Ada Reić, magistra je sociologije i seksualna savjetnica. Oduvijek ju je, kaže, zanimalo kako ljudi razumiju svemir, objekte, mikroorganizme i najveće sisavce, strojeve i fiziku, ali sebe i ljude oko sebe - gotovo nimalo. Predaje sociologiju na fakultetu i završava edukaciju za seksualnu savjetnicu, a upravo o seksualnosti i svim problemima vezanim za istu popričala je s ovom Splićankom novinarka Slobodne Dalmacije.
Seksualnost je još uvijek u našem društvu tabu tema… Što bismo trebali znati i što sve uključuje?
U Hrvatskoj se seksualnost svodi većinom na biološki ili zdravstveni aspekt, na bolesti, probleme, medicinski aspekt seksualnosti, ali društveni aspekt je gotovo u potpunosti zanemaren.
Ne znamo što je sve seksualnost i što uključuje, ona uključuje razumijevanje načina na koje nam tijelo funkcionira, razumijevanje i poznavanje tijela – biologije, fizioloških reakcija, utjecaja hormona, poznavanja dijelova tijela, osnovne anatomije i terminologije…
Zatim bi to značilo da razumijemo procese koji se događaju unutra, u našoj glavi, misli vezane za seks i seksualnost, očekivanja od seksa, odnosa, samih sebe, emocije vezane uz seksualnost, stavovi, ponašanja.
Bilo bi, naravno, dobro i kada bismo imali zdravu sliku o sebi i svom tijelu – prihvaćanje svog tijela također je preduvjet za zdravu seksualnost. Dakle puno je aspekata seksualnosti o kojima se ne priča, o kojima malo znamo.
Neznanje o seksualnosti veliki je problem…
Seksualnost učimo socijalizacijom, baš kao i sve drugo. Kad bismo znali što nas sve oblikuje kao seksualna bića i čini naš seksualni identitet, imali bismo veće šanse da postanemo kvalitetnija i zdravija osoba, najprije u svojim očima… hoćemo li onda ulaziti u odnose i sam seks, to je manje bitno. Važno je da razumijemo što se događa u našem tijelu, glavi i srcu. Ako razumijemo – veće su šanse da možemo mijenjati.
Moje dosadašnje bavljenje seksualnošću putem edukacija, radionica, kvizova, savjetovanja i generalno razgovora s ljudima donijelo mi je jasnu sliku - odgovorno tvrdim da nemamo pojma o seksualnosti, da ne znamo niti osnove.
Mi uistinu ne znamo kako naše tijelo funkcionira u seksualnom smislu. Zamisli da znaš što ti se događa i zašto ti se događa, kako bi tvoje tijelo trebalo reagirati na seksualni podražaj, da prepoznaš ako nešto nije u redu…
Trebali bismo poznavati svoju anatomiju. Anatomija klitorisa i razumijevanje načina na koji on funkcionira iznimno je bitna za žensku seksualnost, posebno ako znamo da, prema istraživanjima, do čak 75 % žena ne može doživjeti orgazam vaginalnom penetracijom, već – putem klitorisa.
Zamisli da razumiješ svoje emocije. Da ti je jasno zašto se u određenom trenutku osjećaš na određeni način. I da još znaš kako pomoći sebi da se osjećaš bolje. Znate li da najčešća emocija koju osjećamo, vezano uz seksualnost, nije strast… već sram!
Zašto je sram najčešća emocija, posebno kod žena?
Jer nas je društvo, kultura u kojoj živimo, tako naučilo. Svoga se tijela trebamo sramiti, baš kao i svojih želja, potreba, ideja.
Duga povijest, još od srednjeg vijeka, uči nas sustavno kako bismo se trebali sramiti svoga tijela te kako je seks i užitak opravdan samo ako služi reprodukciji. Uči nas da su društveno prihvatljive emocije koje imaš u odnosu na svoje tijelo i krivnja i strah. Mnogi prema svom tijelu osjećaju najneugodnije emocije, odbojnost, gađenje, mržnju. Ne bismo se trebali sramiti ni jednog dijela svoga tijela.
