Da ste se neke proljetne večeri 2005. godine u bijeloj sobi kontese Irme dvorca Maruševec spremali na počinak, usnuli biste kao u bajci. Da ste se iz istog sna probudili desetljeće i pol poslije, bilo bi to kao buđenje u mračnim odajama zlog čarobnjaka Merlina. Tada romantična odaja danas su hladni zidovi.
Umjesto mirisa tek procvjetalog arboretuma, prostorom se širi vonj ustajale vlage. Za mnoge najljepši dvorac Hrvatskog zagorja poput prazne je ljušture nekoć prelijepog zdanja. Oskrnavljena ljepota okrutan je prizor. Ružniji od ružnoće same. Dvorac Maruševec u Varaždinskoj županiji rapidno propada. Nebriga o hrvatskoj kulturnoj baštini uzima svoj danak. Iako izvana još uvijek bajkovit zbog kvalitete gradnje stoljećima unatrag, dvorac je iznutra godinama zanemarivan i zapušten. Ono što se uspjelo sačuvati tijekom stoljeća, u petnaestak je godina gotovo posve uništeno.
Umiruće zdanje
Što se dogodilo? Vlasnici dvorca Maruševec, iz slovenske linije obitelji plemenitaša Pongratz, zabranili su ulazak u dvorac onima koji su o njemu brinuli, a sami ga ne održavaju. Dvorac na pitomom brežuljku pitoresknog Maruševca opasali su žicom. Čak su i nastavnike adventističke srednje škole preko ceste upozorili neka se učenici klone dvorca. Nema više šetnji zaljubljenih i seniora engleskim perivojem, nema koncerata ni večeri poezije, umjetničke kolonije, fotografiranja mladenaca u romantičnom okružju... Na kolnom ulazu prijeteće strši ploča s natpisom “Privatni posjed, ulaz zabranjen”. Upozorenje o videokameri nije namijenjeno provalnicima, kojih ovdje nikada nije bilo, nego Maruševčanima. I bolje da ne dolaze. Srce bi ih boljelo da vide umirući dvorac.
Fotografiju ustupio portal Blaga i misterije
Više od desetljeća bez života u dvorcu ostavilo je trag. Teško je danas zamisliti da su adventisti srednjoškolci tu pohađali nastavu ili u njemu živjeli mališani bez roditelja u poraću Drugoga svjetskog rata. Poslije je dvorac nakratko bio dom mađarskoj siročadi i jugoslavenskoj mladeži na predvojničkoj obuci. Sablasno je pusto. Jedan od dva kolna ulaza je otvoren. Bit će da ga je otvorio jak vjetar koji je u četvrtak puhao tako da je lomio grane drveća uokolo. Iznad tornjića dvorca crni su oblaci koji naglašavaju tragičnost zapuštenog zdanja. Željezni pijevci na njihovu vrhu cvile poput zvuka tipke raštimanog klavira.
S naletom vjetra o zid udaraju na nekoliko prozora otvorene škure. Gusta mreža s unutarnje strane okna priječi pogled na unutrašnjost. Drveće je čudno raspoređeno. Šlampavo. Poslije saznajemo da ga pola nema, posječeno je. Mještani Maruševca ne žele, kažu, griješiti dušu, ali vlasnik dvorca, Maximilian Pongratz, u Austriji ima pilanu pa im na um pada tek jedna ideja kamo odlazi vrijedna šumska građa dvorskih šuma. Maximillian Pongratz vlasnik je Obrta za šumarstvo Imanje dvorca Maruševec. Kontaktirali smo voditeljicu obrta, zamolilo ju da nas spoji s vlasnikom dvorca i sama dade izjavu. Obećala je povratno nazvati. Nije zvala, niti je više odgovarala na naše pozive.
