DALEKA PUTOVANJA

KOLUMBIJA: Narkomilje je učinio svoje i dao joj zloglasni imidž, no stvari su se dobrano promijenile. Naša reporterka obišla je zemlju...

 iStock
Ova zemlja, nažalost, i danas ima patinu destinacije u kojoj valja biti na oprezu. Narkomilje je učinio svoje i dao joj zloglasni imidž, no stvari su se dobrano promijenile. Naša reporterka obišla je zemlju i poručuje: oprez uvijek dobro dođe, ali možete se opustiti. I uistinu dobro provesti

Nakon 40-ak sati vožnji, presjedanja, prelazaka granica i povremenih stajanja radi policijskih kontrola autobus je naposljetku stao. Domogli smo se Calarce, u daljini se nazirao grad Armenia. Krajnje odredište bio je pola sata udaljeni gradić Salento, no ova je etapa puta konačno završila. Nas troje ili četvero izmigoljilo je iz autobusa.

“Oprostite, znate li gdje stoji autobus za Salento”, upitala sam, još snena i zbunjena, jednu od suputnica koja se također iskrcala.

“Hm, nije daleko. Ali, pričekaj, po mene dolazi rođak, mi ćemo te odvesti”, odgovorila mi je kao iz šuba.

Sunce je tog ranog jutra bilo jarko, kao i zelenilo posvuda oko nas. Ovo izgleda kao raj, pomislila sam još prije dok smo se truckali u autobusu i kad sam prvi put doživjela krajolik kojim smo milili: ponegdje gustim raslinjem obrasla pitoma brdašca.

Rođak se doista vrlo brzo pojavio u automobilu prepunom pasa. “Strpali” su me unutra, a najmanji među njima odmah mi je skočio u krilo. Bila je to ljubav na prvi pogled.

Nego, zašto prije autobusa ne bih otišla s njima do njihove kuće, pojela doručak i malo predahnula, pitaju me. Osmjesi na licima prva dva člana te, kako ću je poslije nazivati, “moje kolumbijske obitelji” bili su golemi. Pucali su od gostoprimstva i neiskvarenosti. S oduševljenjem sam prihvatila. Pokazat će se poslije da sam donijela dobru odluku. A taj prvi dan u Kolumbiji pokazat će se poslije jednim od najboljih koje sam provela u toj zemlji. Razlog su, naravno, bili upravo oni - obitelj koja je pokupila napola uspavanu putnicu na cesti i prihvatila je kao svoju.

“Ali, pazi! Nisu svi kao mi. Budi oprezna kad ti netko nudi prijevoz”, upozorili su me.

Kolumbija, nažalost, i dandanas ima patinu destinacije u kojoj valja biti na oprezu. Narkomilje je učinio svoje i dao joj zloglasni imidž, no stvari su se dobrano promijenile. Tzv. gringo trail, kako ga zovu, odnosno područja kojima prolazi najveći broj turista, sada je siguran, iako kolaju priče o izuzecima. Primjerice, jedan od drugih putnika koje sam upoznala tijekom boravka u Kolumbiji ispričao mi je kako su ga u Caliju - gradu poznatom po famoznoj “gospodi iz Calija”, moćnom narkokartelu koji je u izvedbi bio manje upadljiv, ali jednako moćan poput Escobarova - opljačkala dva muškarca. Prišli su mu usred dana na užurbanoj ulici - jedan s leđa, koji mu je gurnuo nož ispod grla, a drugi sprijeda. Uzeli su mu novac i mobitel i doslovno se odšetali s mjesta zločina. Prolaznici uopće nisu reagirali.

“Jesi li se obratio policiji?” pitala sam ga.

“Ma, koji je smisao?” retorički je pitao.

Mom danu s kolumbijskom obitelji prethodilo je doista dugo putovanje, koje se povremeno činilo beskrajnim. Od Quita, glavnog grada Ekvadora, do Tulcána, u kojem se uzima taksi do graničnog prijelaza, vožnja je trajala pet sati. Na prijelazu prvo ekvadorska strana, pa pješice oko 300 metara do kolumbijske kontrole i zatim ponovno taksi do prvoga većeg kolumbijskog grada, Ipialesa, gdje se bira konekciju za dalje.

