Znanstvenici riješili veliku zagonetku: Otkrili tajnu čovjekova znonjenja i neugodnih mirisa

Znanstvenici su razotkrili tajanstveni mehanizam koji stoji iza sposobnosti pazuha da proizvedu opor miris, piše Guardian.

Istraživači na Sveučilištu York otkrili su izvor pazušnog mirisa: to je određeni enzim koji proizvode određeni mikrobi koji žive ispod pazuha.

Kako bi dokazali da je baš taj enzim kemijski zločinac, znanstvenici su ga prenijeli na jednog nedužnog člana podpazušne mikrobne zajednice i primijetili - na svoje veliko zadovoljstvo - da je i taj mikrob počeo emitirali neugodan miris.

Ovo istraživanje, vjeruju znanstvenici, utrt će put učinkovitijim dezodoransima i antiperspirantima te ujedno sugerira da su ljudi možda naslijedili svoje smrdljive mikrobe od drevnih predaka primata.

- Otkrili smo kako taj smrad nastaje, kaže profesor Gavin Thomas, mikrobiolog iz tima. - Ono što sada želimo razumjeti je zašto.

Ljudi ne proizvode najneugodnije sastavnice tog mirisa direktno. Ti mirisi, poznati kao tioalkoholi, nastaju kao nusproizvod kad se mikrobi hrane spojevima koje pronalaze na koži.

Tim iz Yorka ranije je otkrio da većina mikroba s kože ne može proizvesti tioalkohole. No daljni su testovi pokazali da oni mikrobi koji naročito dobro uspijevaju ispod pazuha, Staphylococcus hominis, najviše tome pridonose. Te bakterije stvaraju grozne pare kad konzumiraju spoj bez mirisa zvan Cys-Gly-3M3SH koji otpuštaju znojne žlijezde pod pazusima.

Ljudi imaju dvije vrste znojnih žlijezdi. Ekrine žlijezde prekrivaju tijelo i otvaraju se izravno na kožu. Važna su sastavnica 'rashladnog sustava' tijela. Apokrine žlijezde, s druge strane, otvaraju se u folikule kose i nakupljaju se na određenim mjestima: pazuhom, bradavicama i genitalijama. Njihova uloga, zasad, nije toliko jasna.

U tekstu objavljenom u časopisu Scientific Reports, znanstvenici opisuju kako su 'zaronili' u Staphylococcus hominis ne bi li naučili kako se stvaraju tioalkoholi. Otkrili su enzim koji transformira Cys-Gly-3M3SH koji oslobađaju apokrine žlijezde, u opori tioalkohol, 3M3SH.

Thomas kaže: 'Bakterije preuzimaju molekulu i pojedu jedan dio, a ostatak ispljunu i to je jedna od ključnih molekula koju prepoznajemo kao tjelesni miris.'

Otkrivši 'enzim tjelesnog mirisa', istraživači su potvrdili njegovu ulogu prenoseći ga u Staphylococcus aureus, uobičajenog rođaka koji inače nema ulogu u tjelesnom mirisu. - Samo premještanjem gena, dobili smo Staphylococcus aureus koji je odavao miris tijela, rekao je Thomas.

- Naši su nosevi izuzetno dobri u otkrivanju tih tioalkohola čak i u izuzetno malim količinama, zbog čega su oni zaista važni za tjelesni miris. Imaju vrlo karakterističan miris po siru ili luku koji biste uvijek prepoznali.

Istraživanje nastalo u suradnji s Unileverom, otvara nove mogućnosti za stvaranje dezodoransa koji ciljaju samo najaktivnije mikrobe koji proizvode tjelesni miris, a ostatak mikrobne zajednice ispod pazuha ne dotiču. - Ako možete imati ciljaniji pristup koji selektivno napada Staphylococcus hominis, to bi moglo trajati duže, rekao je Thomas.

Michelle Rudden i drugi u studiji su potom pogledali genetske veze između desetaka vrsta stafilokoka. Analiza okvirno sugerira da je samo nekolicina naslijedila enzim tjelesnog miriisa od drevnog pretka mikroba prije oko 60 milijuna godina.

Budući da apokrine žlijezde izlučuju spojeve koji stvaraju tjelesni miris samo od puberteta nadalje, mirisi su mogli igrati ulogu u oblikovanju čovječanstva. - Sve što možemo reći je da ovo nije novi proces. Tjelesni miris je definitivno bio prisutan dok su se ljudi razvijali, rekao je Thomas. - Nije nemoguće zamisliti da je to bilo vrlo važno u evoluciji ljudi. Prije nego što smo počeli koristiti dezodoranse i antiperspirante, u posljednjih 50 do 100 godina svi su definitivno smrdjeli.