Povijesne knjige dvorac spominju sredinom 14. stoljeća. Bio je to obiteljski dom plemića Vragovića. Tijekom povijest se mijenjaju vlasnici, a jedan od njih bio je i pruski grof Arthur Schlippenbach sa ženom Luisom. On je želio od Erdődyja kupiti varaždinski Stari grad, ali nije uspio te se zadovoljio manjim Maruševcem. On i Luisa osmislili su 1877. godine današnji izgled dvorca u duhu romantizma. Uz raskošnu arhitekturu, i unutrašnjost je bila bogato uređena skupocjenim namještajem, velikim tapiserijama i vrijednim slikama najboljih europskih majstora. Dio slika danas je u Gradskom muzeju Varaždin, kao najvredniji dio fundusa Galerije starih majstora.
Fotografiju ustupio portal Blaga i misterije
Dobar gospodar
Nakon što 1881. godine Arthur umire, udovica se preudaje, a Maruševec 1883. godine kupuje dr. Oskar pl. Pongratz koji u njemu živi sa suprugom Florom i djecom. Poslije Drugoga svjetskog rata dvorac je konfisciran, 1969. godine zakupljuje ga Adventistička crkva za svoju srednju školu. Adventisti dobro brinu o dvorcu, ovdje uče srednjoškolci, pripadnici te crkve iz cijelog svijeta. Odaje dvorca pretvorene su u učionice i spavaonice. Mato i Veronika Marčeta zorno se sjećaju tog vremena. Njih su dvoje na službu u školu s početkom prve školske godine, 1970., iz Virovitice stigli kao tek vjenčani bračni par. Ljepši medeni mjesec i početak bračnog života od ovoga u dvorcu nisu mogli niti zamisliti.
- Ja sam bila kuharica, a Mato domar. Prvu godinu smo živjeli u dvorcu, a potom se preselili u aneks. Meni je to bilo prekrasno, tek malo strašno jer sam iz velike obitelji došla u zdanje s 40 soba, a mi u njima sami. Kad su došli učenici, sve je živnulo. Čuli smo da je namještaj odnesen i rasprodan. Sjećam se bijele sobe kontese Irme. Bila je velika 15-ak kvadrata na dva nivoa, koja je dijelilo nekoliko stepenica, s lijepim rukohvatima i velikim ogledalom. Pogled iz sobe se pružao na fontanu i prekrasan perivoj - opisuje Veronika Mrčeta. Taj nekoć elegantni engleski perivoj danas je zarastao, drveće je neplanski posječeno, umjesto raritetnih primjeraka posađena je za ogrjev i industriju korisna brzorastuća paulovnija. Cvjetnjak oko fontane zamijenio je visoki korov.
S istekom najma 1999. godine adventistička škola kupuje zemljište preko puta dvorca i seli se u susjedstvo. Brigu o dvorcu Maruševec preuzimaju Prijatelji dvorca, kojima je staro zdanje u duši. Devet godina o dvorcu se brinu manirom dobrog gospodara. Kao i svako prijateljstvo, i njihovo je s dvorcem imalo svoje uspone i padove. Udruga je u dvorcu organizirala kulturna događanja, čistila ga i održavala. Bijela soba kontese Irme bila je ona u kojoj biste željeli usnuti jer je atmosfera bila ugodna, posteljina na krevetu mirisna, svježe cvijeće uvijek na stolu, veliko ogledalo bez prašine.
Oscar Pongratz vlasnik je dvorca koji je dobio u povrat nakon što je dobio i hrvatsko državljanstvo. Trenutno živi u Austriji
Tu i tamo poneka sitnica. Sve su to članice same nosile od doma i resile. Nemali broj posjetitelja, koji su organizirano za izletničku destinaciju birali dvorac Maruševec, s lakoćom je mogao vidjeti siluetu grofice dok smirena sanjari u svojim odajama. Povratak vlasnika i njegova (ne)briga o dvorcu razočarali su Maruševčane. Oskar Pongratz, austrijski poduzetnik, nije imao hrvatsko državljanstvo, a kada ge je dobio, vraćen mu je i dvorac, a s njim i goleme hektare zemlje i šuma. U njima su sada rampe pa ni lokalni seljaci ne mogu do svojih zemljišta i šuma. Prije povrata dvorca vlasniku Pongratzu za kupnju ili zakup su, između ostalih, bili zainteresirani i ruski biznismeni, a dvorac je u zakup za svoju kliniku želio i tada najpoznatiji hrvatski ginekolog dr. Asim Kurjak.
