PRIČA KOJA JE RASPLAKALA HRVATSKU 'Nepokretnoj i napuštenoj Katarini bila sam druga majka. Nije mogla ni govoriti, ali sve joj se vidjelo u očima...'

​

Osmero ljudi stoji i svi redom plaču, a među njima u krevetu jedna djevojčica nepomično leži i smiješi se u snu. U sobi na prvom katu Dječje bolnice Srebrnjak prvi put toga 17. listopada 1998. nakon punih 1642 dana okupila se jedna obitelj. Djevojčica se zove Katarina Kiš, nepokretna je, ne vidi i ne čuje, ali djeluje sretno.

Dugo je bila zaboravljena, ostavljena na milost liječnika i medicinskih sestara, potpunih stranaca, da bi na kraju završila na Srebrnjaku gdje su je novinari Jutarnjeg lista spojili s obitelji. Našli su ih negdje u okolici Osijeka. - Katarina se smije jer je zadovoljna, okupali smo je i nahranili, osjeća se voljeno, ne brinite - objašnjavaju medicinske sestre uplakanim roditeljima, trojici braće i sestri, koji su se nagurali oko njezina kreveta. Brat je miluje po ruci.

- Probudi se, Katarina, evo svi smo ti došli, nismo te zaboravili - govori joj brat, ljubeći je. Liječnici u suzama, znaju da se neće probuditi, soba je pretijesna za sve emocije. Jer ovo nije priča sa sretnim završetkom. Malena Katarina, tada stara šest godina, još je u majčinu trbuhu oboljela od teške upale mozga, nikad se nije oporavila i nakon nekoliko godina vegetiranja preminula je.

Miljenica na odjelu

Danas, 18 godina kasnije, još je uvijek pamti Karmen Hengster Movrić, medicinska sestra koja je o njoj brinula te dvije godine dok je napuštena ležala kod njih na Srebrnjaku. Punih 500 radnih dana hranila ju je, prematala i njegovala. I ne samo ona, isto su radile sve sestre na Odjelu. Ali Karmen joj je bila druga majka. - Strašno sam je zavoljela, bila je miljenica svih nas na odjelu, sve moje kolegice brinule su za nju, nisam bila jedina. Kako i ne bi kad je netko tako bespomoćan i ostavljen sam na svijetu, a ovisi samo o tebi, moraš se vezati - objašnjava Karmen.

Sjedimo u malom cafeu u prizemlju bolnice jer Karmen i danas radi na Srebrnjaku. Iza nje je 39 godina radnog staža i sve češće razmišlja o mirovini koja joj se približava. Jednog jutra, negdje u 2018., doći će na posao posljednji put. - Ostat ću ovdje na Srebrnjaku do kraja. Prestara sam da bih se mijenjala - kaže mi kroz smiješak. Slučaj Katarine Kiš zauvijek će pamtiti, iako mi kaže da je vidjela i težih slučajeva. Tih je godina Srebrnjak bio specijalna bolnica pa su se tamo od akutnih i kroničnih bolesti dišnog sustava liječila mnoga djeca.

Malena Katarina na Srebrnjak je dopremljena iz Klinike za infektivne bolesti “Fran Mihaljević”. - Vegetirala je, s postavljenom kanilom, i hranila se putem sonde. Roditelji su joj prvi put u posjet došli nakon medijskih napisa - prisjeća se Karmen. Nije bila jedino ostavljeno dijete, samo nisu o svima pisali novinari. Mnoga od njih umrla su sama. Cijeli svoj radni vijek Karmen se susretala sa sličnim sudbinama. Rodom je iz Karlovca ali odrastala je u Slavonskom Brodu, a tamo su postojale dvije opcije za školovanje djevojaka: ili gimnazija ili medicinska škola.

- Nismo bili imućna obitelj, imala sam mlađu sestru i na kraju sam s majkom odlučila da krenem za medicinsku sestru kako bih se poslije odmah mogla zaposliti. Ispada da sam sestra postala iz nužde, ali sam završila i višu medicinsku - priča.

