HRVOJE RUPČIĆ: MOJ HIMALAJSKI DNEVNIK 'Svaki dan smo hodali desetak sati i tako 20 dana. Bilo je nesanica, mučnina, strahova... No uspjeli smo!'

- Volim Treći svijet. Osjećam ga na koži, u nosnicama i negdje između grkljana i srca, koje mi počinje brže kucati.

Možda je duša to što mi on dira. Ne znam, ali ugodno je. Kao povratak domu. Moja duša definitivno takve krajeve prepoznaje kao dom - piše glazbenik Hrvoje Rupčić u svojem “Himalajskom dnevniku”, koji je u subotu predstavio na Mediteranskom festivalu knjige u Splitu. S njim su na predstavljanju bila i dva suputnika iz te avanture: alpinist Stipe Božić i glumac Vedran Mlikota.

Njih trojica bili su dio tima Vlaji na Himalaji, koji se prošle godine popeo na vrh Mera Peak, visok 6476 metara. Njihovo putovanje daleko je od lakog: pješačili su punih 20 dana. Za to su se dugo pripremali - Rupčić u svojoj knjizi opisuje kako je, od trenutka kad je odlučeno da ide na Himalaju, do dana polaska, svaki slobodan dan provodio na Dinari, Velebitu, Kleku, Žumberku... One, pak, dane kad nije imao vremena, nakratko bi jednom ili dvaput u danu skočio do vrha Sljemena i nazad. Upisao se i na alpinistički tečaj, a potom i planinarski, kako bi još malo utvrdio znanja o čvorovima, orijentaciji i drugim planinarskim vještinama. Odlazio je i na sportska penjanja u kanjon Paklenice. Nastojao je biti spreman za sve što ga čeka, premda, naravno, postoje stvari za koje se nikako nije mogao pripremiti. Među njima je i prelazak visećim mostovima preko ponora.

Visinska bolest

- Ipak, te su mi pripreme mnogo pomogle. Shvatio sam da noge moraš naviknuti da hodaju i po deset sati dnevno. Treba za to nekoliko mjeseci pripreme, iz dana u dan povećavati broj koraka. Znao sam da ispred mene nije izlet, odlazak u planinu na dva dana, nego da ću punih 20 dana neprestano hodati, i zato sam želio biti što spremniji - prisjeća se Rupčić.

Premda je grupa poduzela sve potrebne mjere kako nitko ne bi imao velikih problema s visinskom bolesti, manje simptome nisu mogli izbjeći. Nesanica, glavobolje, gubitak apetita, mučnina... Nije bilo jako gadno, kaže Rupčić, i nitko nije morao zbog toga odustati od puta, ali daleko je to bilo od ugodnog. U knjizi opisuje kako uz sreću i euforiju dolaze vrtoglavice, prepirke zbog nervoze te kako su svi danima neispavani jer pate od vrtoglavice. No, svi su svjesni kako do lošeg raspoloženja dolazi zbog visine, tako da svađe nisu problematične. Brzo su se rješavali svi problemi, a posebno ga je oduševio njegov cimer Vedran Mlikota, koji ga je često nasmijavao.

- Nije bila tako gadna visinska bolest, kako se možda čini, jer smo svi bili svjesni činjenice da može biti i gore. Osim toga, ona nas nije iznenadila jer smo znali da će tijelo sigurno reagirati. No, kako su u knjizi moji dnevnički zapisi, koje sam unosio u dnevnik svaki dan dok smo putovali, obuhvatio sam sve važne stvari na putovanju, pa tako i to - dodaje Rupčić.

Jakovi

Svašta je prošao na putu: bilo je tu lijepih, ali i ružnih, izvanzemaljskih krajolika, razočaranja kad su došli do posljednjeg mjesta prije planine Gorak Shepa, koje je zapravo sastavljeno od samo četiri kuće, uznemirujući zvuk pucanja ledenjaka i nekoliko lavina koje su vidjeli, kamenje s podnožja Everesta, kojima je napunio džepove, umor, problemi s disanjem... Rupčić opisuje i obroke - najviše ga je oduševio odrezak od jaka, jednako kao i neka bezmesna jela, a u jednom je trenutku pomalo neugodno bio iznenađen činjenicom da za ručak ima samo juhu s rezancima. “Pa ne mogu osam sati hodati planinama s tanjurom juhe u želucu!”, zaključuje on, ali jedino što uspijeva napraviti jest to da dobije još jedan tanjur istog jela.

