Na sam spomen Sjeverne Koreje i njezina vođe Kim Jong-una u ljudima se budi doza straha, ali i tisuću upitnika o državi o kojoj se tako puno piše, a vrlo malo zna.
S obzirom na to da je moj konačni cilj posjetiti sve države na svijetu, došao je red i na Sjevernu Koreju. Kada sam pročitao da se ove godine tamo ponovno održava najmnogoljudniji ljudski performans na svijetu, poznatiji i kao Mass Games, znao sam da je pravo vrijeme za posjet.
Obitelj i prijatelji bili su vrlo skeptični na odabir lokacije i glavno pitanje bilo je: “Zašto baš tamo?”, “Završit ćeš kao Otto”... (za one koji ne znaju, Otto je američki student koji je pod utjecajem alkohola skinuo poster s Velikim vođom i bio osuđen na 15 godina teškog rada te bio pušten u Ameriku nakon godinu i sedam mjeseci. Nažalost, umro je dva dana nakon povratka zbog mučenja, ali za mene je to bio najveći izazov dosad).
Samostalno ne možete ući u državu i jedini način da dođete do tamo je iz Pekinga, gdje možete birati opciju vlaka ili aviona, naravno u sklopu agencijskog programa. Odabrao sam agenciju pa su mi poslali svu potrebnu papirologiju i formulare koje sam moram popuniti, uključujući i vizu za Kinu s dva ulaska koju morate imati i koju ishodite u kineskoj ambasadi u Zagrebu. Zanimljivo je bilo da sam morao potpisati izjavu da “ne” putujem u funkciji travel blogera i da imam putno osiguranje koje vrijedi u Sjevernoj Koreji, koje sam dobio od Wiener osiguranja. Nekoliko agencija koje imaju pravo dovoditi turiste u Sjevernu Koreju moraju imati sjedište u Pekingu, gdje vas dočekaju na briefingu na kojem vas upute u sva pravila i dodijele vam vašeg pratitelja putovanja.
24 sata u vlaku
Datum je 11. kolovoza. Na briefingu nas dočekuju djelatnici, većinom iz Europe jer je agencija britanska. Plaćamo iznos našeg putovanja koji nas je koštao 1500 eura po osobi. Ulazimo u prostoriju s putnicima koji su se također upustili u avanturu života i saznajemo da smo mi grupa koja je izabrala putovanje vlakom do Pjongjanga i ta priča traje oko 24 sata vožnje.
Mi smo izabrali posjet od 8 dana koji je uključivao obilazak države uzduž i poprijeko. Sjeverna Koreja broji oko 25 milijuna ljudi, a službeno se naziva Demokratska Narodna Republika Koreja. Ne zamjeram vam ako ste se slatko nasmijali na ovo ime.
Putovanje kreće s glavnog željezničkog kolodvora u Pekingu i nakon provjera prtljage i dokumentacije napokon se ukrcavamo u vlak kojim ćemo se do Dandonga voziti otprilike 17 h. Dandong je zadnji grad u Kini prije ulaska u Sjevernu Koreju. Vlak je bio pun ljudi, najviše Kineza, a u našem odjeljku sa šest kreveta nalazili su se ljudi iz grupe.
Napokon je došao trenutak iskrcavanja i ukrcavanja u novi vlak koji će nas odvesti u Pjongjang i stati u prvi grad Sjeverne Koreje gdje se nalazi granica. Zaustavljamo se na granici i signal na telefonu nestaje u potpunosti, prvi znak ulaska u ovu misterioznu državu. Nakon toga ulaze vojnici, svi u istim uniformama i uzimaju naše putovnice u kojima se nalazi viza za Sjevernu Koreju koju dobivate od agencije, ali također ostajete bez nje na dan izlaska iz države i u vašoj putovnici ne postoji ni jedan pisani trag da ste ovdje ikada bili. Vojnici nisu izgledali toliko strašno, jedan mi je čak pružio ruku i moram priznati da sam se malo zaledio jer je to najmanje što sam očekivao nakon svih priča. Kasnije sam shvatio da su me tako posebnim činile u potpunosti istetovirane ruke kojima su se apsolutno svi čudili, ali i zgražali jer takvo nešto nisu nikada vidjeli. Također sam u uputama pročitao da bi mi tetovaže mogle stvarati problem, ali to bi bilo samo u slučaju da sam imao istetovirano nešto kontradiktorno ideologiji njihove države.
