Ima nešto neobično u prizoru koji se ukaže čim se prođe kroz staklena ulazna vrata u prizemlju tog glomaznog mastodonta, zgrade koja se, na prvi pogled, čini beskrajnom.
Slika je to koju je nemoguće ne primijetiti.
Jer, kako to obično biva u bolnicama? U čekaonici vlada gotovo grobna tišina, koju tek povremeno prekine zvuk kolica ili tiho šaputanje pacijenata i njihovih pratitelja dok im stišću ruke. Netko zabrinuto proučava nalaze, drugi širom otvore oči kad se otvore neka vrata, nadajući se da će uskoro čuti svoje ime. Treći pak lagano šetaju, pokušavajući prikriti nervozu.
Zrak je gust od iščekivanja jer kad si bolestan, svaka minuta traje dulje, a neizvjesnost postaje najteži dio.
U bolnicama od Zagreba do New Yorka prizor je gotovo isti: redovi, umorne sestre ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....