OTPAD POD VODOM

Ronioci su u 20. stoljeću u podmorje namjerno stavljali razne predmete. Ondje je završila i šasija Alfe...

Alfa Romeo u podmorju
 Ivana Nobilo/Cropix
Lokacije u blizini gradova naročito pate pod gomilama raznog otpada. Kostrena je samo primjer, koji pokazuje obrazac

Interesantno je kako su prije pedesetak godina ljudi mislili da će podmorje biti zanimljivije, ako u njega postave objekte, koji tamo ne pripadaju. Potapalo se sve što vam nije trebalo. Danas je trend sasvim drugačiji, iz podmorja se u ekološkim akcijama vade slični predmeti. Jedna je stvar kada postavite veliki objekt, koji će ribama pružati zaštitu i simulirati greben, a druga kada ostavite neki sitni poput auta.

Tako je jedna Alfa Romeo sedamdesetih, prošlog stoljeća, završila ispred DC Kostrena. Namjerno je potopljena. Nekom se to učinilo zanimljivim. I danas je ondje. U međuvremenu je prepolovljena pa su dva dijela razmaknuta kojih desetak metara. Trenutno stanje je takvo, da tek nakon pažljivog gledanja shvatite da se radi o šasiji automobila. U međuvremenu smo shvatili da olupine automobila ne pripadaju u šume, polja, krš i slično. Ali u moru nam nisu vidljive, pa valjda ne smetaju.

image
Ivana Nobilo/Cropix

Na Tajlandu u nacionalnom marine parku Phi Phi, nekoliko godina nakon razornog tsunamija, postavili su ogromne betonsko željezne rešetkaste građevine. Izgradnja ovih struktura napravljena je sa ciljem zaštite ribljeg fonda i ostalih morskih organizama. Naime, tsunami je osim razarajućeg efekta na obali, potpuno devastirao podmorje. Naročito su stradali krhki koralji. Morski organizmi, koji su u njima imali prirodnu zaštitu, odjednom su se našli na koraljnom groblju. Procijenjeno je da će vrlo brzo i ti beživotni ostaci prestati pružati zaštitu i potpuno se razgraditi. U istom periodu novi koralji neće se razviti do željene veličine i prirodno stanište će biti devastirano.

Zato su promptnom akcijom, na više desetaka kvadrata, na nekoliko lokacija izgrađene više metara visoke rešetkaste strukture. Prije tri godine kada sam ronio na tom području iznenadio sam se koliko su pune života. Veća riba teško ulazi u unutrašnjost i sporo se kreće pa se mlađ i manje ribe mogu efikasno sakriti. One su postale novi dom raznim manjim vrstama, dok se koralji ponovo ne obnove. To je također čovjekov utjecaj na podmorje, unošenje stranih predmeta, ali jasno je da svrha opravdava postupak.

Svjedoci smo da olupine brodova u Jadranu kao svojevrsne slike pružaju dom raznim ribama. A ima ih popriličan broj. Tu su struje jače, što garantira više hrane. Ribari baš ne vole bacati mreže, jer najčešće zapnu na olupinama. Tako ta područja postaju umjetne zaštićene zone. Ribe ih nastanjuju i obogaćuju naše podmorje.

image
Ivana Nobilo/Cropix
image
Ivana Nobilo/Cropix
image
Odbačena guma
Ivana Nobilo/Cropix

Druga je stvar kad neplanski bacite vešmašinu ili auto. Gumu ili plastične predmete. Naravno i njih će neki organizmi prigrliti i živjeti na smetlištu. Šta im drugo preostaje. Pružat će im zaštitu, ali i dodatno zagađivati podmorje. Njihovom razgradnjom dobivat ćemo sve više mikroplastike u ribama, a konzumacijom i u sebi samima. Sve su to povezani ciklusi, krugovi u kojima se vrtimo.

Danas su ronioci, generalno govoreći, osviješteni ekolozi, u to ne treba sumnjati. Vrlo često iz podmorja iznose razne predmete, iako nije nikakva ekološka akcija u tijeku. RK 'Roniti se mora', svojim je članovima podijelio višekratne mrežaste vrećice u tu svrhu. Ronioci podmorje smatraju svojim drugim domom i imaju ga potrebu očistiti, bez obzira koji je uzrok zagadjenja.

image
Ivana Nobilo/Cropix
image
Ivana Nobilo/Cropix

Lokacije u blizini gradova naročito pate pod gomilama raznog otpada. Kostrena je samo primjer, koji pokazuje obrazac. I nije najgori. Čudi jedino što su upravo ronioci prije pedeset godina imali potrebu te predmete postaviti pod more. Nije Alfa jedina, potopljena je i priručna barokomora iz centra i još neke stvari, samo malo dublje, pa nisu svima vidljive. Na platou se nalazi još nekoliko predmeta poput rešetkaste ograde i metalnog okvira. Moramo priznati da uobičajene manje predmete poput boca, čaša, limenki... nismo primjetili. Rezultat je to sustavnog čišćenja koje provodi sam centar i njegovi korisnici.

U pedeset smo godina shvatili da unošenje smeća pod vodu nije svrsishodno. Da ljudi ipak više cijene praznu pješčanu sipinu na kojoj će vidjeti: trlju, list, kokota, račiće, male sipe, kozice, glavoče, cjevastog crva, pužiće... nego zahrđale konstrukcije. I dalje se u nekom centru znaju pohvaliti: Imamo novu barku na home reefu. Ako je drvena, još je možemo i prihvatiti. Za plastičnu najčešće odgovaramo: jeste li to istaknuli kandidaturu za ekološku akciju, očito ste stvorili uvjete.

image
Skuba scener
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 05:18