Dizajner zdrava ega, dobra duha koje ponešto ocrtavaju i njegove globalno znane vesele koloritne pruge, Paul Smith nije groteskno bahata zvijezda, već sasvim jednostavan tip. Zvuči kao izlizani marketinški kliše, ispolirani, dopadljiv javni imidž, no bit će da je doista tako. Nema valjda novinara koji je dobio priliku a da ga nije pitao kako to da je ostao tako čudnovato, nenormalno normalan. Osim što mu je genetikom, eto, dano i odrastanjem ponešto u njemu formirano, Smith tvrdi da se takav nepretenciozan i benevolentan životni stav dobrim vraća čak i u svijetu visoke mode. “Prije puno godina bio sam na zabavi kod japanskog kolege, dizajnera. Otvarao je svoj novi, veliki dućan. Kazao mi je: ‘Pa ti se uopće ne ponašaš kao dizajner!’ Taj danas više nije u poslu, ja mislim da je bio previše distanciran od ljudi kojima je htio prodavati odjeću! Jasno da ovaj posao shvaćam jako ozbiljno, no to je moda i tu je lako biti obuzet slavom i teatrom, blagoslovljen sam da volim to što radim i izbjegavam izgubiti se u vlastitoj važnosti.”
Voli anonimne ljude
Makar njegova odijela na Otoku nosi prijatelj mu Bowie, cijeli londonski poslovni City, pa Blair i Cameron, a istu klijentelu moćnih i slavnih ima i globalno, više mu, u skladu sa svojstvenom mu životnom filozofijom, imponira da se za dizajn Paula Smitha odlučuju anonimni ljudi u bitnim im životnim situacijama. “Često se događa da mi na nekom aerodromu priđe čovjek i kaže: ‘Dobio sam posao na intervjuu na koji sam otišao u vašem odijelu!’, ili sa mnom podijeli da se, eto, oženio noseći moje odijelo. To je tako lijepo!”, jednostavno će.
Na pitanje koga smatra najbolje odjevenim u politici, makar taj svijet nije znan po posebice istančanu ukusu, Smith za Jutarnji kaže: “Ne pada mi nitko na pamet, jer su političari obično vrlo klasično odjeveni, no mislim da talijanski političari nose dobro napravljena odijela. I, naravno, Angela Merkel privlači pažnju jer često nosi crveno.”
Prvi je dućan u londonskom Covent Gardenu otvorio 1979., u desetljeću što je slijedilo Armani i Smith su ponudili opušteniji dizajn muške poslovne odjeće. “Ne uspoređujem se s Armanijem, ali hoću reći da smo odijela tih godina ‘omekšali’, da ljudi shvate da to nije odjeća samo za posao, sprovode i vjenčanja, nego da ih mogu nositi na neformalan način, s polo majicom, ponešto drugačijim parom cipela, čak i običnom majicom kratkih rukava...”
Njegov je londonski ured uvrnut, gotovo bizaran, pretrpan raznom parafenalijom, poklonima obožavatelja što opsesivnom kolekcionaru stižu s raznih strana svijeta. Police od poda do stropa prekrcane neuredno složenim knjigama i magazinima, na radnom stolu stoje razne plastične igračke, vreteno, čunj za kuglanje, crvena kantica za polijevanje vrta, robot što zvižduče, tu je i - kućica za ptice u obliku broda... “Postoji ovdje i neki red. Zapravo, ovo mi je inspirativno, jer i cijeli moj rad jest miješanje klasike s neočekivanim!”, Smith ima alibi!
Zaposlenika na recepciji više ništa ne bi moglo uzbuditi, kamoli iznenaditi. Dostavljač je, ima tome, jedno jutro za Smitha uručio živahna zeca, a nekakav obožavatelj poslao je i dva goluba. Desetogodišnjakinja, obožavateljica, o dizajneru je napisala knjigu i uredno mu proslijedila rukopis.
Smithu je ured i dom
Jedan je dan u ured stigla i kutija zagonetno naslovljena “za PS od PS”, Patti Smith darovala mu je tako - lutka na koncu. Usain Bolt jaknu. Zabavlja ga to, čuva sve, gomila, na užas suradnika. “Ima ih puno koji kad ovdje uđu kažu: ‘Evo, ovako i ja živim!’ Žena koja je tu bila jučer rekla je da je ova prostorija podsjeća na njezinu spavaću sobu.” Smithu je ured i dom, kući mu je dozvoljeno samo u jednoj prostoriji gomila nezamislivo, biti sasvim svoj. “Moja žena to mrzi, baš kao i moj ured. Kaže mi da sam bolestan.”
