ZBOG OZLJEDA JE NAPUSTIO TRČANJE, A SADA JE NAJBRŽI HODAČ U ZEMLJI Za mjesec dana postat će otac, a za dvije godine briljirati na Olimpijskim igrama

Plesni kukovi, laki koraci, čvrsta glava i upornost najvažnije su predispozicije za bavljenje brzim hodanjem, kaže Bruno Erent, apsolutno najbrži hodač u Hrvatskoj i višestruki nacionalni rekorder, koji je u četiri godine, koliko se bavi tom disciplinom, oborio čak dva rekorda stara više od 40 godina.

- Do upisa na faks nisam ni znao da postoji disciplina brzo hodanje, iako sam se već bio bavio atletikom, konkretno dugoprugaškim trčanjem. U početku mi je to bilo čudno, jer su se sportaši kretali na smiješan način. Zapravo sam gotovo slučajno počeo trenirati brzo hodanje - dogodila mi se ozljeda, stres fraktura na desnom stopalu, zbog čega sam izgubio između sedam i osam mjeseci treninga. Vratio sam se trčanju, no onda su počeli problemi s drugim stopalom, a nikako nisam želio izgubiti cijelu godinu. Razmišljao sam o tome kako da pridonesem klubu, a i da sam ostanem u formi, pa sam dao šansu hodanju, i bila je to ljubav na prvi pogled - prisjeća se 27-godišnjak.

Tome da se nastavi baviti hodanjem sigurno je pridonijela činjenica da je već od početka bio iznimno uspješan u svojoj novoj disciplini - već nakon nekoliko mjeseci treninga, postao je prvak Hrvatske na 10.000 metara na stazi. Danas drži tri rekorda - na pet i 10.000 metara na stazi te 50 kilometara na cesti.

Psihička snaga

Nakon što je već ostavio veliki trag u povijesti brzog hodanja u Hrvatskoj, Erent ima novi cilj - odlazak na Olimpijske igre 2020. godine. Svjetska atletska federacija ove je godine uvela nekoliko promjena vezanih za brzo hodanje - i žene i muškarci po novom hodaju u kategorijama od 20 i 50 kilometara. Žene su nekada imale manje rute, a mijenja se i princip kvalifikacija prema kojem se umjesto klasičnog ispunjavanja rezultatske norme isprobavaju novi modeli koji uključuju rang-liste - treba ići na natjecanja i postizati određene rezultate, od kojih se onda izračunava prosjek. Trenira svaki dan osim nedjelje, većinom na Mladosti, Jarunu ili Bundeku, a po novome je njemu i drugima iz kluba na raspolaganju i dvorana, koju koriste kad vani pada kiša ili snijeg.

- Teško je reći koliko na dan treniram, jer vremenski to može varirati od sat i pol ili dva do šest sati, koliko mi je trajao najdulji trening na kojem sam prehodao 60 kilometara. Na atletskoj stazi od 400 metara ponekad napravim od 50 do 70 krugova. S vremenom se trudimo što više povećavati intenzitet treninga. Već se sada vidi veliki pomak u izdržljivosti i brzini, a volio bih još poraditi na fleksibilnosti. Bilo bi mi najdraže da mogu trenirati i dva puta u danu, ali trenutačno sam zaposlen u Hrvatskom atletskom savezu pa treba dobro uskladiti posao, trening i obitelj. Vjerujem da imam velike šanse za kvalifikacije na Olimpijske, samo se neke stvari trebaju poklopiti - kaže Erent kojega najviše privlače utrke na 50 kilometara.

Kod njih je, kaže, najvažnije biti psihički snažan:

- Kad hodaš na takve relacije, uvijek ćeš u jednom trenutku doći do toga da ti je muka, da ne možeš, da je kriza, ali treba ići dalje. Ipak, vrijeme, što je, na primjer, u Europi norma od 4 sata i 8 minuta, prođe kao pet minuta.

Zahtjevne utrke

Gledaš ovoga ispred sebe, stižeš ga, paziš na tehniku, brineš se da uzmeš napitak ili vodu da uspiješ izdržati i, eto, odjednom zvoni zvono koje označava kraj. To su vrlo zahtjevne utrke, od kojih oporavak može trajati i do šest ili sedam tjedana. Treba se dobro odmoriti pa nakon takvog napora treniram, na primjer, u bazenu, ili plešući zumbu. Na utrkama od 50 kilometara jedan kilometar treba prijeći u vremenu ispod pet minuta, a u onima na 20 kilometara norme su još zahtjevnije - za svaki kilometar imaš samo nešto malo više od četiri minute - kaže Bruno, koji je u dosadašnjoj hodačkoj karijeri bio na više od 50 različitih natjecanja, što cestovnih, što onih na atletskim stazama.

Nemoguće je razgovarati o brzom hodanju bez usporedbe s trčanjem.

- Iz iskustva mogu reći da je neusporedivo teže prehodati maraton nego ga pretrčati. Postoje studije koje kažu da se po prijeđenom kilometru potroši čak 100 do 200 kalorija više hodanjem, nego trčanjem. I ima smisla, s obzirom da kod brzog hodanja ruke i noge cijelo vrijeme rade aktivno, no metodika i princip treninga sasvim su isti kao kod trčanja. Budući da sam diplomirao na KIF-u, preporučim ljudima hodanje jer je definitivno puno manja mogućnost ozljede zbog manje sile reakcije na podlozi - objašnjava, a i bolje je za mršavljenje.

Striček čudno hoda

Kako kaže Bruno, u Hrvatskoj ima samo nekoliko ljudi koji se ozbiljnije bave brzim hodanjem, a riječ je o sportu koji nije previše popularan ni u svijetu.

- Unatoč tome, u klub nam u posljednje vrijeme dolazi sve više klinaca, a radimo na tome da i što više drugih atletskih klubova nagovorimo da pokrenu sekciju brzog hodanja. Nedavno nam je u klub došla djevojčica, otprilike treći razred osnovne, koja je imala iznimno veliku želju trenirati brzo hodanje. Hodala je do škole, i to joj se jako svidjelo, pa je pitala mamu postoji li takav sport. Bilo je to jako simpatično - smije se Bruno koji će i sam za nešto manje od mjesec dana postati otac.

- Djeca su najiskrenija pa je njihov kompliment uvijek dragocjen. Znalo mi se dogoditi da hodam, na primjer, Jarunom, a djeca gledaju i kažu: ‘Vidi kako striček čudno hoda!’.

Unatoč golemoj ljubavi prema sportu, Erent kaže da nije riječ o disciplini u kojoj nije lako biti profesionalac, barem kad se govori o financijskoj strani priče. - Da bi se živjelo od toga, moraš biti u top 10 ili 15 trkača na svijetu. Osobno sam u kategoriji vrhunskog sportaša treće kategorije prema HOO-u, za što dobivam stipendiju od 600 kuna. Kako je nedavno rekao trener Pero Kuterovac, u Hrvatskoj sportaši nisu plod brige sustava, nego obitelji i prijatelja koji ih podržavaju - objašnjava Bruno.