Dok smo se vozili prema tamošnjem autobusnom kolodvoru, mimoilazili smo se s venezuelanskim obiteljima. Mnoge od njih su prema granici s Ekvadorom išle pješke, s tek nekoliko vrećica u rukama. Njihov sugrađanin vozio se sa mnom u taksiju. No, za razliku od njih, on je išao u suprotnom smjeru, vraćao se kući. Inače chef i novinar, zbog loše je situacije otišao na privremeni rad u Ekvador. Vraća se razočaran, nisu mu isplatili onoliko novca koliko su mu obećali.

“Još je gore nego doma”, kaže mi. U Venezueli, dodaje, barem ima obitelj i vlastitu kuću.

Rastali smo se na kolodvoru gdje sam kupila kartu do već spomenute Calarce, grada iz kojeg sam se trebala domoći Salenta. Bus sam dugo čekala. Vozač je jednostavno zanemario vrijeme polaska prema voznom redu.

“Nema putnika, malo kasnije”, ustvrdio je očitu stvar kad sam išla pitati što se događa, i sama bolno svjesna da sam u biti jedina osoba koja čeka pred ugašenim, zamračenim autobusom. Kako je padao mrak, autobusi koji su dolazili i odlazili s kolodvora postajali su sve rjeđi, a broj opcija za kupnju karte za neku drugu destinaciju počeo se drastično smanjivati.

“Hoćemo li sigurno krenuti u nekom trenutku?” pitala sam malo kasnije, već razmišljajući o alternativama.

“Sigurno je jedino da ćemo jednom svi umrijeti”, odgovorio mi je vozač.

Istina, pomislila sam i nasmijala se sjedajući na klupu. O.K., da vidimo kako će se sve ovo odigrati, odlučila sam.

Naravno, u nekom smo trenutku doista i krenuli na 16 sati dugačak put, nas nekoliko, u golemom autobusu. Pokraj mene je sjedio mladić u tridesetim godinama. Ove godine planira u Legiju stranaca. Već je godinama u kolumbijskoj vojsci, čak se borio protiv gerilaca FARC-a.

“Me gusta guerra”, odnosno, u prijevodu, “volim rat”, kaže mi u jednom trenutku, a onda osjeti potrebu pojasniti.

“Ne volim rat, volim adrenalin”, dodaje.

Mnogo sati vožnje kasnije, ispresijecanih mijenjanjem autobusa u gluho doba noći i policijskim kontrolama koje su podrazumijevale nasumične premetačine torbi, dok su me moji kolumbijski domaćini nutkali sirom i svježim pecivom, noćne putešestvije počele su se gubiti u izmaglici sjećanja. Nova iskustva već su kucala na vrata.

Ono što je trebalo biti “samo sat vremena dok te ne odbacimo do autobusa” pretvorilo se u cjelodnevno druženje.

“Martina, vidi ovo! Martina, vidi ono! Jesi li čula za...”, nutkali su me i ispitivali cijelo vrijeme, pokazujući mi svoju kuću i planirajući ostatak dana. Ideja je bila posjetiti slapove nedaleko od Salenta. Ionako su ih mislili pokazati suprugu svoje rođakinje, koji je također prvi put u Kolumbiji, a sada bi ih voljeli pokazati i meni.

Ponovno smo se ukrcali u automobil, ovaj put bez pasa, ali s ljudskim pojačanjima, i krenuli. Osim zvuka motora, automobilom je odzvanjao glas domaćice Line.

“Bože, hvala ti što smo svi na okupu, što imamo i gošću, što ćemo uživati u predivnom danu i lijepom vremenu, što će voda na slapovima biti hladna...”, molila je. Ona i ostatak njezine obitelji predani su vjernici, svaka prilika koristi se za molitvu, ali na vrlo lijep i nesvakidašnji način. Njezine su molitve bile izraz zahvalnosti, primjećivanje svega lijepog, osvješćivanje koliko su sretni. Bila je to potpuna suprotnost tradicionalnom, suhoparnom obraćanju Bogu.

On ju je, čini se, doista i čuo. Voda na slapovima bila je izrazito hladna, predstavljala mi je nepodnošljivo i neizdrživo osvježenje nakon hodanja po livadama, puteljcima okruženim gustim raslinjem i žičanim mostovima. No, Kolumbijci su bili kao ribice. Satima su se toćali u ledenoj vodi, s izrazima lica koje biste očekivali kod osoba koje se namaču u termalnom izvoru.

“Nakon kupanja u ovoj vodi obično dva dana nemam erekciju”, veselo nas je sve obavijestio jedan od članova obitelji i zatim se još nekoliko puta bezbrižno bacio u ledaru.

