AMBULANTA U VINOGRADSKOJ

ZAGREBAČKI PSIHIJATAR UPOZORAVA NA SVE ČEŠĆI PROBLEM KOD DJECE 'Razvijaju egocentrizam i vezanost za virtualnost koja im kompenzira stvarne obveze'

 
 Darko Tomas / CROPIX

U sklopu KBC-a Sestre milosrdnice već tri godine radi Ambulanta za ovisnost o kompjutorima, igricama i virtuali na čijem su čelu psihijatar prof.dr. Zoran Zoričić i antropolog prof. Luka Maršić, viši stručni savjetnik za psihosocijalnu pomoć i rehabilitaciju.

Prekomjerna vezanost za internet, fanatična posvećenost računalnim igrama i ostalim virtualnim sadržajima nerijetko vodi u poremećaj osobnosti, koji se manifestira u asocijalnom ponašanju, potpunoj disfunkcionalnosti u svakodnevici, pa i agresivnim ispadima. Riječ je o bolesti iz skupine novih ovisnosti koja može zahvatiti dijete od trenutka kad se nauči služiti računalom, a najviše pogađa senzibilne tinejdžere i adolescente, ali ni zreli ljudi nisu imuni. Širi se poput epidemije, tolikom brzinom da službene statistike još ne postoje, no ovisnika su pune ambulante diljem svijeta, pa tako i na Odjelu psihijatrije u zagrebačkom KBC-u Sestre milosrdnice.

Dr. Luka Maršić kaže kako je u tri godine postojanja Ambulante kroz njihove ruke odnosno Savjetovalište za nesupstancijalne ovisnosti prošlo stotinjak djece i mladih, najviše srednjoškolaca, dok je najmlađi klijent bio učenik petog razreda osnovne škole, priča u intervjuu za Školske novine, tjednik specijaliziran za odgoj i obrazovanje.

‘U većini slučajeva to su psihički i fizički potpuno zdrava djeca. Kad im ukloniš ili pravilno kroz neko vrijeme razjasniš njihovu poziciju u odnosu na vrijeme, tehniku i funkciju pretjerane zauzetosti mentalnih procesa virtualnim, oni se vraćaju. Sporo, ali sigurno u normalno funkcioniranje, koje se od njih očekuje’, rekao je dr. Maršić.

Čvrsta pravila umjesto zabrane

Unatoč iskustvu ne smatra da se učenicima u školama treba zabraniti mobitel: ‘Svaka zabrana dugoročno ima upitne rezultate. Nama mora biti jasno da živimo u svijetu koje se tehnološki mijenja velikom brzinom. Njegov je smjer odredila i paradigma da sve umjesto Homo faber, dakle čovjek koji radi, postajemo Homo ludens, čovjek koji se igra. Jasno, ako rad shvatimo tradicionalno, u kontekstu odlaska u tvornicu, učionicu, ambulantu, trgovinu, polje... Zato mislim da treba donijeti čvrsta pravila u kojima se ništa ne zabranjuje, već regulira, kao i sve u životu, sankcijama koje će imati jasne posljedice za pojedinca koji pravila urušava.’

Koliko god tehnička pomagala bila korisna i u biti pozitivna, podložna su zloporabi, kaže. Usporedio je situaciju i sa starijim oblicima zabave: ‘Uzmite bicikl, televiziju, romobil, loptu ili bilo koje sredstvo koje ima svoju funkciju i vrijednost na točno određenom mjestu i vremenu. Ako za vrijeme školskoga sata netko vozi bicikl učionicom ili školskim hodnikom, imate rasulo i anarhiju.’

Bolje je regulirati pravilom koje formalno rješava problem, nego zakonom koji zabranjuje što je nezabranjivo, zaključuje dr. Maršić.