Što spada u zdravu seksualnost?
U zdravu seksualnost spadalo bi i da razumijemo ideju koju imamo, vezano za seksualnost, a koja nije naša. Trebamo preispitati svoje stavove i očekivanja. U praksi ljudi često nisu zadovoljni sobom, svojim seksualnim životom, a ne znaju zašto. Dođe do toga da im postane jasno da nisu sretni, a neki nikada sebe nisu zapitali što zapravo vole, trebaju i žele, u svakom smislu, pa tako i u seksualnom.
Prvo bi bilo dobro da znamo barem što nam se ne sviđa, šta uglavnom i znamo, ali opet je tu pritisak društva - što će ljudi reći, što će selo reći, pa šutimo i trpimo. Trpimo dodire koji nam ne odgovaraju, odnose koji nam se ne sviđaju... Ljudi znaju biti godinama u vezi, braku i nikada ne reći partneru ili partnerici da im možda nešto od seksualnog repertoara koji imaju, ne odgovara.
Em smo needucirani, em smo u strahu. Živimo u svijetu površne seksualnosti gdje smo stalno izloženi guzicama i sisama i idejom seksa kao proizvoda rezerviranog za mlade, lijepe i zgodne, seksa kao površne zabave, ali ona prava, životna strana seksualnosti ostala je tabu!
Dakle, bilo bi za početak super kad bismo znali što ne volimo i što volimo. Kako se to radi? Ako se ne osjećamo dobro pri određenom dodiru – odmah znamo da nešto nije u redu. A tražiti što volimo, kako se to radi? Istražujemo. Na razne se načine može istraživati – razgovarajući sa stručnjacima, maštajući, čitajući, pišući, zamišljajući idealne seksualne scenarije, vizualnim stimulansima, isprobavanjem (vlastitih) različitih dodira…
Seksualni terapeuti i savjetnici kod nas nisu česti, niti ljudi imaju naviku ići na seksualno savjetovanje…
Ima nas možda 20-ak u cijeloj Hrvatskoj, ali je zvanje još uvijek prilično novo, ljudi ne znaju da postojimo. Kad saznaju onda neki zbog srama ne dolaze ili misle da nije bitno ili da će se riješiti samo od sebe, ili ne žele riješiti ili se nisu spremni suočiti. Neki dođu i nerijetko spase svoj seksualni život, ali i bitnije – sliku o sebi.
Mislim da seksualnih savjetnika i terapeuta ima u najviše u području Zagreba i okolice, a Dalmaciji smo nas četiri žene i sve smo seksualne savjetnice.
Ponekad se događa da se ljudi jave za savjetovanje, odvaže se na taj prvi korak, pitaju, čak neki dogovore termin, ali onda ne dođu. To ne čudi, jednostavno smo u blokadi što se tiče seksualnosti, a blokada biva još veća kada se treba suočiti s idejom da nešto možda nije u redu i da još onda trebaš s nekim popričati o tome.
Ono što treba imati na umu je da se naš posao često zapravo svodi na edukaciju i normalizaciju – nekada je dovoljno ljudima objasniti kako stvari funkcioniraju (tijelo, mozak, emocije, stavovi…) i već im tada bude jasno da je s njima sve u redu. Otpusti se pritisak, anksioznost i dalje ide glatko.
Ako se radi o seksualnim smetnjama i poremećajima, situacija je malo složenija, ali ipak nije nerješiva!
Koji su najčešći poremećaji i smetnje kod žena, a koji kod muškaraca?
Seksualne smetnje i poremećaje ima mnogo ljudi, ali ponekad se jednostavno dogodi neko nefunkcioniranje u određenom periodu života, ne znači odmah da smo zauvijek obilježeni. Najčešći ženski seksualni poremećaj, koji je u porastu, jest hipoaktivna seksualna želja, odnosno, nedostatak želje za seksom.
