SESTRE SPASILE OBITELJ 'Došli su ljudi i odveli mamu. Tata nas je dao u dom. Ipak, pobijedile smo sve'

Da je barem bilo ljeto, ali bila je zima. Došli su ljudi u bijelim kutama i odveli mamu - odsutnim izrazom kaže 26-godišnja Romana Glavurdić, studentica kostimografije na TTF-u u Zagrebu. Govori o svojoj majci i trenutku kada je njena majka odvedena na liječenje. Imala je tada 15 godina, i ostala sama s četiri sestre, dvije starije i dvije mlađe.

Same u skitnji Đakovom

Tata se tada nije mogao brinuti o djeci. Za mnoge je Đakovčane sam boravak u gradu bio težak, ratnim veteranima kao što je Romanin otac koji je pet godina proveo na prvoj crti bilo je možda malo teže. PTSP, tada bivša supruga s gomilom problema koje ne uspijeva riješiti, pet kćeri od kojih je najstarija, Nikolina, tek postala punoljetna, a najmlađa Josipa imala desetak godina, bile su preveliki teret. Uostalom, njegovo stanje definirano PTSP-om ograničavalo ga je da bude staratelj i djeca su pripadala državnim službama za socijalni rad.

Anamarija i Romana Glavurdić

(Marko Todorov/CROPIX)

Velika ljubav, kakve su sve mladenačke, započela i prije no što su se oženili 1984. godine za Jozu i njegovu suprugu bila je tada, nakon 19 godina davno završena.

Pet sestara već su bile uočene u susjedstvu kao djeca koja su stalno u skitnji, provode dane na ulici, s vršnjacima i bez nadzora, ikakve brige. Nitko tada nije mogao uočiti, jer se nitko nije bavio njima, da u svemu tome imaju snažan kodeks dopuštenog ponašanja. U stvari, nisu radile ništa loše, nisu bile nasilne, nisu krale, jedino se nisu zaustavljale pred pubertetskim eksperimentiranjem s previše alkohola i povremeno, lakim drogama. Da, nije im bio problem tri dana tulumariti, ali to je stoga jer ih nitko nije čekao. Mama je tada prolazila faze da danima nije ustajala iz kreveta, bila je pod lijekovima, a djevojčice su živjele neki svoj život pored nje.

Nesređena obitelj

Sve je moglo biti drukčije, ali je postojalo previše uvjeta koji su priječili da bude tako. Po suprugovu odlasku u rat, krizi koja nije bila dobro okruženje za malu cvjećarnicu u Đakovu koju su do tada imali, uz pet djevojčica kojima je pokušala osigurati normalan život, Romanina i Anamarijina majka se slomila. Dugovi su se gomilali, život je postajao sve teži, izlaza je bilo sve manje dok jednog dana cure nisu shvatile da već pet mjeseci nemaju grijanje, niti šanse da se plate računi.

Foto: Marko Todorov/CROPIX

Najmlađe, tada 10-godišnja Josipa i 8-godišnja Anamarija su 2003. odvedene u dječji dom Sv. Ana, a Tihana i Romana, budući da su bile starije od 14 godina, smještene su u udrugu Breza kako bi pohađale srednju školu. Najstarija, Nikolina se tada udala i otišla u Austriju, pokušavajući srediti svoj život s idejom da će pomagati sestrama. - Tihana je upisala ugostiteljsku, a ja školu za tehnički dizajn i primijenjenu umjetnost - govori Romana, ističući kako je sretna što je bila u udruzi jer su im tamo odgajatelji pokušavali kroz svih 24 sata dnevno koliko su bili s mladim ljudima usaditi vrijednosti, navesti ih da sami shvate kakav život mogu imati i pokušaju ga ostvariti.

Nisu slavile rođendan

- Imala sam dva rođendana u životu. To mi je dan kao i svaki drugi - kaže 21-godišnja Anamarija. Anamarija odlično pamti datume, za svaki događaj zna kada se zbio, koliko je tko imao godina, ali joj rođendan nema značenje veće od bilo kojeg datuma. - Nama je Božić sve. Tada se okupljamo, uvijek smo se okupljale na Božić i bile zajedno - upadne u riječ Romana, ne toliko da opravda nedostatak pažnje prema rođendanu, koliko da ponosno istakne trenutak kada ne postoji ništa na svijetu što bi moglo spriječiti njihovo okupljanje. To je oduvijek, i kada su bile u domu i udruzi, bio dan koji je pripadao samo njima. - Da, mi jesmo najjače na svijetu. Nas pet nitko i ništa ne može pobijediti - kazala je u jednom trenutku Romana tonom koji nije ostavljao mjesta sumnji.

Završivši srednju školu, Tihana i Romana upisale su fakultete, a njihove mlađe sestre Anamarija i Josipa napustile dom i, na neki način, zauzele mjesta starijih sestara, prešle u udrugu odakle su upisale i završile srednju školu. Tihana ide po drugu diplomu u životu, nakon što je diplomirala na turizmu i kulturi u Zadru, završava socijalnu pedagodiju. Romana će po završetku faksa biti kostimograf, Anamarija je na političkim znanostima, a Josipa studira socijalni rad u Orašju. Nikolina živi u Austriji. Tihana, Romana i Anamarija dobile su stipendiju Rotary cluba i uz državnu potporu im je studiranje sada nešto lakše.

Tek su na početku

Mama i tata su im se izvukli. Tata se godinama trudio srediti se, kako bi mogao preuzeti kontrolu nad svojim životom i ponovno biti otac. Prodao je obiteljski stan, otplatio dugove, kupio malu kuću i dočekao svoju suprugu s kojom ima pet kćeri da izađe s liječenja. Ove su se godine oženili treći put. - Užasni su, vole se kao tinejdžeri - smiju se Romana i Anamarija. Tata otplaćuje tri kredita vojnom mirovinom i sretan je jer su mu kćeri dobro. Happy end. - Ne, to nikako nije happy end - usprotivi se Romana - jest happy, ali nije nikakav end, nikakav kraj - dobaci. - Da mogu birati, opet bih izabrala ovaj život, sve što je donio - nasmije se i zbriše ususret lijepom u životu.