Pretorija je administrativno središte JAR-a, ali ta informacija danas malo znači navijačima Srbije i Gane . Od ranog, predivno sunčanog jutra okupljaju se oko stadiona, trubeći u te famozne trubetine. Navijaju, pjevaju, jedni druge međusobno fotografiraju, i energija je, načelno, izvrsna.
Nogometna horda istočnih susjeda obično se percipira kao podivljalo krdo bradatih četnika, koji po čitave dane smišljaju planove kako koga prebiti ili zaklati. Pa dobro ljudi, nije baš tako. Uistinu nije.
Istina, teško da su do JAR-a mogli doletjeti oni donji socijalni slučajevi koji su najčešći uzročnici nevolja, tako da presjek prosječnog srpskog navijača u Africi ipak i nije baš realan.
Ali proveli smo prijepodne ispijajući kave sa srpskim navijačima, sve redom dobronamjernim ljudima koji su na prvenstvo došli po svoj komad zabave.
Navijački im je korpus trojak – ili žive u Južnoafričkoj republici i okolnim, ili relativno okolnim zemljama (kako oni kažu) – Australiji i Novom Zelandu. Ili su doletjeli iz Srbije. Ove dvije skupine su redom dobronamjerne. Riječ je o socijalno sređenim ljudima koje je na prvenstvo doveo dijelom nacionalni naboj, ali dijelom i želja da se dobro provedu.
Treću skupinu čine krajišnici (Knin), Bosanci (Banja Luka), i ljudi koji su ovdje isključivo radi nacionalnog naboja. Fizionomija im je malo drugačija, teški su u kontaktu, i čude se što ovdje, uživo, vide Hrvata kao od majke rođenog.
Popričali smo sa gospodinom Ivanovićem, rođenim Beograđaninom, koji je u JAR doputovao u vlastitom aranžmanu. Kaže da mu nije padalo na pamet plaćati silne tisuće eura agencijama koje su nudile aranžmane. Zašto, pobogu, kada postoji internet, vlastito snalaženje, a i tisuće i tisuće srpskih useljenika koji ovdje žive, i koji su bili spremni ugostiti navijače iz matične zemlje. Gospodin Ivanović nije nimalo zabrinut zbog aljkavosti sigurnosnog sustava, niti ga brine lokalni kriminal. Doputovao je nekoliko prijatelja, i odlično se zabavljaju.
Obitelj Uskoković živi u Johanesburgu već generacijama, premda odlično govore srpskim jezikom. Oduševili su se kada su shvatili da razgovaraju sa hrvatskim izvjestiteljem. Pričali su kako u svakom slučaju očekuju prolazak u drugi krug natjecanja. U tom slučaju ne bi se čudili kada bi u JAR-u osvanulo i desetak tisuća srpskih navijača. Kažu kako na svim prvenstvima navijaju za reprezentaciju Hrvatske, pa bi im bilo drago kada bi ovaj put mi podržali njih.
Na kraju samo razgovarali i sa supružnicima Dragun, koji su iz Knina prije petnaestak godina preselili nešto istočnije. Nisu bili toliko druželjubivi kao prijašnji sugovornici. Hrvatski novinar nije za njih smetalo na prijepodnevnoj kavi, niti neki faktor remećenja mira. Samo im nije bilo jasno kog vraga radim tu u Pretoriji, i za kojeg vraga sjedam za njihov stol. Pitali su me hoću li ih vrijeđati u tekstu. Rekao sam da neću. Pitali su me mogu li se fotografirati sa tri uzdignuta prsta. Rekao sam im da mogu. Digli su prste u zrak, ja sam ih fotografirao, ali čim sam se odmaknuo od njih fotografiju sam obrisao iz aparata.
Načelno, srpski su navijači skloni zanimljivim kostimografijama, koje uključuju perike, trikoe i razna čudnovata pokrivala za glavu. Raspjevani su i rasplesani, projiciraju dobru energiju, zrače dobrom vibrom. Sada, kad sam se u to uvjerio na svoje oči, možda sam i ja, u sportsko-navijačkom smislu napravio malo otvaranje prema istoku. Ali kakvo je pravo stanje moje svijesti, to ću osjetiti tek kada Srbi zabiju gol…. Ili možda Ganci…
Razgovor sa srpskim navijačima evocirao je neke stare uspomene. Ona najsnažnija - dobra klopa, po mogućnosti negdje na Skadarliji, pa ako još može ii u 'Tri šešira', to bi bilo sjajno. U Pretoriji vjerojatno ne postoje 'Tri šešira', ali sigurno ću pronaći restoran s pljeskavicama i sličnim čudima. Vadim Nokijicu X6 ljepoticu , uključujem navigaciju, i biram opciju - restorani. I jurim tamo odmah nakon tekme, mljac!!!!