Nimalo rijedak je i anorgazmija – nemogućnost postizanja orgazma, zatim dispareunija – bol pri ili nakon snošaja. Žene se mogu sresti i s vaginizmom – nevoljnim kontrakcijama mišića rodnice zbog čega penetrativni seks nije opcija, ali često ni ginekološki pregled. Sami po sebi to znaju biti složeni problemi, ali ako ne pričamo o tome taj problem u mnogim glavama i mnogim krevetima naraste do nesnošljivih razmjera. Gomilaju se neugodne emocije, potisnute, ignorira se problem, odnosi se hlade...
Muškarce najčešće muči preuranjena ejakulacija, dogodi se da muškarac doživi orgazam prije nego bi to htio. Najistraženiji muški poremećaj je erektilna disfunkcija. Sve je češća i hipoaktivna seksualna želja. Muškarci mogu imati problema i s odgođenom ejakulacijom – kada gotovo nikada ili jako rijetko uspijevaju doživjeti orgazam. Kod oba spola, jako je važno razumjeti kako misli, stavovi, očekivanja i emocije mogu utjecati na tijelo i na fiziološke reakcije.
Na primjer, muškarac se upusti u novu vezu, osoba mu se jako sviđa i on ima dozu nesigurnosti,..ponekad je dovoljna jedna leteća misao “što ako” da se upravo to dogodi – erekcija se izgubi. Anksioznost se poveća, krenu negativne misli, dođu neugodne emocije – tijelo reagira. Tako to funkcionira. Ista stvar kod žena – dovoljna je jedna ideja koja proizlazi iz nekog straha ili nesigurnosti da se tijelo “ohladi”.
Kako to pokušati popraviti?
Dobro je zapitati se što ti je važno u odnosu, u seksu i seksualnosti. U što vjeruješ, otkud ti ideja da stvari i odnosi funkcioniraju na određen način... Teško je ulaziti u intimne odnose ako osjećaš sram, strah i krivnju, ako mrziš svoje tijelo, ako vjeruješ da radiš nešto loše, ako ne znaš kako tijelo funkcionira, ako misliš da ti se nešto mora sviđati, a tvoje tijelo odbija…
Ali naše društvo ne gleda blagonaklono na ideju istraživanja vlastitog tijela, posebno ako se radi o ženama. Društvo je jasno postavilo norme seksualnosti – zna se što žena radi, misli i osjeća, baš kao i muškarac. Ali, seksualnost je toliko individualna da se često, dok pokušavamo pronaći ladicu kojoj pripadamo, pomirimo s idejom da možda jednostavno nešto s nama nije u redu, da nismo normalni.
O seksu mladi uče iz medija, pornografije i tu i tamo poneke odrasle osobe koja im može približiti ili potpuno udaljiti stvarni svijet seksa. Učimo što su točno erogene zone, kako ih se točno dodiruje, kako izgleda tijelo, kako izgleda užitak, kako izgleda odnos između dvoje ljudi... Kopirajući svijet fotošopiranih glumaca mladi se izbezume u stvarnoj intimnoj interakciji. Nerijetko se šokiraju – od izgleda genitalija preko igre moći koja ne odgovara svima, do erogenih zona koje to nisu.
Fenomen seksualnosti je kompleksan, ali nije ga nemoguće razumjeti. Prvi je korak, ujedno i čini se najteži, - otvorena i jasna komunikacija. Počevši od liječnika, koji i dalje genitalije oslovljavaju s “ono dolje”, do medija koji su seks pretvorili u s*ks, a penis u p*nis. Dokle god ne možemo niti imenovati dijelove tijela, teško možemo očekivati da ćemo biti zdrava seksualna bića.
I za kraj, jedna Tolstojeva: „Ljudi mogu preživjeti potrese, epidemije, stravične bolesti i najrazličitije vrste duhovne patnje, ali najbolnija tragedija uvijek je bila, jest i bit će tragedija spavaće sobe”.