Malo kasnije, nakon što nas je kiša dodatno smočila te želuca punih domaćeg kakaa iz jednog od odmorišta po putu, stigli smo u Salento. Prvo što je obitelj napravila bilo je to da su se razmilili gradom i, poput tajnih agenata raspoređenih po cesti, dojavljivali cijene hostela, iako sam ih bezuspješno pokušala uvjeriti da se ne brinu oko toga, da ću poslije pronaći nešto.

Sam gradić je malen i - naprosto divan. Krcat je turistima i turističkom infrastrukturom, a istodobno nekako usporen i nenapadan, dražesno šarmantan zbog cvijeća te šarenih prozora i vrata. Okolica grada naprosto vrvi aktivnostima: od posjeta plantažama kave do niza staza za hodanje, među ostalim u obližnjoj dolini Cocora, domu najviših palmi na svijetu koje mogu narasti do čak 60 metara. Riječ je o tzv. voštanim palmama koje su proglašene službenim drvom Kolumbije.

Nakon što smo ih vidjeli izbliza, vratili smo se u grad, šetali, obišli tamošnje vidikovce, jeli pastrvu serviranu na golemu krekeru od stiješnjene banane i rastali se. Grlili smo se i pjevali na rastanku, suznih očiju. Za trajnu uspomenu dali su mi svoj mali zavjet, s posvetom i označenim citatom o dobroti - za koju su oni istinski dokaz.

Nakon Salenta i njegovih u žive boje obojanih zdanja te dugačkih šetnji došlo je vrijeme za novi autobus, onaj do famoznog Medellína. Prva je asocijacija, naravno, Pablo Escobar i droga. Sve ostalo, kad se spomene ime tog grada, pada, nažalost, u drugi plan - primjerice, da je to grad vječnog proljeća, dobitnik niza nagrada za urbani razvoj i inovacije i da ima nevjerojatan noćni život.

Jedno od područja toga grada u kojem je spomenuta preobrazba najvidljivija jest Comuna 13 ili San Javier. Nekada, tijekom 80-ih i 90-ih, Comuna 13 bila je jedan od najopasnijih kvartova pod kontrolom bandi odanih Escobaru. Danas, iako i dalje sklepana, ona je turistička meka.

No, preobrazba je bila spora i nije prošla bez žrtava. Godine 2002. vojska je izvela veliku akciju u toj faveli, bilo je i žrtava, a među njima i djece, dok su stotine ljudi ranjene. Nakon toga je sve krenulo putem mira. Neki od brojnih tamošnjih grafita i danas podsjećaju na to razdoblje i transformaciju, mnogi prikazuju tamošnje junake ili govore o poštivanju. Doduše, nasilja je bilo sve do 2009. godine, no sada je na djelu jedna potpuno nova scena.

Turistički dio favele pun je grafita, uz koje dominiraju dugačka šetnica i 382 metra visoke pokretne stepenice koje su stanovništvu olakšale 35 minuta napornog uspona uzbrdo. Na cesti se prodaje hrana, pleše se, prodaju se replike i razglednice s grafitima. Ono od čega su nekada umirali danas su unovčili. No, taksist koji me tamo dovezao tvrdi da Comuna ni danas, unatoč svemu, nije najsigurnije mjesto na svijetu. Nije mu jasno, kaže, zašto turisti uopće odlaze tamo.

Dok se ispred mene prostirao velegrad, gutajući okolicu, umorno tijelo govorilo mi je samo jednu stvar: vrijeme je da pronađem svoju palmu.

Prvo odredište na karipskoj kolumbijskoj obali, Taganga, nije bilo ono što sam tražila. Nekad malo, sitno ribarsko mjestašce, danas je košnica bez zadovoljavajuće infrastrukture koja bi podržala toliki broj namjernika, većinom željnih naučiti roniti. Tamošnji tečajevi ronjenja navodno su među najjeftinijima na svijetu pa se mnoštvo ljudi gužva na cesti uz malu i ne baš privlačnu plažu, nerijetko nasjedajući na turističke “zamke”. Za mir i izležavanje pod palmom trebalo je potegnuti dalje. Nacionalni park Tayrona, poznat zbog prirodnih ljepota, tada je zbog redovitog održavanja bio zatvoren pa je moje krajnje odredište prije hvatanja zrakoplova u Bogoti i povratka kući bio Palomino.

