješan početak transplanatacije imao je za posljedicu dolazak brojnih pacijenata sa živim srodnim darivateljem iz drugih krajeva Hrvatske i drugih republika bivše države. Do 31. siječnja 1974. presadili smo 40 bubrega, 34 od živog srodnog darivatelja i šest od mrtvog darivatelja. Po ugledu na organizacije koje organiziraju transplantacijsku aktivnost u Francuskoj (Francetransplant) ili grupi susjednih zemalja (Eurotransplant, Scandiatransplant) i mi smo u bivšoj državi 1973. godine osnovali Jugotransplant.
Razmjena bubrega bila je minimalna zbog skromne aktivnosti ostalih centara. Od 1973. do 1978. godine transplantirali smo 41 bubreg od umrle osobe i 111 od živog darivatelja. Većinu bubrega smo sami dobili u našoj ustanovi. Sedam bubrega upućeno nam je iz drugih centara: dva iz Sarajeva, jedan iz Zagreba, tri iz Milana i jedan iz Engleske, posredstvom Scandiatransplanta - ispričao je dr. Orlić.
Naš sugovornik ističe kako su riječki liječnici nesebično pomagali kolegama u ostalim centrima tijekom izvođenja prvih transplantacija bubrega.
- U Zagrebu se to dogodilo u listopadu 1973. Miješane ekipe izvele su transplantaciju bubrega HLA identične sestre bolesnom bratu. Ostao sam u Zagrebu deset dana i uveo dr. Sigmunda Thunea u problematiku vođenja pacijenta. Ekipa iz Rijeke pomogla je još u prvoj transplantaciji u Sarajevu 1974. i Skoplju 1977. godine. U Sarajevu smo pomagali još više godina, nakon čega smo prekinuli suradnju s njihovim urolozima.
Jugotransplant je pridonio afirmaciji transplantacije kao metode liječenja zatajivanja bubrega i početku utvrđivanja smrti na temelju smrti mozga. Pridonio je i donošenju zakona o transplantaciji u Hrvatskoj 1980., i kasnije u ostalim republikama, te donošenju pravilnika o utvrđivanju smrti 1982. godine - naglasio je dr. Orlić.
Tijekom svoje uspješne liječničke karijere dr. Orlić je sudjelovao u više desetaka transplantacija bubrega i mnogo puta razgovarao s rodbinom mrtvih darivatelja kako bi ih uvjerio u važnost doniranja organa.
- S jednom sam majkom tri puta po sat vremena razgovarao kako bih je uvjerio da donira organe svoga sina. Mladić je nakon neprospavane noći sjeo na motor, doživio nesreću u kojoj je lupio glavom te se više nije probudio. Majka je pristala donirati samo bubrege i razgovarala je s jednim od primatelja. Sreo sam je nakon godinu dana i u prvi mah je nisam prepoznao koliko ju je tuga izmijenila. Tada mi je rekla: 'Jako bih rado sada poslušala srce svoga sina u nečijim prsima' - rekao je dr. Orlić. Prisjetio se i zanimljive anegdote s jednim pacijentom iz Afrike.
- Radilo se o crnoputom Simonu iz Južnog Sudana koji je došao studirati medicinu u Niš. Tijekom studija otkrivena mu je renalna insuficijencija, a kako Niš u to vrijeme nije imao redovite dijalize, došao je na dijalizu u Rijeku. Simon je nastavio studij u Rijeci i išao ovdje na dijalizu. Ujesen 1984. dobio je bubreg umrle osobe, a darivatelj je bio čovjek koji je doživio srčani arest nakon što se nepripremljen izložio tjelesnom naporu. Uz reanimaciju je prebačen u jedinicu intenzivnog liječenja gdje je sutradan umro.
Obdukcija je pokazala da se radilo o infarktu miokarda. Jedan njegov bubreg dobio je aktivni oficir iz Splita, inače Srbijanac, a drugi naš Simon iz Sudana. Transplantat je preuzeo funkciju i Simon je završio studij medicine i specijalizaciju iz interne medicine. Nakon nekog vremena otišao je posjetiti obitelj u Južnom Sudanu. Zbog građanskog rata nije se mogao vratiti i ostao je bez lijekova. No, ništa se nije dogodilo: nekome drugome bi nakon nekoliko tjedana bez imunosupersiva organizam počeo odbijati organ.
Kada se Simon napokon vratio u Rijeku, bili smo iznenađeni jer je bubreg ipak dobro funkcionirao. Poznato je da crnci imaju jači imuni odgovor od bijelaca, a kod našeg pacijenta se pokazalo nešto posve drugo. Što je bio razlog tome, i dalje je enigma - zaključio je dr. Petar Orlić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....