Senzibilna djeca

Dodaje da se kod djece i tinejdžera više radi o disfunkciji, nego o ovisnosti. Naime, u većini slučajeva radi se o zdravim osobama koje prihvaćaju razigranost kao obrazac ponašanja ne razumijevajući pravilno fikciju od realnosti. Razvijaju egocentrizam i vezanost za virtualnost koja im kompenzira stvarne obveze, koje zahtijevaju napor i vrijeme, a nisu toliko ugodne i motivirajuće po sebi kao virtualni svijet, prenosi Dnevnik.hr.

‘Ovisnost je puno kompleksnije stanje, iako kod nekih možemo slobodno to stanje nazvati ovisnost, jer u sebi zadovoljava sve algoritme koje zahtijeva takva dijagnoza’, kaže i dodaje da roditelji zapravo vrlo brzo prepoznaju stanje, ali reagiraju mlako ili s uobičajenim prijekorima, ne shvaćajući da problem može ostaviti traga.

‘Kod većine naših klijenata došli smo do uvida da su to izrazito senzibilna djeca, koja ne odgovaraju pozitivno na agresiju te se još više povlače u svijet fikcije i sve manje bivaju s roditeljima u nekom funkcionalnom emotivnom i iskrenom odnosu. Većina roditelja nakon savjetovanja uviđa i parcijalno sudjeluje u oporavku svoga djeteta. Mahom su to funkcionalne obitelji uz svoje obične vrline i mane’, kaže Maršić.

Kao simptome navodi da će takvo dijete uvijek izabrati provođenje vremena na društvenim mrežama umjesto učenja ili čitanja jer tu aktivnost više veže uz osjećaj ugode.To pak predstavlja bijeg od odgovornosti, napora, školskih, sportskih ili drugih obveza:

‘Obveze koje je ispunjavao bez problema postaju problem, pa uvodi razne racionalizacije i manipulacije u obliku laži, skrivanja itd.’

Čvrstog stava još nema

Naglašava da struka još uvijek nema čvrsto mišljenje o problemu, a prema tome ni smjernice. Ipak, ako dijete u razvojnom razdoblju, znači emotivnom, kognitivnom, socijalnom, mentalnom, biokemijskom, provodi za bilo kakvim ekranom po osam, deset ili dvanaest sati, onda je to ozbiljan problem te osobnost koja se treba rješavati sustavno i s puno pažnje i stručne ozbiljnosti.

Smatra da su gadgeti danas predmet nepotrebne žudnje i želje, a djecu treba educirati o mogućnosti štetnosti nekoga sredstva ili platforme za njihovo mentalno zdravlje. Također, dovodi u vezu pretjeranu opsjednutost virtualnim svijetom s nasiljem i zlostavljanjem na internetu.

‘Vizualizacija i velika količina pokretnih slika u malom vremenu dovodi čovjeka do umne zaslijepljenosti. Njegov um i moć prosudbe pada u nižu sferu sadržajnog promišljanja i mogućnosti ocjenjivanja bitnog od nebitnog, dovodeći ga u zabludu i pasivnost. Pasivnost vodi u regresiju, egocentrizam, a egocentrizam vrlo često za odgovor daje agresiju ako mu se ne pruži ono što egocentričan mentalni sklop u zabludi smatra da mu pripada.’

Problem s pretjeranom konzumacijom tehnologije nije specifičan samo za velike gradove jer primaju pacijente iz malih mjesta kao i iz velikih gradova. Premda je nekoliko puta kroz intervju naglašavao prednosti tehnologije, priznaje da postoje prilično crni scenariji u budućnosti ako odlučimo ignorirati ovaj problem.

‘Gledajući plan ličnosti vjerojatno ćemo odgojiti psihopate. Svako normalno dijete u dobi od oko tri godine počne prkosno odgovarati na pitanja s ‘ne’, nastojeći spriječiti protruziju roditelja u sebe kao individuu. I to je normalan put do identiteta. Međutim, ako na svako ‘ne’ ne slijedi i neko ‘da’, i to tako traje godinama, to je put koji vodi u prazninu ličnosti, u nastanak onoga koji ne zna ni što bi htio, ni što bi trebao činiti, ni što bi trebao htjeti. To je, nažalost, put u psihijatrijski poremećaj’, zaključuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 12:01