Oko stotinu i dvadeset kilometara daleko od Johanesburga, smjestio se gradić imena Rustenburg . Naziv su dali Nizozemci, i u originalu bi to trebalo značiti nešto kao - grad odmora.
Istina, ali to vrijedi za ljude koji zaista vole pasivan odmor. Naime, u gradu od 400-tinjak tisuća stanovnika ne postoje nikakvi ozbiljniji sadržaji koji bi čovjeku omogućili suvislo provođenje vremena. Nema tu lijepih trgova, šetališta, kakvih zanimljivih barova ili restorana. U okolici zato ima platine koliko hoćeš, i to je razlog zašto naselje donekle prosperira.
Ne bi ovaj grad nikome na svijetu bio važan, osim samim stanovnicima, da FIFA nije odlučila poslati englesku i američku reprezentaciju da baš tu, prvim srazom grupe, pokušaju trasirati put ka završnici.
I to ne bi bila nikakva posebna utakmica (istog se dana odigrava puno kvalitetniji dvoboj Argentine i Nigerije), da Osama bin Laden i njegovi zaigrani veseljaci nisu plasirali vijest o namjeri postavljanja eksplozivnih naprava baš tu, za vrijeme masovnog sijela Amera i Engleza, njihovih smrtnih neprijatelja.
Svijet sa zanimanjem prati hoće li išta eksplodirati, a Jutarnji list je u Rustenburg poslao svojeg izvjestitelja, da na licu mjesta provjeri kako se stvari razvijaju.
Osobno, kao izvjestitelj, mislim da je Al-Qaida jedna potpuno nesposobna organizacija, koja već devet godina doživljava samo neuspjehe – hapse ih gdje god stignu, bombe im nikako ne uspijevaju eksplodirati. Prije devet godina su se proglasili odgovornima za rušenje WTC-a, ali i o tome bi se dalo diskutirati…
U svakom slučaju, za razliku od Johanesburga, u kojem nema gotovo pa nikakvog ozbiljnijeg režima pregleda prilikom ulaska na stadione, ovdje su stvari zaista drugačije. S odgovarajućom akreditacijom zaista možeš samo u zonu za koju iskaznica vrijedi, torbe i džepovi se detaljno pregledavaju više puta. Stvar donekle ulijeva povjerenje.
Ali opet, jutros sam se, prilikom ulaska na stadion sprijateljio s momkom iz osiguranja koji mi je detaljno pregledavao torbu. Vratio sam se u grad cugati s Engleskim navijačima, pa kada sam ponovo došao do stadionskih vrata, moj mi je prijatelj iz osiguranja samo mahnuo da prođem. Teoretski, mogao sam unijeti trideset kila eksploziva.
Engleski navijači su ponovo stigli u velikom broju. U sat vremena me barem deset ljudi pitalo za 'spare ticket'. Osim toga, i službene statistike govore kako ih je stiglo na tisuće.
Ali nije baš da ih je za vidjeti. Istina, nemaju baš niti nekog prevelikog izbora. Na prste jedne ruke dali bi se zbrojiti majušni barovi oko Rustenberg Squarea i Central Business Districta.
Istina, ovaj tekst nastaje dobra četiri sata prije utakmice, ali autor ovog je imao sreću odživjeti dio života u Engleskoj, pa zna kako stvar izgleda od samog jutra, samo ako se poklope odgovarajući uvjeti.
Pričali smo se nekolicinom momaka iz Manchestera i Hulla, i svi se kunu u prolaz do finala. Misle da nikad nisu bili jači, i da je ovo šansa generacije.
Pitao sam jednog ima li kakvog nasilja u gradu. Odgovorio mi je da nema, ali ako se hoću potući s njim, da bi mu bilo drago da izađemo malo van i budemo nasilni.
Okrenuo sam sve na zafrkanciju, popio pivu do kraja i šmugnuo iz bara.
Stadion se nalazi dobrih deset kilometara od grada, i do njega je praktički besmisleno dolaziti pješice. Pretpostavka je da će se svi navijači uskoro početi automobilima slijevati prema stadionu. Satistike prodanih karata kažu da bi Amera trebalo biti znatno više.
Možda, ali nije ih za vidjeti.
Navodna 'najrizičnija utakmica prvenstva' za sada ima potpuno pitomu atmosferu.
A navečer ćemo vidjeti čija majka crnu vunu prede... hoće li se Englezi raspametiti i napraviti kakvu glupost. Ili će možda ipak prasnuti ta Osamina bomba. Čisto sumnjamo u ijedan od tih scenarija.
Osobno, mislim da će tekma biti dosadna. Za taj slučaj sam otkrio novu foru - wireless u pres centru. Pa ako se stvari na terenu razvijaju loše - izvadim Nokijicu X6 ljepoticu, otvorim aplikaciju Facebook, i gledam što se zbiva, tko stavlja fotke, tko se s kime smuvao. Znam da izgleda malo gay - na terenu kršni momci uklizavaju jedni drugima u noge, a gore na tribini sjedi neki majstor i nezainteresirano čačka po Facebooku. Ali tako to bude, pojela nas tehnologija 21-og stoljeća.