Kao i svugdje u svijetu, ovi ljudi su samo radili svoj posao i obavili formalnu proceduru provjera koja je uključivala popisivanje broja telefona i laptopa koje unosimo, kao i svih ostalih uređaja. Također je zabranjeno unositi uređaje s GPS-om, osim telefona. Pitali su me da otvorim kofer pa sam se odlučio za Andrein i kada su vidjeli s čim imaju posla, vrlo brzo su ga zatvorili.
Isti broševi
Nakon otprilike 45 minuta vratili su nam putovnice i nakon toga smo smjeli izaći kako bismo otišli na WC ili kupili nešto na pokretnom “duty free” shopu (sokovi, voda, kikiriki i ostale grickalice), a provjera kompletnog vlaka trajala je oko dva i pol sata. Važno je spomenuti da se već na granici vidi drugačiji ustroj ljudi i fotografije vječnog predsjednik Kim Il Sunga i generala Kim Jong Ila, čija smo lica i statue viđali na svakom uglu idućih nekoliko dana. Još jedan detalj koji se mogao primijetiti već na samoj granici jest to da su svi Korejci na lijevoj strani nosili broševe s likom predsjednika i generala.
Vlak napokon kreće i ulazimo u unutrašnjost najzatvorenije države na svijetu. Sve je zeleno i puno rižinih polja na kojima svi rade. Žene, djeca, stari i mladi, svi su okupirani radom na polju. Manja djeca kupaju se u prljavim potočićima, a kuće su stare i jeftino ožbukane. S obzirom na to da Sjeverna Koreja ima najmnogobrojniju vojsku na svijetu, točnije više od milijun aktivnih vojnika i 5,5 milijuna u rezervi, ne čudi da se na svakih nekoliko kilometara nalaze vojni punktovi. Njihova glavna uloga je provjera imaju li lokalci koji putuju unutar države dozvolu za to. Naime, lokalno stanovništvo unutar države smije putovati samo s posebnom dozvolom pa smo mi u ovih osam dana vidjeli više nego 99% lokalnog stanovništva tijekom cijelog života. Zapravo će dozvolu dobiti uglavnom ako im netko od bližnjih živi u drugom gradu, zbog drugih razloga teško. Putem smo vidjeli još mnoštvo natpisa na korejskom koji veličaju radničku klasu i doživotnog predsjednika.
Isti taj doživotni predsjednik (od 1973. predsjednik republike i šef Centralnog narodnog komiteta) je uveo totalitarni režim sa sveobuhvatnim kultom ličnosti (Veliki vođa). Godine 1980. proglasio je svog sina Kim Jong Ila zamjenom i službenim nasljednikom (Dragi vođa). Razvio je Juche, ideologiju koja je poput “religije” Sjeverne Koreje, a govori o samodostatnosti naroda koja opravdava njihovu izolaciju od ostatka svijeta. Upravo ta izolacija države je dovela do gospodarskog sloma i raširenog siromaštva. Vožnja kroz unutrašnjost apsolutno je dokazala da ljudi ovdje zaista ovise o agrokulturi te da jedu ono što posiju. Država je zapravo vrlo lijepa i sve je zeleno i iznimno čisto jer ovdje sam sebi pronalaziš posla i onda kada ga nemaš. Kada odrade glavne stvari, lokalci će, ako treba, čistiti travu kraj ulica ili plijeviti korov.
Dolazak u Pjongjang bio je poput dolaska u novu državu. Grad je izgledao sasvim normalno i zapravo vrlo lijepo, planski sagrađen s puno nebodera i velikih zgrada. Na izlasku iz vlaka dočekali su nas naši lokalni vodiči, a na kolodvoru je svirala neka tradicionalna korejska muzika nalik klasičnoj glazbi. Ukrcali smo se u bus i krenuli prema Yanggakdo internacionalnom hotelu, a u busu su nam vodiči oduzeli putovnice pod izgovorom da ih ne izgubimo i da će nam biti vraćene zadnji dan.
Hotel je bio odlično uređen i imao je sadržaje poput karaoka, bazena, masaže, kasina, billiard cluba i restorana koji se vrti na zadnjem katu pa se već prvi dan iznad naših glava stvorilo tisuću upitnika. U Pjongjangu postoje samo dva hotela za turiste, jedan za Kineze i jedan internacionalni.
