POLARNI SAN DAVORA ROSTUHARA Pet dana snijega i leda: 'Mozak zna biti najveći neprijatelj. Nije mi dosad, zapravo još došlo u glavu gdje sam'

Polagano prolazim planine koje dijele unutrašnjost od obale. Kad sam ih gledao iz zraka na letu do starta na Hercules inletu, točno sam shvatio svu silinu Antarktičkog leda. Ledeni pokrivač je toliko debeo da su ponegdje cijeli planinski lanci ispod površine leda, a ponegdje izviru iz leda samo vrhovi planina, što se zove nunatak. Dva nunataka koji su mi bili orijentir jer sam između njih morao proći, sada su već iza mene, sljedeći nunatak koji će mi biti orijentir, još je predaleko van mog vidokruga. Ali desno od mog smjera kretanja posljednja tri dana sam uživao u pogledu na te planine koje sam vidio iz aviona. Sada mi i one sve više izlaze iz vidokruga, a beskrajni bijeli horizont koji će me pratiti narednih dana, sve više preuzima stvar.

Mentalne igre

Danas sam dosegao svoj dnevni cilj. I dalje se penjem, ali je uzbrdica blaža i razvučenija. U nešto više od 8 sati, popeo sam 200 metara u 15 kilometara za što sam spržio 5200 kalorija. Naporan je ovo posao. Nadam se da će postati lakše kad se uzbrdica još više razvuče, ali biti će i hladnije, vjetrovitije, biti će i loših dana, biti će i dijelova gdje su sastrugi visoki i po dva metra. Sastrugi su uzdužne formacije od snijega koje formira vjetar. I sada ih već ima, ali su zanemarivo maleni, a između 86 i 88 stupnja čeka me više od 200 km velikih sastruga, a nakon toga ledeni polarni plato na 2800 m. No tko zna hoću li uopće izdržati do tamo, i hoću li moći pratiti potreban tempo?

Ali ne! Ne razmišljati o tome! Mozak zna biti najveći neprijatelj. Sada, na samom početku, zaista ne treba razmišljati o tome što me sve čeka. Sve sam to razmišljao prije i pripremao se za to, ali sada kada sam u igri, treba ići iz dana u dan. Biti što više u trenutku, paziti na fokus. Trebam biti fokusiran na to da sve obavljam strpljivo u rukavicama, bez obzira na to koliko poneki posao bio težak i zahtjevan. Treba biti fokusiran na to da se često mažem kremom za sunčanje i unatoč tome da što više pokrivam lice maskom i da nikad ne skidam sunčane naočale da ne bi riskirao snježno slijepilo. Treba biti fokusiran na tehniku kretanja i disanja. Na to da što učinkovitije i brže odradim večernju i jutarnju rutinu u šatoru, kako bih se što više stigao odmoriti.

Davor Rostuhar

Ali mozak hoće dramu. Kao da me neprekidno želi podsjetiti da ako nastavim ovako sporo, neću nikad stići do Južnog pola. Znam ja da je to strategija, ali briga njega. Preko dana, ja kontroliram situaciju, naposljetku i to sam trenirao. Ali dočeka me ujutro kad se još nisam razbudio. To su jutarnji demoni. U mom slučaju, najpodliji od svih. Kukavice koje napadaju kada još spavam. Pobijediti demone, prvo je pravilo ovog puta. Biti fokusiran i u trenutku, drugo, kontrolirati samo ono što mogu, treće. U ovom trenutku cilj mi nije stići na Južni pol, nego se što bolje odmoriti da bi sutra dostigao svoj dnevni cilj. Iz dana u dan, iz bitke u bitku.

Plan i ja

Na temelju dosadašnjeg iskustva s priprema prije ekspedicije sastavio sam neki okviran plan kretanja, pa da ga malo pojasnim, budući da svaki dan u statistici izvještaja stavljam i podatak koji je meni dosta važan – gdje sam u odnosu na plan.

Hercules ruta od obale do Južnog pola, ima oko 1130-1150 km, kako računaju ALE i ljudi koji su to prošli. Ali oni mjere put tako da svaki dan kad stanu i dignu kamp, upale GPS i pogledaju koliko je zračne linije do prošlog kampa. Iako je zamišljeni put više-manje ravan, ima nekih dijelova gdje treba zaobići polja s ledenjačkim pukotinama, a to ne ulazi u računicu. Da ne pričamo o tome kako nitko ne hoda u ravnoj liniji nego vijuga. Zato se ja mentalno spremam prijeći 1150 do 1200 km, ovisno o tome koliko ću se moći držat pravocrtne linije.