Gubitak djeteta

Zaposlila se 1977. godine u zagrebačkoj Klinici za traumatologiju. Tamo se po prvi put susrela s bespomoćnim mladim ljudima. - Bilo je teških slučajeva, dovozili su nam žrtve prometnih nesreća, pokušaja samoubojstava, ozljeda pri skakanju u bazene... Ti trenuci u kojima mladi čovjek vrlo vjerojatno nikad više neće moći hodati najteže su mi padali.

Morali smo ih utješiti, pružiti im nadu, oni su nam vjerovali, ali mi, koliko god im pomagali, nekad nismo mogli popraviti sve . Takav posao ostavlja trag na čovjeku, iscrpi ga psihički i emotivno - kaže.

A sestre poput Karmen prve su na udaru, u stalnom kontaktu s takvim ljudima. Nakon deset godina premjestila se na Srebrnjak, prvo na dojenački odjel, pa na kardiološki.

Ljudske su sudbine neobične, pa čak i kad su teške, iz njih na kraju bude neko dobro. Karmen je u prvoj trudnoći izgubila dijete, i upravo je taj gubitak bio možda i ključan u odluci da ode na Srebrnjak i kasnije se toliko veže uz Katarinu. Tko zna bi li se njih dvije upoznale da je bilo drukčije.

- Otad posebno gledam na djecu, a nju tako samu na svijetu posebno sam pazila.

Ljudi olako kritiziraju

Katarina je ubrzo nakon tekstova u Jutarnjem preminula, unatoč borbi liječnika za njen život. Pitam ju je li ikad požalila što se odlučila za tako težak posao. - Bilo je teških trenutaka, kad vidiš da ti dijete odlazi, a ti ne možeš ništa učiniti ili se moraš ponašati kao da je sve u redu.

Ali, pretpostavljam da i sami znate da ću reći da je jednako tako bilo i onih predivnih trenutaka kad nekome spasiš život, kad pomogneš potrebitima, kad ga utješiš i olakšaš bolest. To mi je uvijek bilo najveće zadovoljstvo i misao vodilja kroz moj radni vijek, pomagati - kaže.

Voljela je raditi, objašnjava mi, iako je nekad posao bio sasvim drukčiji. Kao da su medicinari bili više cijenjeni, a danas sve češće odlaze u inozemstvo. Traženi su, a ovdje nemaju uvjeta.

- Uz to, ljudi su se promijenili - dodaje Karmen. Možda zato što je tada bila mlađa pa je lakše sve istrpjela, možda i zato što su nekad pacijenti više vjerovali liječnicima i prema sestrama se odnosili s više poštovanja.

- Danas toga nema, svi misle da znaju bolje od vas, a s druge strane neki misle da mogu preko reda jer imaju vezu. Ljudi olako kritiziraju, kao da ne znaju koliko je ovo težak posao. No, slučajevi kao Katarinin vrijedni su truda.

Stari novinski tekstovi iz 1998. godine otkrivaju kako je, iako potpuno nekontaktibilna, uvijek davala znakove da na neki način razumije što se oko nje događa. Kad ju je obitelj prvi put posjetila nakon toliko vremena, osim osmijeha na milovanje brata reagirala je pokretima ruke. Obitelj koja je bila lošeg imovinskog stanja, rodom je iz okolice Osijeka.

Katarinin otac stradao je u prijeratnim zbivanjima i dugo je bio potpuno nepokretan, da bi se kasnije kretao uz pomoć štapa. Briga za ostalih četvero djece pala je na majku, a i Katarinin stariji brat je nakon teške nesreće postao dijete s posebnim potrebama. Kako je Katarina mijenjala bolnice, novca za posjete bilo je sve manje, a briga sve više i negdje putem prekinut je svaki kontakt.

- Sve se vidjelo u njenim očima, a nam nije mogla reći - kaže na kraju Karmen. To joj je slomilo srce, ali Karmen mi je to prešutjela.