Prva kazališna predstava o tragediji koja je potresla društvo

Ovo bi mogla biti moja ulica”, bolna je i potresna predstava redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić, inspirirana Lukom Ritzom, dugokosim anđelom iz Dugava koji je nakon tragične smrti postao simbolom borbe protiv nasilja među mladima, a s čijom će premijerom 23. listopada Zagrebačko kazalište mladih otvoriti sezonu.

Kritika je to svih društvenih sudionika koja bi trebala doprijeti i do “izabranih mozgova”. Djevojke ne upiru prstom ni u koga, već se njihovi likovi obraćaju političarima, policiji, socijalnim službama, pravosuđu, školskim psiholozima... Svima onima koji su mogli nešto učiniti, a nisu.

Isprika na kraju

Autorice već nahvaljene predstave o bulimiji i anoreksiji “Ana i Mia”, sasvim otvoreno upozoravaju na trend nasilja među mladima na našim ulicama. Pred našim vratima.

Međutim - reći će lik Mladog revolucionara i prijatelj žrtve - u mraku je lakše povjerovati da se ništa ne događa. - U našem gradu pogibaju dječaci, oni isti dječaci koji su nas do jučer pristojno pozdravljali, iako su imali duge kose i slušali su sumnjivu glazbu. I koga je briga? A izabrani mozgovi kažu treba nam vremena, ništa se ne događa preko noći. Osim što neki dječaci pogibaju preko noći, dok izabrani mozgovi spavaju... - progovaraju autorice kroz svoj lik.

Iako kažu da nisu rekonstruirale događaj otprije dvije godine, kada su petorica huligana na smrt pretukla Luku Ritza zato što im nije htio dati mobitel, u predstavi se pojavljuju likovi ubojice, njegovih roditelja, roditelja žrtve, školskog psihologa, novinara, policajke i mladih punkera, a prolog govori Lukina prijateljica i pjevačica iz njegovog banda Shangri La, Lara Janjić. Na kraju se i lik Hrvatskog pravosuđa ispričava zbog toga jer nije radio svoj posao.

Izloženost nasilju

- Lara Janjić jedini je dokumentarni element priče koju smo stvorili jer smo posljednjih nekoliko godina svjedoci izloženosti mladih nasilju. To nas je fasciniralo i nije nam bilo jasno zbog čega se to događa i zašto se ne zaustavi? Zašto nitko nije reagirao? - pitale su se autorice kad su prije godinu dana počele razmišljati o predstavi. U tome su im pomogli i Lukini roditelji Suzana i Reno Ritz, kao i njegovi najbliži prijatelji, a u predstavi se pojavljuju i neka Lukina razmišljanja. Kroz pjesmicu koju je napisao sa sedam godina, a koju izgovara otac žrtve, i monolog Mladog Revolucionara i Djevojke koja je željela otići, Luka se u predstavi pojavljuje kao autor. Međutim, njegov lik ne postoji. Radnja se, naime, događa dan prije sprovoda.

- I to je jedina istina. Njega više nema i to je najveća tragedija - kažu Jelena i Anica - To je trenutak u kojem se smrt uozbiljuje i postaje prisutna, a sprovod vraća u prošlost - zaključuju.

Svih 14 likova u predstavi međusobno je povezano i svatko ima svoju odgovornost. Ne u smislu krivnje. Već stava. Osjećanja. Energije. Scenski je prikazano nekoliko stanova u kojima žive obitelji. U pozadini se čuje glazba Pips chips & videoclipsa i omiljena Lukina pjesma “Kao poštar lakog sna”.

Težak teret

Sav teret ove teške priče ponijeli su i glumci u predstavi. Suzana Nikolić, Nataša Dorčić, Damir Šaban, Marica Vidušić, Jadranka Đokić, Goran Bogdan, Edvin Liverić, Filip Nola....

- Teško je bilo nositi košulju tog bremena - kaže Nataša Dorčić koja glumi mamu ubojice - Otac tuče mamu, naša obitelj je disfunkcionalna, a ja sam totalna suprotnost od toga. Usprotivila bih se sigurno - objašnjava Dorčić koja smatra da je u njihovom poslu potrebno raditi upravo takve predstave. Goran Bogdan, u ulozi oca ubojice, i sam se je bio žrtva zlostavljanja samo zato što je imao dugu kosu i slušao sumnjivu glazbu.

- Teško se nosim s tim jer sam i sam bio pretučen kad sam došao ovdje na studij. Bijesan sam i razočaran jer mi smo još uvijek ksenofobično, šovinističko i homofobno društvo. A nastradaju uvijek oni koji su drugačiji - kaže Bogdan. I što nam onda preostaje? “Nadati se dolasku novog Mesije koji će doći nikad pa čak ni tad, a u međuvremenu i dalje ćemo izvikivati parole, pisati bolesne tekstove i klat’ se po parkićima u pravedničkom velikohrvatskom bijesu”.