PUTOPIS

NAŠ REPORTER U AVANTURI OD 5000 KILOMETARA Kako sam preživio Indiju: Jeo sam sve, a nisam se ni cijepio, tajna je u domaćoj rakiji

 Zlatko Karlo
Za dezinfekciju ujutro i navečer koristili smo domaću rakiju, iako je alkohol zabranjen u čak 28 zemalja

Doći u Indiju, a ne vidjeti Taj Mahal mnogi smatraju svetogrđem, kao da niste niti bili u toj još uvijek mističnoj zemlji, drugoj po napučenosti s više od milijardu stanovnika i sedmoj po veličini na svijetu. Kažu da morate umočiti tijelo u svetu rijeku Ganges, posjetiti Crvenu tvrđavu u New Delhiju, jahati na slonovima, gledati kobri u oči...

Ništa od toga nisam posjetio. I nije mi žao. Jer, sve sam to vidio, kao da sam i bio tamo, gledajući raznorazne discovery TV kanale. Ali sam zato doživio neku svoju Indiju, u tri tjedna tijekom božićno-novogodišnjih blagdana, dok je moja stara dobra Europa amerikanizirano blještala od šarenila i gušila se šopingom. Otprilike 5000 kilometara prokrstarili smo od sjevera do juga i natrag, od New Delhija, preko Mumbaija, do Goe i Kerele, Kochija na Arapskome moru, drevnog svetišta Hampija, čajnih plantaža Munara i Chennaija u Bengalskom zaljevu.

Rikša i tuk-tuk

Do svih tih mjesta morate nekako doći, a budući da sam putovao s ruksakom na leđima i djevojkom, a ne kao kofer s turističkom agencijom, najbolji međugradski prijevoz bio je vlak, kao što je najbolji gradski bicikl-rikša ili motorna taksi trokolica zvana tuk-tuk. I da, opet vas moram razočarati - ljudi u vlakovima ne vise više s krovova i prozora kao u nekim putopisima starijeg datuma jer i Indija se mijenja i kaska u 21. stoljeće.

Više od 62.300 kilometara pruga dnevno koristi više od 12 milijuna ljudi, iako sam negdje našao i dvostruko veći podatak. No, u Indiji sve počinje velikom brojkom, a onda slijedi cjenkanje...

Zlatko Karlo

FOTO: Zlatko Karlo/EPH

Karte su jeftine pa postoje liste čekanja za pojedine vlakove jer mnogi, pogotovo stranci, rezerviraju nekoliko vlakova. Postoji nekoliko klasa u vlakovima, od spavaćih kola s kupeima i klima-uređajem do onih klasičnijih i četiri puta jeftinijih gdje nema kupea, nego samo pregrade.

Jeftini vlakovi

Njima smo putovali jer tako najbolje upoznate zemlju i običaje. Zvuči kao kliše, zar ne? Nezaboravno je iskustvo spavanja u vagonu koji bi u Europi proglasili stočnim jer je prljav i neodržavan, ali koji ima, gle čuda, u svakom odjeljku utičnicu za napajanje mobitela, koji tamo ima i najsiromašniji puk, a na stropu po tri golema ventilatora koja - rade. Danju se sjedi na tek nešto malo tapeciranoj klupi, po troje, da bi se navečer to pretvaralo u kola za spavanje, na tri nivoa - donja klupa, srednja, koja je zapravo danju služila kao naslon, i gornja, za koju ste najprije pomislili da je za prtljagu.

Zlatko Karlo

FOTO: Zlatko Karlo/EPH

Smeće bacaju svugdje

Prtljaga ide kojekuda, najčešće ispod klupa ako ima mjesta od smeća. Nezgodna im je, naime, osobina da sve što ne bacaju kroz prozor vlaka, bace pod klupu. Od Delhija do Mumbaija putovali smo 30 sati (dvije karte za spavaća kola 115 kuna), a rekli su nam da je moglo i kraće. Na stanici u Delhiju vlak s vama čekaju i udomaćeni majmuni, a ljudi netremice bulje u vas. Žene u sarijima, muškarci ogrnuti, mi bismo rekli, plahtama, a zapravo dhotijima, koje su i one nekada nosile, uz šalove preko ramena, dok se to nije na kraju spojilo u današnji sari.

Zlatko Karlo

FOTO: Zlatko Karlo/EPH

Svi s nekom hranom od doma, iako u vlaku stalno prolaze prodavači raznorazne hrane koju vam serviraju na novinskom papiru. Ukusno je, ali, kao i sve u Indiji, prilično ljuto, naročito kada se probudite, oko 6 ujutro, gladni. Voda se pije flaširana (litra dvije kune), tu nismo htjeli eksperimentirati kao s hranom. Oni, pak, najčešće piju masala čaj, iz malih šalica od decilitra, mješavinu crnog čaja, cimeta, đumbira, kardamona, korijandera, klinčića i papra u zrnu - i sve to s mlijekom, molim.

Zlatko Karlo

FOTO: Zlatko Karlo/EPH

Ne, nismo se cijepili i da, jeli smo sve. Otkrit ću vam malu tajnu: ponijeli smo domaću rakiju za dezinfekciju ujutro i navečer. Alkohol je inače zabranjen u mnogima od 28 saveznih država koje čine Indiju, zato je popiti njihovo dobro domaće pivo Kingfisher u baru, za nevjerojatno skupih 15 kuna, neočekivano i nepcu ugodno otkriće.

Iako priči o Indiji nema kraja, u tri tjedna nismo vidjeli niti jedan mrk pogled, nismo se našli ni u jednoj neugodnoj situaciji, čak štoviše, na indijskom engleskom često smo razgovarali s lokalcima.

Zlatko Karlo

FOTO: Zlatko Karlo/EPH

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Komentari (0)

Komentiraj

Ovaj članak još nema komentara
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalima društva HANZA MEDIA d.o.o. dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu društva HANZA MEDIA d.o.o. te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona o elektroničkim medijima.
Linker
16. studeni 2024 17:26