U internetskim prostranstvima Palomino slovi kao najhipijevskije mjesto u Kolumbiji. To nije daleko do istine. Mjestašce je malo, prepuno palmi i najrazličitijih vrsta smještaja, hostela, restorančića i sklepanih trgovina. Stanovnici i posjetitelji su opušteni i ležerni, a plaža neobično uska i dugačka kilometrima, bez kraja. Palomino nudi sve - i minglanje i osamu. U svakom slučaju, prodavači limenki piva iz malih prijenosnih frižidera i lokalnih slastica od ribanog kokosa pronaći će vas za koju god se opciju odlučite.

Palomino je popularan među backpackerima, ali i krcat porocima. Tijekom tjedna je sve jako mirno, no vikendom kreću partyji, među ostalim na plaži. Onaj kojemu sam prisustvovala bio je pod punim Mjesecom, uz bubnjeve. Bio bi to savršen provod kada bi se zanemarili “kolumbijski galebovi”. Ako ste djevojka i samo na trenutak zastanete, netko će vam prići i poremetiti planove. U mom slučaju, najmlađi “udvarač” bio je tek dijete, dječačić od oko 14 godina, meni do ramena, no samopouzdanja koje bi čovjek očekivao od 40-godišnjeg dvometraša.

Tijekom dana, osim izležavanja na plaži, glavna je atrakcija tzv. tubing, odnosno ukrcavanje na gume na obližnjoj rijeci i zatim spuštanje nizvodno sve do ušća. Upravo je ušće jedino mjesto u Palominu gdje se možete normalno i bezbrižno kupati. Morske struje i valovi toliko su jaki, nepredvidivi i opasni da se kupanje ne preporuča, a malo tko se uopće i odvaži.

More je toliko jako da vas nosi dalje od obale i izbija vas iz ravnoteže čak i ako stojite u plićaku, da ne spominjemo bol od sitnih kamenčića koji, nošeni valovima, deru kosti. Kupanje se većinom svodi na bacanje na val, impovizirane čučnjeve ili “intervalno” potapanje, što znači dvije stvari - osvježenje od vrućine, ali i 100-postotnu šansu da ćete iz mora izaći prepuni ostataka crvenkastih morskih trava. Tamošnje more, čini se, voli samo surfere.

Samo mjesto gdje se rijeka ulijeva u more može se prijeći pješice, iako je struja poprilično jaka. S onu stranu rijeke ne idu čak ni prodavači piva i grickalica što znači samo jednu stvar - apsolutni netaknuti raj, bez ljudi, bez smeća. Samo palme, zvuk nemirnog, neukrotivog mora i sunce.

Napučenijim dijelom plaže danju patroliraju policajci, dok se noću ponekad mogu vidjeti vojnici u punoj spremi. Palomino je danas potpuno siguran, no nije daleko od područja gdje je svojedobno bilo pobuna.

KOLUMBIJA UKRATKO

Glavni grad: Bogota

Površina: 1,138.910 četvornih kilometara

Broj stanovnika: 48,168.996 (srpanj 2018.)

Službeni jezik: španjolski

Vjera: rimokatolici 79%

Očekivani životni vijek: 76,2 godine

Pismenost: 94,7%

Dužina obale: 3208 km (karipska 1760, pacifička 1448 km)

Najviša točka: Pico Cristóbal Colón - 5730 m

SAVJETI

• primjenjivati standardne mjere opreza kao u svim velikim gradovima (ne zalaziti u sumnjive ulice ili se razmahivati vrijednim, upečatljivim komadima nakita)

• naoružati se strpljenjem kod potencijalnih zavrzlama s redom vožnje (kašnjenje, mijenjanje autobusa uz minimalno informacija o tome)

• ponijeti kremu za sunčanje, kabanicu, sredstvo protiv uboda kukaca i za ublažavanje uboda kukaca te lijekove za slučaj problema sa želucem

• ne bježite od lokalnog stanovništva, njihova su srca i gostoprimstvo predivni

• nekoliko riječi španjolskog čuda radi

CIJENE

136,5 kn - autobus od Ipialesa do Calarce (16 sati)

4 kn - empanada

35 kn - pivo i pastrva u restoranu

40 - 80 kn - noć u hostelu (dorm)

100 kn - autobus od Salenta do Medellina (6 sati)

3 kn - kava

10 - 30 kn - mohito

12 kn - pranje prljave odjeće

16 kn - doručak (jaja)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Komentari (0)

Komentiraj

Ovaj članak još nema komentara
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalima društva HANZA MEDIA d.o.o. dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu društva HANZA MEDIA d.o.o. te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona o elektroničkim medijima.
Linker
22. studeni 2024 07:53