TUŽNA ISPOVIJEST MLADIĆA 'Imam shizofreniju. Svi misle da sam opasan ili ubojica, a ja samo želim pronaći curu...'

Kada je navršio 20 godina, Michaelu Hedricku (30) iz Bouldera u američkoj saveznoj državi Colorado dijagnosticirali su shizofreniju. Premda bi mnogima nakon takve dijagnoze sve lađe potonule, on se odlučio na javnu bitku protiv stigmatizacije shizofreničara. Objavio je i knjigu, a povremeno o svojim iskustvima piše kolumne za neke od najutjecajnijih američkih listova i web portala.

Prije nekoliko je dana za ugledni New York Times ukratko opisao s kakvim se sve poteškoćama kao shizofreničar susreće u ljubavnom životu. U nastavku prenosimo njegovu ispovijest.

Nije lako izlaziti s djevojkama. To je još teže kada imate višak kilograma. A gotovo je nemoguće kada ste veliki momak s ozbiljnom mentalnom bolešću.

U gotovo deset godina koliko živim sa shizofrenijom imao sam malo uspjeha s izlascima. Jako je mnogo prepreka. Shizofrenija je za mnoge zastrašujuća riječ. Povezuju je s ubojitim namjerama, izostankom kontrole i gomilom drugih strašnih stvari.

No, ja s tom riječi živim: ja sam, naime, ta riječ. Ali to nije riječ koju tek tako možete ubaciti u razgovor i reći 'ma nije to ništa strašno'.

Čini se da se lako zaljubljujem, ali uvijek u djevojke koje ne osjećaju isto prema meni. Više sam se puta suočio s odbijanjem nego što sam spreman priznati i zbog toga mi je stvarno naporno držati vlastite emocije pod kontrolom.

Ako i ne bih bio odbijen direktno, uvijek bi se nešto drugo dogodilo.

Sjećam se jednog spoja od prije nekoliko mjeseci. Djevojka je bila punija, imala je plavu kosu i oči i izgledala je onako malo zločesto. Upoznali smo se preko stranice Match.com, a za oko mi je zapelo da je često išla na koncerte benda Phish. U profilu je spominjala još nekoliko bendova koje sam volio u različitim životnim trenucima.

Bila je učiteljica, a u profilu je otprilike spomenula da je zbog svoje ljubavi prema dugama, ukrasima i iskricama zapravo 6-godišnjakinja u tijelu žene. Odmah sam je pitao hoće li popiti pivo sa mnom, a ona je pristala. Malo preentuzijastično, pomislio sam.

U restoran sam došao 15 minuta ranije i naručio sam pivo, uznemiren zbog spoznaje da ću joj u jednom trenutku morati reći o svojoj bolesti. Ubrzo je i ona došla, a mene je zatekla činjenica da se činila pomalo razočaranom. Bez smiješka na licu sjela je pored mene.

Pitao sam je kako je i, nakon gotovo 45 minuta, imao sam osjećaj da znam baš svaki detalj njezinog života. Naručila je kauč koji je bio prevelik za njezin dnevni boravak, pukla joj je cijev, vikend je provela šivajući robicu za svoju tek rođenu nećakinju... Ja jedva da sam riječ izustio.

Napokon me pitala čime se bavim, odgovorio sam da pišem o mentalnom oboljenju. Ono što je uslijedilo bilo je neizbježno: pitala me kako to i imam li neko osobno iskustvo.

U tom trenutku nije mi bilo druge nego otkriti joj svoju dijagnozu. Otišla je u toalet, a vratila se s još pitanja. Jesam li opasan? Jesam li ubio koga? Nedugo potom, treba li spominjati, spoj je bio gotov.

Ponekad sve upropasti stigma koja ide s mentalnom bolešću, ali primijetio sam da je bilo situacija u kojima ja uopće nisam mogao provariti pomisao da sam u vezi s nekim.

Nekoliko mjeseci kasnije otišao sam na još jedan prvi spoj, sa slatkom crnkom koja je radila za Americorps. Krenulo je dobro, počeli smo preko stranice OkCupid razgovarati o omiljenim komičarima, a zatim smo se našli u pivnici.

Sve se razvijalo dobro, a kada sam joj otkrio od čega bolujem, uslijedio je njezin očekivani odlazak u toalet. No, kada se vratila, rekla mi je da se svojedobno borila s prilično teškim slučajem tjeskobe. Ako ništa drugo, to nam je bilo zajedničko.

Slali smo si SMS-ove sljedećih nekoliko dana, ali ovoga sam puta primijetio da sam ja taj koji pruža otpor prema vezi. Ne znam je li to bilo zbog straha od obveze, ranjivosti zbog činjenice da sam blizak s nekim, osjećaja da mi je voda došla preko glave ili činjenice da si nismo kliknuli - ali ja sam tu vezu prekinuo. Ni sada nisam sasvim siguran zašto. Bila je divna i još osjećam krivnju.

Povjerenje mi je vrlo važno. Svi se moji uobičajeni simptomi vrte oko paranoje da me ljudi osuđuju ili ismijavaju tako da je stjecanje povjerenja u neku novu osobu tako brzo, najjednostavnije rečeno, ekstremno teško.

Povrh svega, jedna od glavnih prepreka u životu sa shizofrenijom je činjenica da, ako počnem osjećati da mi je nečega previše, na neki način postanem luckast. Paranoja me obuzme pa se nađem u situaciji da se povlačim u depresiju, što može potrajati mjesecima. Obično do toga dođe zbog stresa na poslu, ali i veze mogu biti golemi izvor stresa, teško je i zamisliti koliki. Reći da me strah ulaska u vezu bio bi eufemizam. Nije nimalo zabavno boriti se s tim.

Rado bih se oženio jednog dana, ali zasad se držim mantre 'Nemoj ganjati nikoga, samo nastavi biti divan i privući ćeš pravu'.

Stvarno bih volio da se to dogodi samo po sebi.