Opće je mjesto u njegovoj biografiji da je prvi dućan što su ga njih dvoje skupa otvorili 1970. u rodnom mu Nottinghamu imao manje od dva kvadrata, ta kutija od sobe nije imala prozore, vrata mušterijama otvarala je jedino vikendima. Ostalim danima u tjednu Smith je jurio od Londona do Nottinghama kupujući materijale, stvarajući kontakte, a večeri je provodio na tečaju krojenja. “U tako malom prostoru, kad bi došao kupac stajali smo užasno blizu jedan drugome. Palo mi je na pamet da ako stavim poster s rock-koncerta, stare školske bilježnice, švicarski nožić, bilo što, da to umanjuje nelagodu malog prostora i zapravo ljude zabavlja.” Tako bi kupci spontano uzimali u ruke i prevrtali predmet što se nasumice, bez dokučive logike, našao među balama tkanine te počeli razgovarati s prodavačem Smithom, atmosfera bi poslala ležerna, a kući odatle nitko nije odlazio a da nije trgovao. To spontano unošenje u dućan na prvi pogled čudnih detalja kasnije je postao marketinški trik koji sad mnogi kopiraju.
Od Stonesa do jazza
Rođen je 1945., stasao u doba propulzivnih, buntovničkih 1960-ih, među prvim generacijama koje su mogle slobodno misliti i činiti nakon mraka Drugog svjetskog rata. No, Smith je školu napustio već kao 15-godišnjak, otac ga je zaposlio u skladištu odjeće. Sanjao je da će postati sportaš, profesionalni biciklist. Nakon što se na dva kotača sudario s automobilom pa šest mjeseci oporavljao slomljena nosa, ključne i bedrene kosti, tada 17-godišnjak odustao je od biciklizma. Nedugo potom sreo je Pauline Denyer, ženu s kojom je u braku do danas. Kaže da se još uvijek vole, imaju si međusobno što jedno drugom ponuditi, razgovori s njom su mu i dalje inspirativni i sve je u njihovu odnosu, govori, došlo spontano. On je bio trgovački pomoćnik u dućanu, ona učiteljica koja ga je i ohrabrila da krene stvarati odjeću. Pauline Denyer česta je referenca u svim Smithovim razgovorima, makar se njegova partnerica i supruga više profesionalno ne zanima za modu, posvećena je obitelji. “Zbog površnosti koje ima puno u tom svijetu... no, kaže mi da je jako ponosna na mene.” Smithovi nemaju zajedničku djecu, no par je odgojio sinove koje je Denyer dobila u prvom braku.
Radoholičar je, ali nikad nije želio biti prvi, radije drugi ili treći. Poput zen učitelja zaključuje ako si prvi, imaš samo jedan smjer prema kojem se možeš pomaknuti.
Kolekcija i u Zagrebu
Nedavno je dizajnirao osam funti vrijedne kravate, dio učeničkih odijela jedne škole u Nottinghamu. “33 jedanaestogodišnjaka poslala su mi pismo i napravio sam to za njih. Problem je bio da mi izrađujemo jedino svilene kravate, a oni su tražili nekakav najlon. Prvo zbog malog budžeta, drugo jer djeci treba nešto što se može oprati.” Doduše, dječacima nije bilo teško pridobiti slavnog dizajnera da napravi gestu dobre volje, to je ona ista omražena mu škola iz koje je zauvijek zbrisao na početku puberteta ...
Ustaje rano, voli dan započeti plivanjem, već u pet ujutro. Poznato je da svako jutro od šest do osam u uredu, prije nego što počnu stizati suradnici, sluša glazbu. Zanimalo nas je što je slušao taj dan. “Glazbu obožavam, o raspoloženju ovisi što ću slušati. U posljednje vrijeme puno slušam jazz, no u mladosti su to bili Rolling Stonesi i glazba što je stizala s američke zapadne obale, naravno i Led Zeppelin i Pink Floyd.” Nedavno je proslavio 50 godina rada spektakularnom izložbom u londonskom Muzeju dizajna. U svijetu ima više od 200 trgovina, njegove kolekcije se u Hrvatskoj prodaju u Heraldi for men dućanima.
U onom istom Japanu u kojem je neslavno propao njegov domicilni bahati kolega s početaka priče, Britanac Smith je obožavan poput rock-zvijezde. No, uspjeh, a ni njegov kontinuitet, nije stvar slučaja. Iza toga stoji, kaže, naporan rad. “Često putujem tamo, puno komuniciram, ne samo s medijima, već i preko zaposlenika u dućanima.”
Ako želite uspjeti, morate balansirati između kreativnog i nosivog, tako nekako ide njegov recept. “Snažan osjećaj za zabavu i optimizam stoji iza svega što radim i dizajniram, balansiran s dosljednošću”, kaže za Jutarnji. “Upamtite da život ne služi za trčanje za novcem, život je za druženja, prijateljstvo, ljubav, razgovore i međusobna pomaganja. Mladi danas žive život poput poslovnog plana. Sve je predvidljivo i kišejizirano, nema spontanosti...”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....