Večerali smo u hotelu i hrane je bilo u izobilju, konstantno su stizali novi sljedovi. Neizostavno jelo na stolu svih osam dana bio je kimchi. Kimchi je fermentirani kupus s malo čilija i Korejci ga obožavaju. On se jede uz sve i po njihovu liječi sve. Dvije omiljene namirnice su im kimchi i ginseng.
Nakon večere prošetali smo hotelom i odmah kupili lokalne novine koje je, kao što sam rekao, bilo zabranjeno presavijati i bacati u smeće. Hotelsko dvorište nismo smjeli napuštati i bilo nam je dozvoljeno kretati se samo do posljednje lampe u dvorištu. Ako bismo to prekršili, vojska bi nas odmah uhitila jer bi im sigurno netko javio da se stranci šetaju po gradu.
Nema auta
Prvi grad koji smo posjetili idući dan bio je Kaesong, koji je poznat po demilitariziranoj zoni, odnosno crti koja dijeli dvije Koreje. Putem smo imali četiri vojna punkta na kojima smo se zaustavili i gdje je fotografiranje bilo strogo zabranjeno (kao i fotografiranje vojske općenito). Za razliku od Pjongjanga gdje se može vidjeti nešto više automobila, uključujući i nekoliko Mercedesa, na putu do Kaesonga do kojeg je vožnja trajala oko dva i pol sata vidjeli smo zaista mali broj automobila, od čega su većinski bili neki vojni poludžipovi. Bilo je smiješno gledati turiste iz Južne Koreje samo par metara od nas, a nitko ne smije prijeći s jedne strane u drugu.
Stanovnicima Južne Koreje nije dopušteno turistički putovati u Sjevernu Koreju, a razlog je navodno taj što je jedna turistkinja na drugom dijelu Sjeverne Koreje, također na granici s Južnom Korejom, počela neovlašteno trčati prema toj strani i sjevernokorejska vojska ju je bila primorana ubiti jer nije htjela stati. Barem je nama naša vodička tako objasnila stvari.
U Kaesongu su nam ponudili da probamo juhu od psa koja je u Sj. Koreji tradicionalno jelo i najviše se jede preko ljeta jer je juha jako začinjena te potiče znojenje i izlučivanje toksina iz organizma, kako kažu. Dugo sam razmišljao da li da probam juhu od životinje koju imam kod kuće i koja je ravnopravan član obitelji, ali kao putnik koji uvijek sve vjerno dočarava i želi probati, znao sam da je ovo vjerojatno jedina prilika koja se neće ponoviti. Juha je zapravo bila odlična, a pseće meso bilo je slično janjetini. Probao sam samo komadić jer mi psiha nije dopuštala više...
Kristijan Iličić (33) je digitalni nomad, putnik koji je zasad posjetio više od 100 država svijeta, a njegove avanture prati oko 55 tisuća ljudi na Instagramu i 203 tisuće na Facebooku. Ima i blog na kristijanilicic.com.
Prije tri godine shvatio je da ne želi trunuti u uredu, dao otkaz na direktorsku poziciju i život posvetio putovanjima na koja uglavnom odlazi sa svojom zaručnicom Andreom Trgovčević, a njihov je cilj kročiti nogom u svaku državu na svijetu.
Danas objavljujemo prvi dio njegova putopisa iz Koreje, a sutra drugi dio.
K. Miletić
Pravila za ulaz u zemlju: Svijet bez Biblije i pornografije, privatnosti i snimanja
- Ne unosite knjige s religijskim sadržajem i vjerskim obilježjima (primjer Biblija).
- Nije dopušteno unositi pornografski sadržaj na telefonu ili laptopu.
- Nije poželjno ni pametno unositi predmete koji ističu vezu s Južnom Korejom i SAD-om.
- Iz telefona izbrišite sve sadržaje koji spominju Sjevernu Koreju ili bilo koju njihovu ličnost od životne važnosti narodu (doživotni predsjednik Kim Il Sung, general Kim Jong Il ili aktualni maršal Kim Jong-un).
- Hotel nećete smjeti sami napuštati. Cijeli program odvija se u pratnji dvaju lokalnih vodiča i našeg pratitelja Asha.
- Lokalne novine ne smiju se presavijati jer se na naslovnici uvijek nalazi Kim Jong-un.
- Ne smije se snimati vojska.
- Vojska smije prekopati telefone i laptop kao i prtljagu.
- Slike na kojim su predsjednik, general ili maršal ne smiju biti izrezane.
Komentari (0)
Komentiraj