Vegetarijanci

Za vrijeme boravka na području Himalaje nije jeo mnogo mesa - premda stanovnici nisu vegetarijanci, te namirnice ne jede se previše... Naime, Šerpe i još neki narodi koji žive na tom području vjeruju da je Himalaja sveta planina te kako su takve i sve rijeke te sva bića na njoj. Zato bogovi ne dopuštaju da čovjek prolije krv ijednog bića u planini, pa je potrebno životinju prvo odvesti u dolinu, kako bogovi ne bi osjetili miris krvi. Kako to baš i nije jednostavno, uglavnom se meso i ne jede.

Premda je riječ ponajprije o fizičkom putovanju, u knjizi nailazimo mnogo zanimljivih misli. “Osjećam i razumijevam ono što sam oduvijek i znao, ali sada je ta spoznaja tekla kroz sve moje pore. Sve se vidi, sve se zna, i sve se broji. Ničiji trud neće biti uzaludan i nitko neće izbjeći ono što zaslužuje” - jedna je od misli koje su Rupčića obuzele na samom početku putovanja. To i ne čudi, kaže on, kad čovjek svaki dan ima sate i sate u kojima može razgovarati sam sa sobom.

- Tih desetak sati, koliko hodaš svaki dan, moraš misliti samo na korake i disanje, no zapravo, svi su ti sati samo tvoji. U svakodnevnom životu nikad nemaš toliko vremena za sebe. Meni je ovo svakako bilo i duhovno putovanje. Planine same za sebe imaju duhovni aspekt, koji čovjeku pruža priliku da neke stvari promisli i sortira - kaže Rupčić, koji priznaje kako često planinari sam. Iako su nas svi oduvijek upozoravali na to da nije pametno ići sam u planine, zbog potencijalnih opasnosti, on kaže kako njemu to nije problem. Naravno, veliki pothvati, poput Vlaja na Himalaji, nešto su sasvim drugo. Tamo i nije moguće ići sam, niti bi se to itko usudio. No, manji vrhovi, koji nisu opasni, dobri su za putnika samca.

Put je cilj

- Naučio sam se biti sam, i to mi nije problem. Ako netko ide sa mnom, super, to je odlično, rado putujem u društvu, no ako ne, meni to ne smeta. U planinama se sve svodi na bazično preživljavanje i dodir s prirodom. To hodanje je za mene pročišćavanje. Čak i da se čovjek ne penje, niti ima neki jasan cilj, isplati se - kaže Rupčić, koji dodaje kako za njega put zaista jest cilj. Nije osnovno doći do vrha i osvojiti ga, pojašnjava, nego uživati u svakom trenutku koji prolazi na putu do tamo. Baš kao kad je s Vlajima putovao na Mera Peak - uživao je u prizorima oko sebe, šumu rijeke, cvrkutu ptica...

Na vrhu Mera

- Ne vjerujem da sve stvari trebaš podrediti nekom cilju, niti kako je on najvažniji, da zbog njega možeš opravdati sve svoje postupke. Planine su me naučile da je svaki korak na putu važan, kako ga treba cijeniti i znati koliko je poseban - dodaje Rupčić, koji se nedavno vratio iz Irana. Tamo je proveo dva tjedna i posve se oduševio tom zemljom. Već je odlučio da se tamo vraća najesen - odlučio se popeti na najviši vrh Irana Damavand, visok 5671 metar. To je i najviši vulkanski vrh u Aziji.

- Kako sada stvari stoje, idem tamo sam, motorom. Bit ću tamo sam i napisat ću “Perzijski dnevnik”. Već sam nešto počeo pisati, na ovom posljednjem putu, a tada ću dovršiti. Nakon toga ću iduće godine ići na Kilimandžaro - kaže Rupčić.