Prije nego što sam napustio Split, shvatio sam da postoji još jedna strana toga grada osim uobičajenog dioklecijansko-antičko-srednjovjekovnog klišea. Split ima i mračniju stranu: može navijestiti drugačiju mitologiju, koja bi se mogla nazvati romantičnim trilerom u stilu Casablance. Bez obzira na to koliko se drugi gradovi trudili to oponašati, to je crta koja ne dolazi prirodno. To je nešto organsko, špijunska atmosfera, mračne ulice, sumorni kafići ili jednostavno postojanje hotela kao što je Bellevue, u kojem sam odsjeo. Znam, sigurno sam u svom jučerašnjem zapisu zvučao nepravedno kada sam se fokusirao na nedostatak klime u Bellevueu. Sada se moram ispraviti: zapravo, nedostatak klime je dio njegova šarma. Išao bih čak toliko daleko da bih rekao da je, za one koji ne putuju s previše ograničenim budžetom i koji traže nešto egzotike, Bellevue pravo mjesto za odsjesti.
Dobra cijena
Ta palača iz 19. stoljeća, izgrađena na rivi, ima goleme sobe s visokim stropovima i niz apartmana s golemim prozorima s pogledom na more. OK, nema klime, ali ona se ne može jednostavno instalirati u Bellevueu jer bi to značilo da bi se cijela zgrada morala razrušiti, što bi bila šteta. Naravno, noću to može biti strašno. Ali tada, ujutro, stiže olakšanje. Kada otvorim prozor, pogled preko rive s mog prozora u Bellevueu je apsolutno fantastičan. Također, za svu tu prostranost, hotel nije vrlo skup. Po 1100 kuna za noćenje za golemi apartman, za tri noći sam platio onoliko koliko sam u sličnom hotelu, za sličan apartman, u Zadru platio samo jednu noć.
A takva prostranost nije uobičajena, čak niti u hotelu iz 19. stoljeća. Što je to? Je li ovdje spavao Tito, što li? Pitam u hotelu. “Ne, ali Orson Welles jest”. O, Orson Welles!... Veliki zavodnik... Filmaš s tisuću ljubavi koje su uništile živote tolikih žena, uključujući ovdje, u Splitu, gdje mi kažu da je imao kuću, vilu (pa je čak i glumio u komunističkom kičastom epu “Bitka na Neretvi”)... Njegova ljubav Oja Kodar izgradila mu je ovdje spomenik; moram ga pronaći.
Dobar znak: domaći gosti
To nije tako lako jer nitko ne zna gdje je, iako mi na kraju kažu da je ispred kina Broadway, u šoping centru Joker, daleko izvan centra grada. Čak i tamo, treba mi dosta vremena da ga pronađem, jer je u potpunosti prekriven suncobranima iz kafića uz pločnik. Jadni Welles, kakva razlika u odnosu na Joycea iz Pule. Welles u Splitu je posve prekriven, sakriven, ponižen i čini se da nikog nije briga za njegovu prisutnost.
Provodim brzi empirijski test te pitam obližnje prodavače i djelatnike, uključujući - budući da je Welles napravio Damu iz Šangaja - mladog Kineza, vlasnika obližnje trgovine jeftinom odjećom Kineski dućan. A, Welles, on je napisao Hamleta, zar ne? Ne, zapravo ne, zapravo Macbetha, ali to nije bilo daleko od pravog odgovora.
A sada dolazi restoran dana. To je Nostromo, bar s restoranom koji dolazi uz dobre preporuke, neposredno ispred splitske riblje tržnice. (Ime Nostromo također ima mračne konotacije, jer je to naslov slavnog špijunskog romana Josepha Conrada i, da, ime prokletog svemirskog broda u filmu “Alien”.) Unutra je vrlo hladno, a tu je i mješavina domaćih i stranaca, što je uvijek dobar znak. Konobarice su spremne na suradnju i, iako imam neke sumnje o pravoj prirodi paškog sira koji mi donose, prihvaćam objašnjenje da je to mladi paški sir, koji ima manje paški okus od starije, klasificirane kategorije. S druge strane, ne bih prihvatio nikakvo objašnjenje o potpuno bezukusnim maslinama, pa ga nisam ni zatražio. Već sam se naviknuo na to. Nigdje u Hrvatskoj, u deset dana putovanja i iskušavanja restorana, nisam pronašao dobre masline. Svugdje, čak i u najboljim restoranima, dolaze iz konzerve, posve su bezukusne, a restorani ih kupuju u konzervama od po 10 kilograma.
Pristojan prosjek
Nostromo je dobar i ne izlazi iz prosjeka. Nije ni jeftin, s biftekom za 100 kn i T-bone steakom za 150, ali konobar je pristao napraviti riblju platu za jednu osobu, iako jelovnik kaže da se radi samo za dvije.
Imaju i “kvalitetnu ribu druge klase”, upola cijene, kojoj se ne usuđujem blizu, i oboritu ribu na žaru, koja je za 400 kuna za kilogram mnogo skuplja nego primjerice u Grčkoj. To znači 100 kuna za komad ribe od 250 grama. Domaće bijelo vino je dobro, iako dolazi iz pipe niz stepenice, gdje je svatko može vidjeti. Ali, da, što možete očekivati od restorana u kojem konobari moraju sami prati pribor za jelo pred svima (kao što sam i sam mogao vidjeti)?
Komentari (0)
Komentiraj