Problem sa smiješkom je što uključuje toliko nepotrebnih pokreta mišića na licu. Čak 17 ih se mora pokrenuti za smiješak, kažu medicinske enciklopedije. Kada dodate svu tu mišićnu snagu koja se gubi da bi se stvorila napetost lica, sve se čini tako beskorisnim, barem u očima Dalmatinaca koji rade u turizmu. Zamislite samo što bi se dogodilo da ti mišići ostanu napeti sve vrijeme. Bili bismo neprestano umorni, jer bismo svu svoju energiju potrošili na proizvodnju bolne maske.
Stoga, nekim ljudima koji rade u Splitu čini se da je to životna filozofija. Vidim to na licima vrlo ozbiljnih rimskih vojnika koji patroliraju gradom i razgovaraju međusobno o posljednjem iPhoneu. Vidim to na licima skupine djece, koju vodi ozbiljna gospođa, i koja sjede nedaleko od sex shopa i pjevaju tako tužno o Mesiji i tome kako bi nas mogao spasiti, samo da se ponašamo malo bolje... hm, ništa od smiješka, iako se ni oni sami ne doimaju sretnima u zagrljaju Gospodina. Moram reći ipak da osoblje hotela Bellevue, gdje odsjedam, pokušava upotrijebiti barem neke od tih mišića lica. To kompenzira nedostatak klimatizacije u hotelu.
Kratko i jasno - ne
Naravno, to je možda kulturološka crta, kulturološka u antropološkom smislu, koja ne uključuje nikakvu vrijednosnu procjenu, nego je samo klasifikacija. Tako se na Dalekom istoku ili u Središnjoj Aziji svi široko smiju i klimaju s odobravanjem, čak i kada misle suprotno, ili nemaju namjeru napraviti ono što obećaju. Na dalmatinskoj obali ljudi se ne trude smijati i govoriti vam gluposti kada to mogu riješiti s izravnim “ne može” ili “nemojte”.
Konačno, to je ono što žele reći, zar ne? Razgovaraju na jeziku u kojem ne postoji mnogo načina da se prevedu različite vrste smijanja koji se u drugim jezicima označavaju jednostavnim riječima (primjerice u engleskom smile, smirk, sneer, grin)… U hrvatskim rječnicima to se mora prevesti parafrazama: “usiljeno ili glupo se smiješiti”, itd…
Stoga, ako turist preko noći umre od žeđi - o, zaboravili smo vam reći - u Bellevueu odsjedam u golemom apartmanu koji ima bezbrojne beskorisne ormariće, tolike da tek nakon prve dvije noći otkrivam da zapravo ima i hladnjak, ali prazan - i taj žedan turist izađe da bi kupio noćne mineralne vode, dok barovi i pizzerije - one noćne, koje prodaju pizzu na kriške - imaju samo vodu u staklenim bocama, ali ne i plastičnima, nenasmijani prodavači neće mu dopustiti da unatoč tomu uzme vodu. Staklene boce ne napuštaju lokal. One imaju garanciju, kauciju. “Vratit ću bocu sutra”, obećajem uz zavodljiv smiješak. “Ne može”. Mmm. Potom se sjetim najjednostavnijeg rješenja: “Platit ću vam kauciju. Konačno, nekad se boce i razbiju, zar ne? Ne mogu vjerovati da uvijek vratite točan broj praznih boca”. “Ne može, morate to popiti ovdje”.
Žedne noći
Zasigurno znam da, čak i ako metempsihoza postoji i mi, ljudi, reinkarniramo se nakon smrti, nikad nisam bio deva u prijašnjem životu. U svom trbuhu ne mogu zadržati vodu preko noći... Trebam je u hladnjaku. Ili možda sam, Bože, da, bio deva i sada sam kažnjen ovim ljudskim životom za sve zle devinske stvari koje sam napravio u tom baktrijskom životu… Dakle, natrag u Bellevue, bez vode i pognutih leđa, poput deve, kroz sutropsku vrućinu splitske noći.
Još jedna žedna noć koja mi nije donijela olakšanje, budući da, kao što sam rekao, nema klime, nego samo glasan i beskorisni ventilator koji puše vrući zrak.
Ha, sada sam kažnjen i za razočarani prezir koji sam osjetio kada sam ušao u onaj jeftini hotel u Rovinju i otkrio da je u sobi bilo hladno, pa sam brzo isključio klimu - mjerač je pokazivao -22, ali možda je bio i pokvaren, ili pijan, ili oboje, poput tolikih stvari i ljudi ovdje na obali i, nakon što sam otvorio hladnjak, otkrio sam da je u njemu, od piva, samo Stella Artois. Stella, za Boga, ja sam Belgijanac i ne mogu shvatiti zašto vi ljudi uopće kupujete i pijete to najneukusnije i najmanje zanimljivo pivo koje je moja zemlja ikad proizvela.
Idući dan osjećam da me razmišljanje o prirodi osmjeha u Dalmaciji učinilo vrlo gladnim. Čuo sam za dosta preporuka za obiteljsku konobu Hvaranin. Jelovnik imaju vani na zidu, na mnogim jezicima, sa slikama jela, kako bi ljudi unaprijed znali što će dobiti, a cijene su umjerene.
Isuse, poslužuju me na samom pragu. Vlasnik sjedi za barom, kršan, jak i zdepast, i niti se ne pokrene nakon što sjednemo. Moram ga pozvati nakon nekog vremena, i on se došlepa do nas, izgleda kao da mu je dosadno, kao da mi radi uslugu.
Na isti način ponaša se prema svim turistima koji dođu nakon mene, uključujući i sitnu Japanku koja se ispred njega nakloni i koja se toliko trudi naručiti na razumljivom hrvatskom. Vrlo je temeljita, sa sobom ima mnogo knjiga, uključujući priručnik za konverzaciju, te naručuje pašticadu, sa smiješkom vrijednim suosjećanja, koji naš gazda savršeno ignorira. Samo se nasmije, ali to je više bolan cerek, “usiljen”, lokalnim gostima, očito njegovim prijateljima.
Previše soli
Domaće je crno vino prosječno, bijelo - prihvatljivo. Domaći je kruh vrlo dobar. Isto i crni rižot kao predjelo (80 kn), kuhan savršeno al dente, iako je preslan.
Porcija jednog predjela je golema, a iste su takve i porcije koje dobiju drugi gosti, uključujući i sitnu Japanku koja uspijeva pojesti cijelu pašticadu, nakon čega naručuje rozatu za desert, što je, čini se, preporučeno u vodiču. Zapravo, moje predjelo moglo bi biti cijeli obrok i oklijevam da ga završim, ali se bojim da će me vlasnik istući ako nešto ostavim.
Umak za vongole (100 kn) koji dobivam kao glavno jelo također je preslan. Ne mogu doista jesti toliko soli, kada se sjetim nove vruće noći koja me čeka u Bellevueu.
Kada odlazimo, razmišljam o tome da zamolim vlasnika da pozira za mene pred svojim restoranom, ali odustajem. Nikad se ne zna, možda bi se nasmijao za kameru, a to bi uništilo cijelu moju prezentaciju.
Komentari (0)
Komentiraj