Iskoristili smo 15 minuta besplatnog parkinga na lošinjskoj rivi i iskrcali brzinski svoju ronilačku opremu pred mali centar SubSeaSon smješten u prostoru stare konobe u samom srcu grada.
Neno iz centra nas je obavijestio da ronimo na Malim Srakanama, ali odluka između dvije moguće pozicije još nije bila donesena. Špilja ili zid? Mi smo nekako navijali za špiljicu, mada nam je u konačnici bilo svejedno jer nismo nikada ronili ni na jednoj od tih dviju lokacija. Ipak, većina je izglasala zid i mi smo se naravno prilagodili. Za nas nema lošeg zarona, svako ronjenje može biti zanimljivo i dobro. Već rutinski smo spremili svoju foto i ronilačku opremu na kolica i uputili se s ekipom ka gumenjaku. Članovi naše grupe Tanja i Steve ovdje su stalni gosti s obzirom na to da imaju kuću u Velom Lošinju dok ostatak godine žive u Kaliforniji. Smjestili su se prvi na brod dok smo mi ostali malo sporijim ritmom dodavali komad po komad opreme unutra. Mladi Nates koji je također ronio s nama pomogao je oko ukrcaja.
Pozicija Srakane spadala je u tzv. Zonu 2, nešto udaljeniju od centra, četiri do osam nautičkih milja preciznije. Vele i Male Srakane dva su mala otoka smještena zapadno od Lošinja, između Unija i Suska. Vele su sjevernije od Malih, a južno od Unija. Oba otočića imaju vrlo malo stanovnika, naročito u zimskom periodu kada ih je na Velim samo osam, a na Malim živi jedan hrvatsko-austrijski bračni par. Ne postoje trgovine, a automobilom se tamo ne može. Zvuči idealno i obećava mir. Gotovo kao dok roniš.
Nakon nekih dvadesetak minuta vožnje, prošavši pokraj najjužnije i najistočnije točke ovog otočja, nenaseljene hridi sa svjetionikom, rta Šilo, ugledali smo mali otok građen od vapnenca, prekriven makijom i trskom na višim dijelovima. Zrinka je uspješno usidrila gumenjak na jugozapadnu stranu otoka, a Neno je odradio brifing. Čekao nas je prekrasan podvodni greben pun prevjesa, rupa i kanjona. Znali smo da to obećava bujan život.
Tanja i Steve ponovno su bili prvi, ovaj put u moru. Božo i ja opušteno na kraju. Prvi pogled pod vodu i znali smo da je zid odličan iako je poprilično strm pa za početnike koji nisu savladali tehnike plovnosti definitivno nije bio. Mnoštvo crvenih i žutih spužvi koje su čitavom visinom i dužinom prekrivale zid, stvarale su predivan topli kolaž kao kontrast modrom morskom bezdanu.
Grbava axinellae ili stručnog naziva Axinellae Cannabina posebno je atraktivna. Uspravne narančasto-crvene spužve s dugim, tankim i nepravilnim razgranjenjima poput svijeća su se izdizale između žutih sumporača. Axinella je u prosjeku veličine od 20 do 50 cm iako ponekad može izrasti u pravo stablo od gotovo metar. Nastanjuje područja od dvadesetak pa i do stotinu metara dubine. Ribe i rakovi se baš ne hrane ovim spužvama s obzirom na to da ona proizvodi za njih otrovne supstance koje sadrže izocijanid. Ipak, nekima su one vrlo ukusne i korisne. Mali pužići golaći koji se često nađu na njima grickaju ih ugrađujući njihov otrov u svoje zaštitne stanice. I krakati stanari morskog dna, zvijezde dlakavice, povremeno su ukras ovih spužvi.
Axinellae i sumporača važne su i zaštićene vrste Jadranskog mora. Spužve su općenito čudnovata bića. Najjednostavnije su i najstarije višestanične životinje na zemlji, a žive vezane za morsko dno ili neki drugi supstrat. Spominje ih još u davnoj Ilijadi i Odiseji, u Bibliji također, a imale su toliko široku primjenu kroz stoljeća da se od zanimanja spužvar moglo pristojno živjeti. One nastanjuju sva mora svijeta, a procijenjeno je da ih postoji 15000 vrsta. Da bi održale svoje životne funkcije, spužve dnevno pumpaju kroz tijelo ogromne količine morske vode i filtriraju je kako bi uhvatile bakterije, mikroalge i ostale sitne čestice kojima se hrane.
Nastavili smo dalje razgledajući ovaj šareni vrt i prebacili se na razvedene prevjese i usjeke u potrazi za još nekim, pokretnijim oblikom života. Nekoliko kamenih trlja svojim simpatičnim brkovima kopalo je po maloj količini pijeska u rupi. Crvići, račići, sitne ribice.. Što god nađu ove crveno-ružičaste ribe vretenastog tijela dobro je.
Među zvjezdastim koraljima, u drugoj, nešto većoj rupi s mladim kozicama pronašli smo i dvije škarpinice. Mali primjerci, ali računaju se. Malo smo im Božo i ja svojim jakim fleševima rasvijetlili kuću, što im se i nije pretjerano svidjelo, ali uskoro smo ih pustili na miru.
A moj Garmin Solar, ronilačko računalo, govorio je da moramo lagano u pliće područje. Naravno, Garmina se bez pogovora sluša. Još malo prolazaka po usjecima koji su sada postajali sve razvedeniji. Provlačenja između morskih stijena su uvijek fora svim roniocima. Kao da nas ti prolasci ponovno vraćaju u djetinjstvo i igre po toboganima i aquaparkovima. I potraga za mikrosvijetom ovdje je također uspješna. Ljubičastih Flabelina i bijelo narančastih Craetena uz oštar vid se može naći. Našu igru u bestežinskom stanju nastavljamo u polju cvjetnice posidonije uz jata crneja i lumbrake koji se u njoj gnijezde. Do izlaska na brod nas dijele još samo tri minute sigurnosne stanke. I jedan zajednički Scuba skener selfie u morskoj travi.
