Preminuo je Romano Božac. Tu vijest, za koju smo se nadali da je još dugo ili nikada nećemo napisati, doznali smo iznenada ove tužne subote, kao i tisuće ljubitelja gljivarstva koji su ovog utemeljitelja modernog hrvatskog gljivarstva, enciklopedista, profesora, doktora i zaljubljenika u znanost o gljivarstvu susretali do posljednjeg dana u njegovu životnom djelu “Muzeju gljiva” na Splavnici podno tržnice Dolac. Tamo je Romano od 2013. godine, kako je često isticao, zahvaljujući razumijevanju gradonačelnika Milana Bandića, u nekoliko godina uspio napraviti muzej gljiva s najviše izloženih liofiliziranih primjeraka gljiva u svijetu, koje su mu njegovi poštovatelji donosili sa svojih putovanja.
Bila je to kruna njegova pedesetogodišnjeg znanstvenog rada koji bi završio nakon prestanka profesure na Agronomskom fakultetu, jer mu interesni lobiji nisu htjeli nakon odlaska u mirovinu odobriti status profesora emeritusa. Razljućeni Romano, kakvog bi vam bilo bolje da ga ne upoznate, godinama je rogoborio o slabašnim intelektualnim kapacitetima kolega koji su ga gurali na marginu, dok jednog dana nije okrenuo klobuk gljive naopako.
Otrovna pupavka
- Zlatko, neka se oni i dalje valjaju u svom blatu. Ja ću napraviti nešto što će im biti knedl u grlu kada to vide, rekao mi je prije desetak godina, kada smo autorizirali tekst o nezakonitim poslovima ljudi iz akademske zajednice koji su ga osporavali.
- Baci to u smeće. Dođi da ti pokažem nešto što je važnije, rekao je kad je planirao napraviti Muzej gljiva.
Tražio je da dođem s fotoreporterom s kojim smo nekoliko sati kasnije u poznatom staništu najboljih hrvatskih vrganja na Banovini svjedočili ilegalnom rušenju šume, u kojem nam je na posječenim stablima pokazivao kakvi su tu bili vrganji, lisičke, pokoja smrtno otrovna pupavka. Sve te vrste gljiva opisivao je u svojim enciklopedijama, i bio je osobito nakostriješen kada bi neki, kako bi rekao, diletanti, u svojim amaterskim priručnicima objavili neku gljivu otrovnicu na popisu jestivih. Izreku “sve su gljive jestive, ali neke samo jedanput”, nije koristio kada bi mu na brojnim susretima gljivara netko od zaljubljenika u prirodu donio gljivu koju ni on nije opisao.
San o uzgojenom tartufu
Uvijek u potrazi za novim vrstama gomoljastih stvorenja, Romano ih je strpljivo upisivao u svoje enciklopedije, poput one koju je upravo dovršavao. Za tu novu enciklopediju, koja je trebala biti dio dopunjenog izdanja, već je uvrstio nekoliko novih vrsta tartufa, za koje je godinama tvrdio i dokazivao kako ih, osim u Istri, ima i u kontinentalnoj Hrvatskoj, pa i na otocima. Bavio se i znanstvenim istraživanjem u kojem je micelij tartufa na nasadima lijeske, oraha ili hrasta pomagao matičnoj biljci, ali i uzgoju tartufa. Taj san o uzgojenom tartufu za njega, kao istarskog sina, bio je nešto o čemu ste s njim mogli razgovarati kada je već zadobio vaše povjerenje i bilo bi mu svejedno hoćete li mu nakon još jedne čaše malvazije u obnovljenoj rodnoj kući u Matikima, nedaleko Žminja, osporiti bilo kakvu mogućnost da se tartufi uzgajaju. Možda i zato Romano je u svojoj sljedećoj enciklopediji na našim posljednjim susretima najavljivao kako će objaviti da se najvećim pronađenim bijelim tartufom u Guinnessovoj knjizi rekorda kiti trgovac koji je taj tartuf kupio od žene koja ga je pronašla u Motovunskoj šumi. No, još više od potrage za tartufima, i Romanu su najzanimljiviji bili boravci u prirodi u njušenju gljiva sa svojim psima Donnom i Gottom, pasmine Lagotto Romagnolo.
Kada smo ga svojedobno nazvali i pitali možemo li ga predstaviti kao osebujnu kombinaciju “Velog Jože, Satira i Bika koji sjedi”, rekao nam je kako je “Jože bio okovan u daskama”.
- Da, Veli Jože je završio u daskama, ali je bio Veli, to sam mislio, pokušali smo poslije. - Znam ja što ti govoriš, ali ja nisam ni Jože, reče Romano.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....