Napravio sam plan koji se bazira na 47 dana, od kojih je 41 hodanja i 6 pauze. Plus još tri dodatna dana, čisto ako zatreba. Imam hrane i goriva za minimalno 50 dana, a ako vidim da će mi nedostajati, mogu to vjerojatno bez većih problema razvući na još koji dan. Kad spominjem gdje sam u odnosu na plan, mislim na plan od 47 dana. Ako ću biti u zaostatku, osim što imam par dodatnih „bonus“ dana, također mogu kompenzirati s danima pauze. Kilometraža je manja u početku, a veća kasnije, zato jer se svaki dan smanjuje težina sanjki za oko 1,5 kg, i zato što ću ja postepeno biti u sve boljoj formi, iako me čekaju i neki drugi izazovi s kojima se još nisam susreo, a koji me mogu usporiti. Moj se plan zasniva na tjednu. Šest dana hodanja plus jedan pauze. Ali ako ne budem preumoran, vjerojatno se neću držati toga, jer ću dane pauze ostavljati za dane kad je loše vrijeme, neka oluja ili tako nešto. Moguće je i da promijenim plan u hodu, kad vidim kako mi ide hodanje i kolikim tempom trošim hranu i gorivo. Jedna od najboljih stvari kod ove ekspedicije je to što ću čak 50ak dana (probati) biti samoodrživ, odnosno sve što mi treba za preživljavanje 50 dana vučem sa sobom u sanjkama. To je zaista teško postići ako koristiš samo svoju snagu, a ne recimo snagu životinja, vjetra ili motora. S ruksakom teško možeš biti samoodrživ više od desetak dana. U kajaku možda 20-30.

Davor Rostuhar

Ali da bi se u tome uspjelo, treba dobro planirati. Zato pojašnjavam svoj plan. A sam sebe svakodnevno se trudim uvjeriti da je to samo okvirno, i da se ne vežem puno na to, da razmišljam samo o trenutku u kojem jesam, a ne o tome hoću li uspjeti tim tempom do kraja. Ali moram priznati, puno bolje se osjećam danas kad sam napravio kilometar više od plana nego prekjučer kad sam napravio dva manje.

Prema horizontu

I posljednje prirodno obilježje na putu – nunatak „Three sails“, ostalo je iza mene. Prošao sam ga danas puževim korakom i nastavio prema horizontu. Vidim još planine ako se okrenem u nazad, ali ispred mene sada više nema ništa, samo ravni bijeli horizont. Tamo negdje na pola puta do pola, znači za kojih 500 km, trebao bih sa zapadne strane u daljini ugledati vrhove planinskog lanca Thiel kako izviru iz ledenog pokrivača, ali to je to. Napokon taj bespregledni bijeli horizont o kojem sam sanjao.

Nije mi dosad, zapravo još došlo u glavu gdje sam. Da se moj san napokon ostvaruje. Nakon godina sanjanja, nakon posljednje dvije godine potpune posvećenosti tome, i nakon cijelog putovanja koje je uslijedilo. Zaista kao da još uvijek nisam svjestan. Možda zato što je napredovanje vrlo teško. Svaki korak moram čupati. Nema još one lakoće i tečnosti, kada ne ulažeš enormnu snagu u svaki korak, nego kada ti je kretanje stvar rutine o kojoj ne razmišljaš previše, pa možeš zuriti u daljinu i puštati misli da lete.

Davor Rostuhar

No, sada kada je ispred mene ostao taj magični bijeli horizont i kad je najveća uzbrdica iza mene, sada kao da je počelo. Iako je danas puhao najjači vjetar, a windchill je dosegao, za mene rekordnih -35 ˚C, ja sam uspijevao uživati. Još uvijek je sve pomalo kao da sanjam. Kao da nisam uopće svjestan gdje se nalazim i što je sve trebalo da do ovdje dođem. Koliko divne podrške sa svih strana. Da ja hodam svoj san! Od Anđele i roditelja ponajviše. Pa od svih prijatelja. Anđela mi je za iznenađenje skupila video poruke podrške od prijatelja, za svaki dan po jednu. To je nešto najljepše što mi je itko ikad napravio.

To pogledam svaku večer prije spavanja. A Knjiga snova! Napokon je čitam. Po dvije-tri stranice dnevno, ujutro, za motivaciju, za borbu protiv jutarnjih demona… Moram priznati da pustim sretnu suzu svaki put kad je čitam. Toliko prekrasnih poruka. Kao da živim u nekom drugom, boljem svijetu, u kojem vlada pozitiva i altruizam, u kojem ljudi nisu sami sebi najvažniji nego žele dobro jedni drugima! Itekako sam svjestan da bez sve te podrške ja ne bi mogao biti ovdje. Sam bih bio preslab. Ali nisam sam. Kad hodam, svi ti divni ljudi hodaju sa mnom. Prema bijelom horizontu.

Pratite Davora na interaktivnoj karti Antartike i saznajte više o ekspediciji na Kek.hr, Facebook profilu Davor Rostuhar - pisac i fotograf te na njegovom blogu.