EKSKLUZIVNO

Što poslodavci žele znati: Pitali su kakva mi je stolica i imam li bolne menstruacije?!

ZAGREB - Nema, nema i nema. I jednostavno nema. A i onda kad ga ima, vrlo brzo shvatiš da si zarobljen u nekoj hranomrzilačkoj sekti koja ti, umjesto obećanog posla, zapravo želi uvaliti prašak što ćeš ga gutati umjesto hrane jer je to valjda preduvjet da biste uopće razgovarali o radnom mjestu… No, vratimo se na početak. Na početak veljače kada se broj nezaposlenih, prvi put nakon 2000., popeo na čak 330 tisuća, a svako slobodno radno mjesto postalo je predmet žudnje mnogih nalik meni, ali onih koji su ga uistinu trebali da prežive, da nahrane djecu…

Ništa mi nije ispod časti

Ja sam se, pak, u tu sumanutu utrku uključila tek kako bih na vlastitoj koži osjetila ono što danas prolaze oni manje sretni od mene, iako sam vjerovala da ću sigurno naći nešto, kako mi se ne može dogoditi da ću, već mjesec dana kasnije, s grčem u želucu slati molbu i životopis još jednom poslodavcu, iako mi je bilo sasvim jasno da mi se čovjek neće javiti.

Ništa mi nije bilo ispod časti.

Kvragu i diploma ako si tako nesiguran u sebe da ne bi mogao podnijeti, do nekih boljih vremena, natakati kiseliš u gemištarke ili, pak, skenirati tampone u obližnjem trgovačkom centru.

Dobro, prva dva tjedna još sam pokušala zadržati neke kriterije i birati radna mjesta koja mi se uklapaju u iskustvo, stečene vještine, obrazovanje.

Agencije na meti

Na meti su se našle sve turističke agencije koje su oglasile potrebu za radnicima, a koje bi, zbog moga golemog tromjesečnog iskustva u jednoj sličnoj tvrtki, valjda trebali pomahnitati kad ugledaju te reference kojima sam ukrasila životopis.Ako sam još prvih par dana inzistirala na tome da se javljam za radna mjesta koja predviđaju visoku stručnu spremu, entuzijazam je vrlo brzo splasnuo kad sam shvatila da ću ovom metodom u prvom tjednu uspjeti poslati možda jedan životopis i jednu molbu za posao.

U obzir su stoga ušli i svi oglasi za raznolike marketinške stručnjake, suradnike u promociji, asistente u prodaji pa čak i one u domaćinstvu - ukratko svi oni za “profinjena” radna mjesta koja te na kraju svedu na djelitelja letaka, iste one koje na putu do kuće otjeram jednim potezom ruke kad mi pokušavaju uvaliti prospekt za novootvoreni wellness centar.

Prvi tjedan moje potrage za poslom prijavila sam se na sedam oglašenih radnih mjesta.

Našle su se tu dvije turističke agencije koje su tražile travel agenta, tri tvrtke s potrebom za marketinškim stručnjakom, jedan oglas za prodavačicu u cigar shopu te jedan za djelatnicu u salonu za uljepšavanje pasa.

Pripremila sam sedam različitih molbi za posao, svaku posebno prilagođenu pojedinom radnom mjestu, a razmišljala sam čak i o prilagođavanju životopisa.

Činilo se da će ovi u cigar shopu, kad vide VSS, odmah zaključiti da sam prekvalificirana, no ako izbacim tih šest godina studiranja, javlja se problem čime upotpuniti to predugo razdoblje bavljenja ničim?

Greška u koracima broj 1

Zaključila sam da se neću sramiti diplome pa makar mi se nitko ne javio.

Pogrešan izbor.

Ipak, sljedeći tjedan u inboxu moje elektroničke pošte dočekala su me dva odgovora.

I dva zakazana termina.

Moji prvi razgovori za posao!

Jedan u Herbalife Internationalu, međunarodnoj tvrtki koja se bavi prodajom nutricionističkih proizvoda i preparata za njegu, a zapošljava više od 4 tisuće ljudi u svijetu. I drugi, u zagrebačkom taekwandou klubu Dwitchagi.

Pa što svi onda pričaju da im se baš nitko nikad ne javlja, razmišljam dok pobjedonosno likujem nad činjenicom da mi se netko javio.

Sve će mi biti jasno već dva dana kasnije kada ću se, s leptirićima u želucu, dogegati do zagrebačkog VIII. Vrbika (ulica se tako više ne zove, ali moj poslodavac to ne zna) gdje me dočekao muškarac srednjih godina u bezličnom sivom odijelu.

Ulazim u neki wellness centar, iako o wellnessu nije bilo niti spomena u Herbalifeovom oglasu za posao, a onaj isti muškarac smjestit će me u “konferencijsku salu”, no zapravo u omanju prostoriju s nekoliko plastičnih stolaca u kojoj je ubrzo počelo sumanuto predstavljanje.

O čemu je zapravo riječ?

Prvih pola sata nešto mlađi muškarac, u jednako jezivito bezličnom sivom odijelu, održao mi je predavanje o pošasti pretilosti kod Hrvata među kojima je, piše u prezentaciji, čak 70 posto nakaradno debelih!

Iz istog razloga hranu treba zamijeniti praškom s okusima vanilije, čokolade, jagode i capuccina, no prije toga će mi hranomrzilačka sekta napraviti body scan u obližnjoj prostoriji gdje će tražiti da se izujem pa bosih nogu stanem na vagu koja je prethodno izvagala valjda na stotine istih nesretnika.

“Ja ne znam jesam li možda na krivoj adresi, ali ja sam došla na razgovor za posao?”, objašnjavam gospodinu u sivom odijelu koji uopće nije iznenađen mojim pitanjem.

Doznajem da je to uistinu mjesto koje sam tražila, ali da bih razumjela o kakvom je poslu riječ, naprosto moram dopustiti da mi skeniraju sastav tijela kroz stopala.

Koliko dugo tražite posao? Imate li sličnu priču o pokušaju zaposlenja? Podijelite s nama neka neugodna pitanja koja su vam potencijalni poslodavci postavili na intervjuu. Ispričajte nam svoju avanturu traženja posla na mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 22:37