Kada smo razmišljali koja vrsta je karakteristična za Lastovo, nije bilo dvojbe. Barakuda ili kako ju Božo zove škaram. U početku mi je taj naziv bio nepoznat, jer na sjevernom Jadranu barakude nisu česte pa im nismo nadjenuli ni ime, ali južno od Splita počinje njihova zona. Prisjetio sam se svoje zbunjenosti zašto vaterpolisti nisu odabrali neku jadransku ribu nego su se nazvali barakude. Na Lastovu sam shvatio sve svoje neznanje.
Barakude su jadranske ribe, savršeni autohtoni predatori. Barakuda je morska riba iz roda Sphyraena, a najčešće obitava u tropskim i suptropskim oceanima diljem svijeta. Ona je većinom individualni grabežljivac kojeg ćemo rijetko vidjeti u jatu. Ima izrazito dobar vid i munjevite pokrete. Odmah nakon starta može doseći brzine od preko pedeset kilometara na sat. Kao agresivni grabežljivac „ne drži ju mjesto”, nego je u stalnoj migraciji i potrazi za plijenom. Protivno većini opisa njihovog ponašanja lastovsko jato se povećava i stacionirano je na uskom području. Znanosti u inat tvrdoglavo stoje svoje na svome.
Imao sam priliku, više puta, vidjeti barakude u indo-pacifičkim vodama kako nepomično stoje u izrazito jakim strujama. Dok sam ja bio zakačen kukom za stijenu one su tek svakih dvije tri sekunde lagano zamahivale repnom perajom i održavale se na istom mjestu u kurentu. Ta iskustva su nezaboravna. Ne zbog adrenalina, jer opasnost objektivno nije postojala. Već zbog mogućnosti da doživim iznimnog predatora u njegovom prirodnom okruženju. Elegancija i snaga uz minimalan utrošak energije i ogromnu količinu osviještenosti. Ta lakoća plivanja fascinantna je.
Njihovo tijelo je usavršavano do perfekcije. Vretenasto, cilindrično-izduženo, mišićavo, funkcionalno pozicioniranih peraja i iznad svega aerodinamično. U Italiji su pronađeni fosili pradavne ribe, rodonačelnika modernih barakuda. Naučnici su utvrdili starost - 45 milijuna godina. Možda najimpresivniji rezultat istraživanja je da nema većih razlika između modernih barakuda i njihovih pretpovijesnih predaka. Desetke milijuna godina barakude nisu imale potrebe da se bitno promijene. Očito su svoj evolucijski zenit doživjele jako davno. Zbog sličnosti u izgledu, ponašanju i navikama, ponekad se barakuda uspoređuje sa slatkovodnom štukom.
Barakude su po izgledu nalik zmiji, s istaknutim zubima oštrih rubova, nalik očnjacima, slično kao piranje. Zubi su smješteni u dva reda i kod zagriza melju žrtvu i ostavljaju velike rane. Imaju velike šiljaste glave koje djeluju prijeteće. Njihov je izgled funkcionalan, a ne psihološki. Nema potrebe za zastrašivanjem protivnika, jer su napadi munjeviti.
Žrtva je prije mrtva, nego što shvati, što se događa. Plivajući mjehur im je velik, što omogućuje održavanje plovnosti uz minimalnu potrošnju energije tijekom krstarenja ili mirovanja. Vrlo često se mogu vidjeti upravo u tom položaju, mirovanja. Bez obzira na uvjete stoje mirno i neprimjetno ispod površine čekajući svoj plijen. Boja ovisi o podneblju, ali svim vrstama su zajednička: tamnija leđa i svjetliji trbusi. Većina ih ima i tamnije pruge na bokovima. Te se pruge dobro uklapaju u površinu i sunčeve zrake na njoj. Idealna kamuflaža, pa iako stoje u otvorenoj vodi teško su primjetljive.
Naravno draži su im grebenski ili travnati predjeli, gdje se još lakše sakriju. Životni stil barakuda je gerila, zasjeda, zbog toga su odrasle jedinke u pravilu individualci. Teško je cijelo jato staviti u zasjedu. Hrane se malim i srednjim ribama poput: inćuna, skuša, haringa... Napadaju lignje, ali i napuhače i rakove. Ponekad čak i pripadnike svoje vrste. Većina ovih grabežljivaca velika je pola do jednog metra, ali neke mogu narasti i do više od tri metra. Zabilježeni su i slučajevi napada na čovjeka, ali to su rijetke iznimke. Smatra se da se događaju u uvjetima smanjene vidljivosti, gdje riba instinktivno reagira na pokret, a ne vidi veličinu plijena. Barakuda najprije puca, pa pita tko je.
Iako priča o barakudama izgleda zastrašujuća, one su kao i svi vrhunski predatori iznimna bića fascinantnih fizičkih sposobnosti i prilagodbe na način života koji vode. Filozofija većine predatora je ista, ne napadaju plijen, koji će im oduzeti previše energije. Odnosno pragmatično odustaju od napada, ako je protivnik ravnopravan ili jači.