- Udruzi nije bilo važno ime vlasnika, nego tko će se brinuti o dvorcu, sačuvati ga od propadanja i privesti ga svrsi - kaže Blanka Glavica Ječmenica, predsjednica Udruge već 24 godine. Umjesto revitalizacije, vlasnik je dvorac ogradio. Na prste jedne ruke mogu se izbrojiti dani kad je u dvorac dopušten ulaz posjetitelja. Kad su bivši učenici, danas ugledni ljudi u svim krajevima svijeta, lani došli u Maruševec obilježiti pola stoljeća postojanja škole, s veseljem su se nadali posjetu dvorcu u kojem su proveli četiri srednjoškolske godine. Dočekalo ih je razočaranje. Ulaz u dvorac, dom njihove mladosti, uvjetovan je plaćanjem 400 ulaznica po 30 kuna. Neovisno o tome koliko će posjetitelja zaista i biti. Gosti su platili traženih 12.000 kuna, ali u dvorac je otišla samo nekolicina njih.
Nije poznato je li i koliko vlasnik uložio u svoj dvorac. Kao vijećnica u Općini Maruševec, Glavica Ječmenica iz sjednice je u sjednicu postavljala pitanja plaća li vlasnik komunalnu naknadu. Dobili su odgovor da vlasnici tamo ne žive pa smatraju da taj namet nisu niti dužni plaćati. Vlasnik je potom otvorio tvrtku, kao sjedište registrirao sobu od nekoliko kvadrata i za nju plaća tek mizernu naknadu. Prije četiri godine je obitelj Pongratz primila rješenje o plaćanju poreza na kuću za odmor, žalila se, nakon tri godine žalba je odbijena i lani su, nakon 15 godina, platili prvi račun za porez na kuću za odmor.
Fotografiju ustupio portal Blaga i misterije
Postavljene rampe
Dok je dvorac zatvoren i propada, Maximilian Pongratz nastavlja s okrupnjavanjem posjeda. U vrijeme velike krize prije desetak godina seljak je, u borbi da preživi, budzašto prodavao oranice i šume, a većinu je zemljišta u Maruševcu kupio Pongratz. Blanka Glavica Ječmenica se čudi kamo je “nestala” zaštita parkovne arhitekture nad perivojem dvorca Maruševec. Iako Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara propisuje da objekti sa statusom kulturnog dobra moraju biti dostupni javnosti, Pongratzovi se o to oglušuju. Jednako kao i na zakonske odredbe da prema kulturnom dobru vlasnik treba “postupati s dužnom pažnjom, a osobito ga čuvati i redovno ga održavati”. Blanka Glavica Ječmenica danas ne može niti pogledati prema dvorcu, a kamoli prošetati do njega.
- Godinama nisam bila u šumi koja mi je pod nosom. Tolika je odbojnost prema svemu što se događa, prema toj proždrljivosti ljudi koji žele sve, a ne znaju što će s tim i puštaju da propada. Toliko je tužno. Mrtvo, puno paučine, smrad po vlazi. Bila sam na rubu suza, sablažnjena. Kako ulaziš, vraćaju se slike. Stubišta puna djece koja su muzicirala i slušala koncerte, slikari amateri uz štafelaje s paletom i kistom... Sve je to živjelo u mom sjećanju. Desanka Maksimović je taj osjećaj opisala kao “kad ulaziš u prostor, a tišina šuti”. Dvorac je za mene sad stranac, kostur bez daška života. Bila sam užasno razočarana i jedva sam čekala otići. Ipak, kao što je uklesano na jedan od vanjskih zidova dvorca, “Dum spiro spero”, dok dišem nadam se - emotivna je, na rubu suza, Blanka Glavica Ječmenica.
Grofica Flora, supruga posljednjeg Pongratza koji je živio u dvorcu, bila je omiljena među seljanima. Njezin je grob na maruševečkom groblju danas najderutniji. Tek pločica na grobu nadomak dvorcu i velikom obiteljskom posjedu kazuje da u toj bijednoj grobnici počiva grofica Flora Pongratz.